Melodija života
|
Na moj 28. rođendan, 12. svibnja 1999. Nikša i ja postali smo vršnjaci iako je on zapravo bio 5 godina stariji od mene. Kažu da vrijeme ustukne kad smrt nastupi na pozornicu života pa, ako je istine u tome, Nikšin životni sat zaustavio je puščani metak jednog običnog, svibanjskog popodneva. Nije bilo urara koji bi popravio takav kvar. Neobične su bile okolnosti pod kojima smo se upoznali. Ratni vihor još uvijek je nesmiljeno harao južnim provincijama kad sam dobio poziv da se priključim jednom novoformiranom bendu. Muzicirati u vrijeme kada je urlik topova jedina muzika, zvučalo je dovoljno ludo da bi bilo intrigirajuće. Dodatni motiv predstavljao je postav benda – kongoist, klasični gitarist, flautist, kontrabasist i basist. Krajnje neobično ali takva je bila i muzika koju smo stvarali. Visok, mršav, blago feminiziran sa debelim naočalama na vrhu nosa, Nikša je predstavljao pravi obrazac kontrabasiste. Iako je studirao muziku, Akademiju nikad nije završio. Ne može se reći da je bio virtuoz na svom instrumentu, to ne. Ali njegova svirka prštala je emocijama i energijom. Mogla se gotovo fizički osjetiti. Ne znam je li mu instrument bio kompenzacija za ženu ali činilo se tako. Postupao je prema njemu tako zaštitnički, tako pažljivo i nježno s vidljivom dozom ljubavi. Radili smo mukotrpno i dobro ako se to sviranje uopće moglo nazvati poslom. Mogućnost vlastitih kreacija i improvizacija činile su da se osjećam sjajno u tim teškim vremenima. 2-3 minute muzike znali smo stvarati tjednima a znali smo se, isto tako, zakopati u tako kompliciranim ritmovima iz kojih smo se izvlačili tek uz pomoć kompjuterskog programa. Jedan od ključnih momenata tog zajedničkog muzičkog čeda, predstavljala je Nikšina solaža uz pratnju gitare. Bila je to krasna, prstima a ne gudalom odsvirana melodija, koja je zvučala tako poznato, gotovo da smo se čudili kako je nije već netko ranije smislio. Svirao jednom ili stoti put, Nikša ju je izvodi s uvijek istom predanošću. Nakon otprilike pola godine, imali smo repertoar u trajanju jednog i po sata. Međutim, nije to bio klasični muzički opus, bio je to pravi performance. Soroseva donacija od 5000 dolara trebala je pridonijeti da planirani koncert pod nazivom Sinestezija postigne veliki uspjeh u učmalom, ratom narušenom Gradu. Trebalo je, kažem, ali nije. Ne znam što se dogodilo, čak ni danas s priličnim vremenskim odmakom, ne razumijem što je pošlo po zlu. Kad je flautist počeo izostajati s proba, još uvijek je sve bilo pod kontrolom. Međutim, kada je interes počeo gubiti i gitarist, naša muzička kula jednostavno se urušila. Kada je nestalo entuzijazma i pozitivnog naboja koji nas je tako karakterizirao, jedino što je preostalo bilo je okončati agoniju. Bend je prestao svirati, jednostavno se ugasio. Tu i tamo našli bi se i zasvirali ali povratka na staro nije bilo. Čini se da je to najviše pogodilo Nikšu. Mi ostali, imali smo i druge životne preokupacije ali njemu je bend bio sve. Viđali smo se sve rjeđe, sretao bih ga usput, po Gradu, par kurtoaznih riječi…adio…adio. Sjećam se kad je pošao u Zagreb na par dana a sjećam se i dana kad mi je Maro rekao da će njegov boravak potrajati. Navodno je na Zrinjevcu, u sred bijela dana, psovao državu i Tuđmana. Ironija sudbine. Da je to napravio par godina kasnije, vjerojatno bi prošao nezapamćeno. Međutim, te 1994. godine nije mogao proći nezapamćeno. Strpali su ga u pritvor a kasnije u Vrapče. Vidio sam ga nekoliko mjeseci kasnije. Kažem vidio ali to jednostavno nije bio on. Istina, izgledao je gotovo isto ali kad je progovorio naprosto sam se skamenio. Onaj pozitivac i vječno nasmijani čovjek, sada je bio samo usporeni stroj, najvjerojatnije nakljukan velikom količinom tableta za smirenje. Govorio je da je dobro, da ga paze u Zagrebu i kako je metropola pravi grad za muzičare. Imao je i neke planove. Upoznao je odlične muzičare, kaže, i u vidu ima neke krasne zamisli. Jedva sam susprezao suze dok sam se pozdravljao s njim poželjevši mu sve najbolje. Nikša se ubio hitcem iz lovačke puške svoga oca jednog običnog svibanjskog popodneva. Sjedio je za stolom s roditeljima, digao se, uzeo pušku, otišao u wc i ispalio metak koji je zauvijek zaustavio njegov životni sat. Ali nije zaustavio njegovu muziku, onu prekrasnu melodiju koja je trebala biti krešendo onog davnog, nikad održanog koncerta. Danas se melodije ne sjeća nitko osim mene a i to samo zato jer sam je kao mantru svirao sve ove godine. Tih 20-ak taktova čiste ljubavi danas čine jedinstvenu melodiju na mom mobitelu. Na motorolinom mobitelu, zapisano jezikom slova i brojeva ta melodija zvuči ovako: *4c2*4f2*4g2*4#g2*4#a2*5c0+4#a2*5c2*4#a2*4#g2*4f0*4c2*df2*4g2*4#g2*4#a2*5c2*5#c*5c2*4#a2*5c0 Možete i zapisati, memorirati. Siguran sam da Nikša ne bi imao ništa protiv toga. Dapače. |
