Zečić ili ontološki pristup problemu
Prije 4-5 mjeseci, pokušavao sam moju 20-mjesečnu Princezu – maj prešs, zainteresirati za crtanje ne bi li joj time potakao razvoj kreativnosti. Iako će Princeza biti mažoretkinja ili manekenka, mislim da joj slikanje ne može škoditi pa makar samo za pituravanje zidova. Međutim, tada nije pokazivala apsolutno nikakav interes. Nisam odustajao. Nedavno sam kupio onu tablu na koju se može pisati i odmah brisati niti ne sluteći dalekosežne posljedice toga čina. Kao na neki fantomski "klik", Princeza je postala pasionirani ljubitelj crteža. Problem je nastao kad se ispostavilo da ona nema želju sama stvarati vlastite kreacije nego to traži od mene. Od nikog drugog, samo od mene. Možete li zamisliti kako je to kad morate nacrtati loptu 235.213 puta? I to prvo "manju" (malu) pa onda odmah iza toga "denu" (veliku). Tu i tamo uleti i baba, "tona" (tobogan), "stetoskop" (stetoskop) i "vizažistkinja" (vizažistkinja). Međutim, ni to nije toliko teško u usporedbi sa dilemom pred kojom zastanem kad mi kaže da nacrtam "MACA ATI BOBO" (Maca vrati bombon)?!? Naime, neka fantomska mačka, navodno je Princezi nekada ukrala bombon. I to samo "eda" (jedan). Kako se zapravo crta da je "maca ukrala bombon"? U početku sam crtao škrabotine, tek prelazio olovkom po ploči ali s vremenom inzistirala je barem na maci ili obrisima iste te krugu ispunjenom hetch-om koji je imitirao bombon. Tješim se da će puno vremena proći dok ne zatraži da nacrtam ovo "vrati". Ja, naime, nikada nisam znao nacrtati zmijskog cara iznutra. Umoran od napornog dana, sinoć sam po 200-ti put crtao loptu istovremeno se igrajući sa daljinskim upravljačem. Ne razmišljajući, okrenuo sam HTV plus a tamo ON. Zečić. Bože, kakva greška. Kao gepard kada nanjuši plijen Princeza je skočila manirom gazele i počela plesati. A zaista sam se trudio muzički je obrazovati u pravom smjeru. Još dok je bila nasciturus puštao sam joj najfiniji jazz, fado, Omaru Portundo, Madredeus, Pink Floyd, stari rock. Ali avaj, nema tok rocka koji joj može pokrenuti udove kao Magazin i ini. Aj' dobro, Edo Maajka je isto u điru. Uglavnom, problem s plesom je taj što Princeza ne voli plesati sama. Ona posebno voli tzv. stiskavac koji implicira da je neophodno uzeti tih 14 kila tereta u ruke i vrtjeti se po sobi. Znate li vi kako je nekome tko ne voli plesati – plesati sa 14 kila tereta? I to na Zečića? "Imaaaa li naaaade za naaaas?. Diskretno sam pokušao promijeniti kanal na MTV – tamo su svirali Linkin Park, ali "posljednji vrisak iz savane" me prisilio na početne pozicije. Ovaj put bila je to "Nitko nema dva života". Konsterniran i malaksao, kao neku indijsku mantru počeo sam slušati onu solažu iz spomenute uspješnice. Znate ono "ta-ta-ta-ta-taaaa-ta-ta-ta, ta-ta-ta-ta-taaaaa" i iznenada je nadošlo. Nadošlo kao plima, rekao bi pjesnik. U toj virtuoznosti na gitari prepoznah utjecaje Jimmy Page-a, legendarnog gitariste Zeppelina. Na trenutak, kažem na trenutak, učinilo mi se da sam čuo i wah-wah pedalu, Hendrixov zaštitni znak al' u to se ne bih mogao kladiti. I sve je odmah bilo drugačije. Ni teret više nije bio teret a ples je postao čisti užitak. .-) Stoga, draga čeljadi, razmislite i drugi i treći put kada olako ocrnjujete ljude, stvari i događaje. |
