|
Tužna srca obavještavam sve drage prijatelje i štovatelje književnika ZLATKA MARTINKA, da nas je u subotu, zavijeka napustio.
Prijatelju dragi neka ti je VJEČNA SLAVA; POČIVAO U MIRU!
Zlatko Martinko: POSIJATI KOSTI PUSTINJOM
''Je li čovjek hrabar ako posije kosti po planinama,
Po Sahari, ako je zemaljska kora previše čvrsta, to kamenje ;
Ako pijesak podupire tijelo požutjelim dinama, ako mu
U pijanstvu zadovoljno lupa srce. Oštra sječiva njegovih
Kostobolja otkrivaju život skutren u usahloj školjci.
Treba i nama poteći vino stisnutim venama, da rušimo
Drvorede, šume, usamljeni bor, izazovemo neku sućut
Okresanog drveća, da nam slete ptice i gnijezde se pod
Sobom, da sva jaja griju krilom do kričavih mladunaca.
Ne dajmo da nas zviježđe zaustavi u ponoćnim namjerama.
Ipak ćemo izgubiti glavu, cigarete i sve što s njima ide ;
Olovku, upaljač, notes i ključeve od stana. Sitnice koje se
Mogu negdje odložiti da ih uzaludno tražimo satima.
Zaborav je nečitka zabluda koja drži svijet u ravnoteži.
Radije ću misli zabilježiti drugdje, na komadiću zgužvanog
Papira, ako tu trebaju pustiti korijen, razgranati vene,
Ostaviti šiprag neprohodne prašume, pijesak praskozorja.
Umrijet ću lako, imam novac za pogreb i grobno mjesto.''
“ISELJENE PTICE” Medulin 2012.
U spomen na Zlatka Martinka, pjesnika i prijatelja
redakcija https://radiogornjigrad.wordpress.com/2017/04/25/zlatko-martinko-posijati-kosti-pustinjom/
Dragi moj prijatelju Zlatko, jako ćeš nam nedostajatI 
''Vjetar i ja hitamo na istu stranu.
Svaki glas, poneko slovo, tih šapat iza prozora vagona, obrisi lica, neki nejasan pokret – to udara u tijelo kao tijesto koje se neprestano mijesi. To crta žute mrlje mjesečine stazom. To su prvobitne riječi kojima vjerujemo u dane proljeća i živimo kao cvijeće u privatnom perivoju. To su katedrale naših molitvi. Nedjeljne mise.
Idemo li čemu ususret? Nečemu s korijenom u sebi?
Razdaljina od svijeta osnaži karakter, povećava rodnu kuću ma kakva bila; moja koliba – moja palača. Izvrsna jedinka koja će postojati uvijek, do onog dana kada su ruže u pola crvene. Do groba iskopanog na rubu pustinje. Tu je sve bijelo uspravnim nebom i kvarc pijeska i kamene stepenice do polumraka grobnice, do dubine ponora. Čovjek se pokazao mitskom čovjeku nakon uskrsnuća.
A na dohvat ruku, u produžetku srca, ugniježđene ptice; ako taj život smisao ima ili je utegnut u čvor proteklih sekundi.''
ZLATKO MARTINKO
PJESME U PROZI - Toulouse 2014.
|
