20.01.2010., srijeda
Che me ne importa a me
|
Tek toliko da maknem onaj post s mirisom politike  , a i naslov ovog je znakovit  . Prijevod na zahtjev, cijena po dogovoru  . |
- 11:42 - Komentari (13) - Isprintaj - #
11.01.2010., ponedjeljak
Bravo
 I bravo i hvala i sve čestitke! Pobijedili su razum i mudrost i veliko je olakšanje znati da toga još ima na ovim našim prostorima. U posljednje vrijeme počela sam iskreno sumnjati. Neki kažu da je činjenica da je za protukandidata glaslao 40% ljudi katastrofalna. Nije baš katastrofa znati da je 40% ljudi dalo glas osobi koja veliča "teški fizički rad, domoljublje, čovjekoljublje, bogoljublje", osobi koja omalovažava intelektualni rad i neznanje kamuflira ljubavlju za svoje. Zamata ga u potrebu čuvanja tradicije i nacionalnog identiteta. Koliki je postotak visoko obrazovanih ljudi u ovoj zemlji? Naravno da su kao ljudi jednako vrijedni i oni s nižim obrazovanjem, ali mnogi od njih jednostavno nisu u stanju sagledati i shvatiti neke stvari. Oni čuju samo "ja sam tu radi malih, običnih ljudi, ja ću njima pomoći, ja ću njih zastupati, ja sam isti kao i oni, ja ću raditi ko konj, ja ću im kupiti šlape....". Ti ljudi u Josipoviću vide nešto što je njima daleko, vide nekog koga ne razumiju i automatski misle da ni on njih ne razumije i da neće učiniti ništa što bi njima donijelo boljitak. Još kad čuju da je agnostik?! Zaboga, što je to? Neka neman neznabožačka? Avet komunistička?! Prema tome 40 je razumljiv postotak, ali sada tim ljudima treba reći da je Josipović i njihov predsjednik! On je to jasno rekao u svom prvom obraćanju! Vjerujmo mu! Ja mu vjerujem! |
- 09:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #
05.01.2010., utorak
Korito Dunava
 Godinama znam gdje ću biti i što ću raditi prvog siječnja negdje oko podneva. Nakon što se razbudim i razbistrim poslije gotovo probdjevene noći, utočim si malo pjenušca u usku čašu na visokom stalku (uvijek me ta čaša podsjeti na jednu basnu; kako bi se teta lija iz nje napila?) i… otplovim na zvucima iz Wiener Musikverein-a. Tako je bilo i ove godine. Da ne duljim, znate na što se želim osvrnuti, naravno da sam primijetila da je korito lijepog plavog Dunava zaobišlo lijepu našu. U prvom trenutku bila sam malo razočarana jer sam očekivala logičan slijed slika pa tako i prizore toka Dunava kroz našu zemlju. Ali, ni u jednom trenutku nisam pomislila da se radi o nekakvom namjernom propustu, o namjernoj provokaciji. Pročitala sam danas pismo predsjedniku države povodom tog propusta. Mislim da me je više uzdrmalo to pismo nego sam propust. Najblaže rečeno, mislim da ima pretjeranih konstatacija: „Gospodine predsjedniče,… (piše gospodin V. Stanković predsjedniku države) Pretpostavljam da odlični uzvanici na samom koncertu nisu mogli pratiti sve ono što je nama gledateljima televizija prikazala i da se na licu mjesta niste mogli osvjedočiti kako Vi tamo zapravo ne predstavljate nikoga jer za Austriju, odnosno za organizatore Novogodišnjeg bečkog koncerta Hrvatska ne postoji.“ Ma nitko nije pomislio da Hrvatska ne postoji, a nekima se očito učinila zgodna prilika reći da predsjednik Mesić „ne predstavlja nikoga“. „…molim i tražim od Vas kao predsjednika Republike Hrvatske da istog časa, putem diplomatskih kanala , kod Republike Austrije uložite najodlučniji prosvjed zbog rečene namjerne ili nenamjerne diverzije organizatora Novogodišnjeg bečkog koncerta. Jedino ćete na taj način bar donekle moći popraviti nenadoknadivu moralnu, kulturnu i političku sramotu koja je nanesena kako građanima Republike Hrvatske tako i svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini, u zapadnoj Europi i u prekomorskim zemljama. A to je zapravo sramota Europske Unije!” Pojedine dijelove rečenice naglasila sam ja. Pogreška jeste, propust jeste, ali da se radi o nekakvoj diverziji, jednostavno ne vjerujem. Autori cijelog projekta svjesni su važnosti i ugleda kojeg imaju ovaj koncert i njegov televizijski prijenos i nikako ne mogu vjerovati da bi si dozvolili namjerni propust u cilju nekakve političke provokacije, nekakve diskriminacije, namjernog vrijeđanja ili omalovažavanja. Govoriti o ovome kao o nenadoknadivoj moralnoj, kulturnoj i političkoj sramoti danas kad imamo tisuće ljudi koji mjesecima nisu dobili plaću zbog nečije nesposobnosti, zbog lopovluka, teškog nemorala i kriminala, danas kad se sjećamo poginulih na pruzi kraj Kaštela zbog nečije bahatosti ili barem grube pogreške, danas kad punimo zatvore fantastično plaćenim ljudima koji su svojim kriminalnim radnjama naša poduzeća zamalo doveli na rub propasti… da spomenem samo nekoliko aktualnih muka… dakle govoriti takvim zapanjenim tonom o propustu tamo nekih stranih režisera i autora priloga, ja, kao agnostik, usuđujem se reći bogohulno je! „…sramota nanesena kako građanima Republike Hrvatske tako i svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini, u zapadnoj Europi i u prekomorskim zemljama. A to je zapravo sramota Europske Unije!“ piše u svom otvorenom pismu kanonik Stanković. Ma kakva sramota nas i Europske unije?! Ako i jeste riječ o sramoti, onda sram može biti autora priloga jer ne zna zemljopis, a Hrvatskoj i svim Hrvatima ostaje naš dio Dunava i vjerujem da ama baš nitko u Europi ne misli da je nama nanesena sramota. Neki zamjeraju i izvrsnoj komentatorici Helgi Vlahović što nije reagirala. Sigurno nije zaboravila reagirati, nego je kao vrhunski profesionalac mudro zaključila da nije ni vrijeme ni mjesto bilo kakvim komentarima koji bi mirisali na politiku. Uostalom, vjerujem da u tom trenutku nije znala o čemu se radi: o previdu, slučajnom propustu, namjernom propustu (u što osobno ne vjerujem) ili jednostavno o redu slika složenih po nekom autorovom kriteriju. Da zaključim: reagirati vjerojatno treba, ali trezveno, nakon malo razmišljanja, nakon malo informiranja zašto i kako se to zapravo dogodilo, a naglo "s indignacijom prekinuti gledanje novogodišnjeg koncerta" da bi se brže bolje pisalo predsjedniku države i od njega zahtijevalo da "istog časa" protestira "diplomatskim kanalima", čini se malko pretjerano (da ne kažem smiješno). |
- 16:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #
03.01.2010., nedjelja
Nino
 fotografija ukradena ovdje. Redovno gledam i pažljivo slušam Aleksandrove emisije u dva poslijepodne. Ponekad sam ljuta, ponekad oduševljena (na trenutke ekstatična), ponekad romantičarski raznježena, ali nikad ravnodušna. Danas sam (malo je reći) oduševljena. Ovako ugodno nisam bila iznenađena još od trenutka kad sam otkrila toplu ljudsku stranu svoje mentorice na magisteriju. Nino je nada u bolju budućnost ne samo ove jadne zemlje. Usudila bih se reći da je ovaj mladi znanstvenik nada da će se najnesretnijem sloganu "Hrvatska - zemlja znanja" vratiti vjerodostojnost. I to ne samo zato što mislim da je on čovjek sa znanjem, već stoga što Nino tom znanju dodaje poštenje, moralnost, osjećaj za realnost bez teatralnog (lažnog) glumatanja i razbacivanja praznim frazama, bez razbacivanja u magli zagubljenim floskulama najgore vrste. Floskulama smišljenim u laboratorijima za građenje "javnog" mnijenja kojima se ovih dana nemilice služe neke samodopadne "prizemne veličine". Neka porijeklom obojane melodije njegove rečenice, na hrvatskom i na talijanskom(!  ). Neka je! Važno je ono što ovaj mladi čovjek govori. Bravo! Veliki pljesak Aci za odabir (i tajming) gosta! Gost je s nekoliko smirenih rečenica, bez nepotrebnog pokušaja podizanja adrenalina bilo kod sebe bilo kod gledatelja, uspio srušiti neke nepravedne mitove, predrasude, ukazati na loše skovane stereotipe. U meni jeste! (Dobro, malo na moj doživljaj profesora Raspudića utječe i to što radi na katedri za talijansku književnost  ) |
- 15:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |