25.08.2008., ponedjeljak
Moj raj
|
- 18:55 - Komentari (17) - Isprintaj - #
19.08.2008., utorak
Ulysses, 1968., ljubav...
... na otoku  Napisala sam na jednom mjestu da Teatar Ulysses smatram najboljim što se dogodilo na kulturnom, umjetničkom, gospodarskom, turističkom i kakvom god hoćete nebu ove naše zemlje. Napisala sam još i da mi se ponekad desi da osoba kojoj spomenem odlazak na Mali Brijun napravi neku čudnu grimasu. Otprilike kao da je zagrizla u raspadajuće tijelo trlje blatarice koje tri dana zaboravljeno leži na koči pod vlažnim prljavim mrežama, na temperaturi od 40 stupnjeva. Nikada mi nitko nije objasnio tu naglu promjenu izraza lica. Srećom, nema mnogo takvih ljudi, bar ne među mojim prijateljima. Bili su to neki usputni susreti koje vjerojatno ne bih ponovila ni da dijelimo oduševljenje Teatrom Ulysses. "To je ljubav, strast. Ulysses je naše čedo i iznimno nam je važan." odgovorila je Lenka Udovički na novinarsko pitanje "Što vam znači Teatar Ulysses?" Već nakon prve predstave (Kralj Lear) koju sam odgledala, ni ne sjećam se više koje godine, Teatar Ulysses postaje i moja velika ljubav i strast. Odlazak u Fažanu, šetnja rivom u predvečerje, kretanje ka brodu, vožnja, izlazak na otok, šetnja do tvrđave Minor, mjesto u publici i konačno mir. Mir jer počinje čarolija. Čarolija koju samo cvrčci i zrikavci mogu remetiti svojim glasanjem.  Svake godine pomislim: ovo je vrhunac! Svake godine mi Ulysses dokaže da nisam imala pravo. Ono prošlog ljeta nije bio vrhunac; ovo je vrhunac! O studentskim nemirima 1968. ne znam mnogo. Ne mogu pisati o svojim iskustvima, o svojim osjećajima, razmišljanjima. Sve što znam negdje sam pročitala: Kriza socijalističkog društva zasnovanog na tezi o neprestanom rastu s jedne i konstantna propaganda o savršenosti tog društva s druge strane su prirodno rezultirali razočaranjem među studentima koji su vrlo jasno uviđali jaz između teorije i prakse. Strogo kontrolirana situacija i godine jake represije od strane režima su ograničile moć i doseg njihove pobune, ali ona je ipak vrlo bitna jer praktički predstavlja prvo javno kritiziranje samoupravnog socijalizma kako ga je vidjela partija. Netko je prvi puta rekao glasno: "Car je gol!", a da nije automatski završio na Golom otoku. Studenti su gotovo nesvjesno zatražili od države da dokaže svoj legitimitet i stavili se u sukob s njom, prozivajući funkcionere na odgovornost. To se posebno odnosi na traženje odgovornosti osobe odgovorne za milicijsku intervenciju protiv studenata, jer u to vrijeme vlast se jednostavno nikada nije prozivala.... To je ujedno i najrevolucionarnija tekovina te 1968. godine, demistifikacija "socijalističke" vladavine. (1968.u Jugoslaviji) Pobuna 1968. godine nije dala neposrednih političkih rezultata, ali je to bila prijelomna godina koja je imala jake posljedice na kasnije europske procese, posebno na ljevici.( Maroje Mihovilović) O 68. se puno toga zna, ali puno toga i ne zna. Postoje naravno i pojednostavljene i cinične verzije 68. i one koje i tu godinu i te ljude pomalo ismijavaju kao naivce i vječno neuklopljene. Međutim, ako malo počnete istraživati, vidjet ćete da su kulturni revolucionari 68. upozoravali da će se, ukoliko nešto ne poduzmemo, sa svijetom dogoditi upravo ono što se danas događa, dapače događa se u još strašnijoj mjeri. Svijet koji nezaustavljivo i bespoštedno vode korporacije, u kojem je čovjek netko tko troši, dakle postoji, u kojem je ideal postojanja “dobar, uspješan život” koji se po mogućnosti postiže dobitkom na lotu. (Tena Štivičić) Da u toplu noć ne odemo prepuni crnih slutnji, pesimističnih misli na tragu Tenine konstatacije: "…dapače događa se u još strašnijoj mjeri", Ulysses iz sna dugog više od četiri stoljeća budi najslavniji ljubavni par svijeta. Ljubavlju se treba boriti za promjene. Ona je jedini mogući pokretač koji ima šansu pobijediti. Romeo i Julija skončali su svoje živote tragično, ali nisu dozvolili da njihovim životima upravljaju nametnute regule, zakoni, izvanjska stega, nešto potpuno strano i nepojmljivo njihovom slobodnom duhu i otvorenom srcu. Na povratku u Fažanu dopirali su do mene tiši ili glasniji razgovori. Jedna starija gospođa tiho je u hodu govorila svojoj prijateljici: "Ja nisam pljeskala. Mislila sam – vratit ću se u mladost, ali to nije to." Ne znam gospođo kakva je bila vaša mladost, ali vjerujem vam. Međutim, vjerujem i autorima predstave koji kažu: "Naša predstava je pokušaj presjeka događaja, ali možda još točnije, energije i duha koji su obilježili 1968. godinu. Ne pokušavamo servirati poruke nego podsjetiti na jedno drugačije vrijeme u kojem je želja za promjenom bila spiritus movens cijelom planetu." (Tena Štivičić); "Njome smo htjeli uhvatiti duh vremena, poigravajući se istovremeno i sa samim teatrom. Taj teatar ne priča priču, već donosi jedan splet, kolaž, refleksiju o vremenu. Vjerujem da će naša publika to prepoznati i da će im se svidjeti način na koji smo im nastojali približiti duh godine koja je prije četiri desetljeća uzdrmala svijet." (Lenka Udovički) Ali ne vjerujem im slijepo. Bila sam, vidjela, uvjerila se, uživala! Estetski doživljaj posebna je priča o kojoj ja mogu pričati kao neuki gledatelj, gledatelj koji ništa ne zna o kazališnim efektima, tehnikama, igrama zvukom, slikom, pokretom. Gledatelj koji samo upija ono što mu je lijepo. Gledatelj koji uvijek misli da su glumci i čitava ekipa tu samo radi njegovog užitka. A kada netko cijele godine smišlja kako da baš vama pruži užitak, onda možete samo reći: Hvala dragi Ulysses! (prije tri godine) |
- 17:41 - Komentari (10) - Isprintaj - #
17.08.2008., nedjelja
Pred odlazak na otok
    |
- 22:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #
13.08.2008., srijeda
... obračun s njima
|
"Predstava počinje Krležinim rečenicama o smislu pisanja, dok će se u nas uvijek aktualno pitanje odnosa umjetnika i društva/vlasti ispreplesti s Krležinim promišljanjima o povijesti, revoluciji, socijalizmu i kapitalizmu, nacionalizmu, kultu ličnosti, jugoslavenstvu, hrvatsko-srpskim odnosima, šutnji intelektualaca, a jednu od središnjih tema predstavlja književnikov obračun s dogmatskim ideolozima komunizma i socijalizma na tadašnjoj jugoslavenskoj ljevici. Tekstovi su preuzeti iz Krležinih romana i političkih eseja, od “Deset krvavih godina” do “Izleta u Rusiju”, dok se u jednom dijelu koriste i “Razgovori s Krležom” Predraga Matvejevića". – (Kim Cuculić) Rade Šerbedžija poklonio je sinoć Fažani svoju monodramu "Moj obračun s njima". Župni trg pružio je u toploj kolovoskoj noći okvir Krležinim tekstovima, Radinom sugestivnom glasu, publici koja nije krila radost ponovnog druženja s velikim umjetnikom. "Premda se monodrama temelji na tekstovima koji nisu dramski, Rade Šerbedžija svojim je glumačkim umijećem, a ponajviše pravilnom intonacijom i dikcijom, Krležine rečenice učinio neobično živim i zanimljivim, podcrtavajući u njima piščevu ironiju. Mnoga promišljanja Miroslava Krleže, nažalost, pokazala su se proročanskim, a na kraju predstave ostaje gorak okus da se na ovim prostorima zapravo ništa nije promijenilo i da je Krleža možda aktualniji nego ikad." (Kim Cuculić) Na mojoj kratkoj snimci čuje se kako su crkvena zvona podarila slučajnu, ali odličnu i znakovitu glazbenu kulisu dijelu u kojem je riječ o kultu ličnosti (kojem je odzvonilo). Citati su uzeti OVDJE. |
- 14:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #
12.08.2008., utorak
Oaza
 Porer. Na kojoj kod točki zapadne obale Kamenjaka da se nađete, gotovo je sigurno da ćete ga ugledati. Meni se čini kao da me prati polako plivajući nad livadama posidonije.  Napredujem puteljcima kroz mirisno mediteransko raslinje. Vuče me ona velika plava voda što se vidi u daljini.  Evo me na stijeni. Teška odluka: ostati na toplom kamenu i gledati u daljinu ili sići do vode i prepustiti se valovima.  Krećem ka vodi, valovi neodoljivo zovu. Plivam prema kamenoj lađi koja mi noću svojim svjetlom kroz prozor ulazi u san.  Moja uvala sprema se na počinak. Umorna je od vriske, od udaranja valova, od kotrljanja oblutaka, od vrelih sunčevih zraka… |
- 10:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #
08.08.2008., petak
BUNARINA
Mama, ništa ne brini, ja sam na Bunarini! «Apsolutno se protivim bilo kakvom rušenju na Bunarini jer je to oduvijek bilo mjesto susreta, druženja i sportskih aktivnosti građana Pule. Nedopustivo je da se uništi rad pet sportskih klubova koji imaju preko 1.500 članova, a upravo jedna od njih brani boje RH na olimpijadi u Pekingu. Učinit ću sve što je u mojoj nadležnosti kako bih spriječio uništavanje imovine i kako bih omogućio nastavak rada i života na Bunarini koji u skladu funkcionira već desetljećima» - riječi su pulskog gradonačelnika Borisa Miletića. Gledatelji emisije Dobro jutro Hrvatska mogli su jutros čuti iste riječi u razgovoru gradonačelnika s novinarkom. Govorio je Boris mirno, ali odlučno, razložno, razumno. Ali… ima li njegov glas dovoljno snage da dopre do ministarstva u Zagrebu? Slušaju li tamo uopće što Istrani govore, što žele, a što ne žele? Ponosimo se brojem hrvatskih natjecatelja na olimpijadi u Pekingu. Jedna sportašica krenula je na svoj sportski put upravo iz zgrade i s molova na Bunarini, s molova koje sada žele srušiti.  Neću pisati o problemu „Bunarina sportska ili komercijalna lučica“. O tome se mnogo tekstova može naći i jednostavnim googlanjem. Ovdje želim samo pitati je li netko osjetljiv na suze u očima starih Puležana koji decenijama drže svoje barke na Bunarini, Puležana koji odlaze tamo provesti svaki slobodni trenutak, družiti se međusobno, družiti se s morem. Ima li netko razumijevanja za potrebe mladih ljudi koji su kvalitetu svog života odlučili podići baveći se sportom? Ima li netko razumijevanja za profesionalne ribare s Bunarine, ribare koji teškim radom hrane dvadesetak porodica i koji mukotrpno nastoje doprinijeti boljitku hrvatskog gospodarstva? Ima li netko razumijevanja za sve one goste koji borave u turističkom kompleksu nad lučicom i svake večeri spuštaju se u šetnju među usidrene brodice i jedrilice na čijim čeličnim sajlama vjetar svira svoje umirujuće melodije? Kako li će oni doživjeti zvukove i boje razaranja koje će iza sebe ostaviti samo tugu i ruglo? I kakvu će priču o tome ponijeti svojim kućama? Hoće li njihovi prijatelji poželjeti sljedeće godine doći u apartmane nad razrušenom Bunarinom?  Bespravnoj gradnji mora se stati na kraj! Ali – može li se imati dovoljno zdravog razuma, mogu li nadležni biti dovoljno osjetljivi za specifičnost pojedinog slučaja? MORAJU naći vremena, MORAJU naći načina, MORAJU smoći snage oduprijeti se prvom (površnom?) porivu kojim drastičnim rezom (ne)rješavaju problem! Što mogu učiniti ljudi čiji će se vezovi srušiti? Zamoliti more da bude milostivo njihovim plovilima, zamoliti ga da ih nježno odnese na pučinu i zauvijek prekrije velikim valom. Ili upaliti motore, podići jedra i složno krenuti… Kamo? U Pulsku luku? Plašiti goste koji su već dovoljno šokirani mrtvačkim glavama na plakatima na kojima je ime grada Medulina, destinacije u kojoj su možda uplatili skup boravak? Ne, ne vjerujem da će to učiniti. Nažalost, na Markov trg ne mogu barke, jedrilice, koče. Vlasnici tih plovila doslovno su stjerani u bezizlaznu situaciju. Pomognimo im! Svi mi koji smo godinama voljeli otići na Bunarinu, odvesti se na Fratarski otok, okupati se, vratiti se osvježeni i sjesti na terasu omiljenog popularnog restorana. Svi mi koji smo s pogledom na molove i privezane barke voljeli zaplesati u toplim ljetnim noćima. Ili smo samo sjedili uz šalicu kave i gledali kako se umorni ribari vraćaju nakon dvije neprospavane noći. Mnogi su odlazili pred koču da bi kupili vrećicu svježe ribe, vrećicu još živih školjki, rakova ili mekušaca. Dođite na Bunarinu, ne dajte da ruše naše omiljeno mjesto izlazaka i šetnji, ne dajte da ruše naše mjesto stvaranja uspješnih sportaša, ne dajte da ruše mjesto odmora vrijednih kočarica!  Naš poznati novinar prije nekoliko godina vodio je vesele radijske emisije uživo s terase na Bunarini. Često se tada moglo čuti „mama, ništa ne brini ja sam na Bunarini“. Zabrinuti smo danas. Zabrinuti do bijesa, do boli, do suza. Žižo, dođi na Bunarinu, pomogni koliko možeš. Pomognimo svi koliko i kako možemo. Svojim glasom, svojom suzom ako treba. Ja ne znam kako drukčije. Možda sam svoj jad uspjela prenijeti vama ovim tekstom. Možda nekome zatitra savjest, razum, dobrohotnost, svijest. Hoćemo li moći javiti mami „ništa ne brini, ja sam na Bunarini“?  |
- 13:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #
01.08.2008., petak
Bosiljak
 |
- 00:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |