25.02.2008., ponedjeljak
Pula je nestala...
... u magli  |
- 22:23 - Komentari (14) - Isprintaj - #
24.02.2008., nedjelja
Škola izgorjela do temelja...
...ili što nas još čeka? Na Velom Vrhu u Puli u potpunosti je izgorjela zgrada osnovne škole Tražim neku malo veseliju temu. Sve mi nekako žao pisati stalno o nečem ružnom, stalno govoriti kako sam tužna, ljuta, razočarana, zabrinuta. O Dori ne želim jer nisam kompetentna, a i slušam tu vrstu glazbe bez previše angažmana. Ne zamaram se. Čini mi glazbenu kulisu ponekad dok radim nešto. Nešto ne previše važno i komplicirano. I otvorim stranicu našega Barkuna. U djeliću sekunde preplavio me šok, ali sam isti tren poput Sanadera pomislila da je prvi dan mjeseca travnja. Nije travanj! Osnovna škola na Velom Vrhu u Puli izgorjela je do temelja! Doslovno sam bez riječi, bez misli. Tupo zurim u ekran i ne znam što bih sa sobom. Mislim da ću izaći iz kuće. Nekamo što dalje od grada, od civilizacije 21. stoljeća. Nemam brod na warp pogon pa ću krajnje uznemirene živce pokušati smiriti negdje u našem zaštićenom krajoliku (nadam se da će takav i ostati!!!). Kažu da već ima ljubičica. |
- 14:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #
23.02.2008., subota
Blog "Kabulske priče"
 Fotografija nema veze s tekstom, nastala je prošle godine na Siciliji u vrijeme kad se Etna pokušavala probuditi. Malo je okolicu prekrila svojom prašinom. Naročito gradić Riposto. O tome drugom prilikom... Čitala sam jutros Kabulske priče, tekstove blogerice i novinarke koja živi u Afganistanu. Autorica, kako sama piše, želi pokazati "različitost, snagu i kulturu jednog napaćenog naroda koji nije zaslužio svoju sudbinu." Ali, čude je pojedini komentari. Nažalost, ljudi često ne shvaćaju, površni su ili jednostavno nemaju nekih znanja i sposobnosti da bi mogli pravilno shvatiti. A možda ja nisam u pravu? Kad nešto izlažemo očima javnosti, vrlo je vjerojatno da će biti ljudi koji neće shvatiti (ili koji će shvatiti na svoj način). Skoro je sigurno da će biti i onih koji će nas čak napasti, proglasiti nesposobnima, okriviti nas za vrijeđanje... Ne treba se previše obazirati. Mislim da je važno ostati dosljedan vlastitom osjećaju za istinu, za poštenje, za etičnost u promišljanju i ponašanju. Ljudi koji nisu mnogo putovali često teško razumiju kulture koje se jako razlikuju od njihove. Nije dovoljno čitati i gledati dokumentarce. Treba živjeti taj život. Skloni smo sve mjeriti i prosuđivati prema sebi, polazeći od sebe i svoje okoline. To je ljudski, ali često nas vodi u pogrešna zaključivanja. Usporedbe su dobre (Sarajevo - Kabul); ali ne da bi se prema jednom sudilo o drugom. Zemlja je mali planet, ali prepun različitosti i zato nikada nemojmo izreći rečenicu poput ove: "Ni u Sarajevu nije bilo vode pa ljudi nisu smrdjeli, zato bez razmišljanja osuđujem Afganistance jer smrde." Rečenica je moja, napisana prema pojedinim komentarima na blogu S ulica Kabula i malo šire. Zahvalimo radije ovoj mladoj ženi na autentičnim pričama iz jedne tako različite sredine i kulture koja je nažalost prepuna egzistencijalnih problema o kojima mi, unatoč svim svojim mukama, ne možemo ni sanjati. Dodatak: Moram dodati nekoliko riječi o nečemu što me jako ljuti ovih dana. Riječ je o komentarima o nedavnom nestanku i pronalasku djevojčica. Piše u jednom: “Slike ovih curica govore o njihovoj sociološko - intelektualnoj razini.” Ma kakva "sociološko intelektualna" razina (što je to uopće; ja sam sociolog i nisam srela tu sintagmu) djevojčica od 12, 13 godina!!?? Je li se itko sjetio reći "Hvala Bogu što su nađene žive!" Zaboravili smo one nesretne tragične slučajeve koji su poput pošasti bili zaredali. Svi bi ih tukli! A bi li ih netko zagrlio, uputio toplu riječ djeci koja još ne znaju pravo da su živa??!! Naravno, nemaju svi roditelji visoku ("sociološko") intelektualnu razinu, ali postoje institucije, stručnjaci, škola, socijalni krug u kojem se djeca (i roditelji) kreću, pa ako hoćete i crkva u njihovom kraju, psiholozi, pedagozi... Svi mogu pomoći. I mi, i vi. Ali ne osudom, psovkama, batinama. Edukacijom, toplinom, ljubavlju, pažnjom, razumijevanjem. One su djeca, nepromišljena, zbunjena, uplašena (koliko god se nekome činilo da nisu, da su lukave, promišljene i bezobrazne)! |
- 10:53 - Komentari (9) - Isprintaj - #
20.02.2008., srijeda
Dioksin svuda oko nas
"Naš" brod je konačno u Trstu. Nadam se da nam nije ostavio uspomenu u obliku dioksina. Na tu opasnost upozorava Vjeran Piršić u otvorenom pismu premijeru Sanaderu. Vjeran je predsjednik udruge Eko Kvarner pa se bojim da zna o čemu govori. Što je dioksin može se na mnogim mjestima pročitati i priznajem da mi nije svejedno. Hoćemo li dobiti istinite, iskrene odgovore mjerodavnih stručnjaka???!!! No da ne bih danas zvučala pomalo katastrofično, evo što sam ovih dana saznala o sebi. Gdje? Na blogu, naravno! Dakle ja sam: Ogorčena seljančica (što jest - jest, svijet je globalno selo) s demodiranim okvirima naočala (okviri su marke Genny i jaaaakooo mi lijepo stoje, zadnji su modni krik na tom području), sebična osoba koja sve gleda po sebi i po debljini novčanika (ne, ja uopće ne koristim debeli novčanik, moja american express platinum credit card stane u elegantni etui), ali i dama koja voli diskretan nakit (može, fini diskretni dijamantić). Nakit treba biti neupadljiv, ali svakako prirodan (naravno, ugljik), elegantan i s vrlo malim udjelom ljudske ruke u prirodnu izvornost (ovo mi miriše na pleonazam – prirodna izvornost?). Ako joj želite pokloniti nakit koji će i nositi, pitajte (koga?, što? mene? a faktor iznenađenja?). Bijela ruža obavezni dodatak (ma može i bez kavijara). |
- 14:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #
18.02.2008., ponedjeljak
O poklonima
...konačno, ali i o još nekim stvarima Negdje u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana htjela sam napisati riječ – dvije o poklonima. Kod mnogih ljudi na spomen tih blagdana pokloni su prva asocijacija. Neki priznaju, neki ne priznaju, ali vjerujem da je tako. Pokloni, slobodni dani, obilni obroci, mnoštvo slastica i napitaka svih vrsta. Putovanja, druženja s rođacima i prijateljima. Izvorne vrijednosti blagdana kao da su pomalo izgubljene negdje u civilizacijskom hodu. No, izgleda da se i ja gubim. Nisam htjela o tome. Htjela sam ukratko opisati kakve poklone volim dobivati. Za svaki slučaj, ako netko poželi … Opet se gubim! Dakle, ja ne volim dobivati poklone. Najozbiljnije! Kad moram pružiti ruku ne bih li primila paketić u šarenom papiru preplavi me neka čudna nelagoda. "Hvala. Niste trebali!" Niste trebali!? Što to znači, naravno da nisu trebali. I što sad? Zbunjeno gledam nekamo u stranu, ne znam kamo bih spustila poklon. Da ga odmah otvorim? Otvaram. Još nesvjesna o čemu se zapravo radi, nehotice slažem neki blesasti izraz na licu. "Jaaaaoo! Kraaassno jeeeee! Baš vam hvala!" Poklonodavac samozadovoljnim izrazom lica kao da kaže: "ha, naravno da je krasno, ti tako nešto nisi ni mogla imati dok se ja svojim profinjenim ukusom, svojom velikodušnošću nisam sjetio bar malo oplemeniti tvoj dosadni, sivi životni prostor; tvoj dosadni, sivi imidž…" Ma nisam htjela ni o tome (mada pamtim takve situacije). Htjela sam o idealnim poklonima! O poklonima koje volim, koje s radošću očekujem i koji mi zaista uljepšaju život. Dobivam ih od meni bliskih i dragih osoba. Od ljudi koji me vole i koji mi poklanjaju nešto jer me iskreno žele razveseliti. 1. kategorija trajni pokloni - knjige – svih vrsta: beletristika, publicistika, kuharice… najčešće mi ih poklanja mama, sve su mi drage - nakit – diskretan (poklonodavac me mora dobro poznavati), bijelo zlato, srebro visokog sjaja, ogrlice ili narukvice; najdraži poklon iz ove kategorije: ogrlice sa Swarovski privjescima - svileni šalovi i marame – svih boja i uzoraka (već ću ja to spojiti s nečim), najdraža ručno oslikana svilena marama nježno plave i bijele boje, jako šarena marama kupljena na Siciliji, svileni šalovi i marame kupljeni u tvornici svile u Kini – svi su mi dragi, a tko mi ih poklanja… neću reći! - nosači zvuka – klasika, zvuci južne Amerike, zvuci južne Italije… svi su mi dragi 2. kategorija polutrajni pokloni - godišnja pretplata na hrvatsko izdanje časopisa Reader's Digest – već drugu godinu zaredom dobivam čestitku "vama draga osoba poklanja vam godišnju pretplatu…" i uživam u knjižici koja se svakog mjeseca nađe u mojem poštanskom sandučiću; naravno da iza svega stoji nitko drugi nego moja mama. - botilja finog vina – zahvalit ću za svaku botilju, ali najdraža su mi crna vina. Ako niste enolog, čitajte one papiriće na kojima piše cijena. Bolja vina imaju na tim papirićima barem trocifrenu brojčicu. Iako deklarirana Istrijanka, ne cijenim baš istarsku malvaziju (bijelo, naravno) pa čak ni teran. Ali izmamit će mi osmijeh vodnjanski ili momjanski muškat. - sobne ili balkonske lončanice – bilo koje, najdraže: anturijum, orhideje - pribor za moj radni stol - rokovnici, parkerice, mali stolni kalendari… najdraži: nešto što ja zovem USB produžni kabel – dakle okrugla pločica s 4 USB priključka i dugmetom. E, kad se to dugme pritisne, ploča poprimi ulogu grijača moje šalice za kavu. - mirisne soli za kupanje, šamponi – poklonodavac me mora poznavati 3. kategorija može, ali bolje je izbjegavati - rezano cvijeće, iznimka: tri bijele ruže (ali to je poseban slučaj) - čokolade, keksi, pa makar bili oni fini u luksuznom pakiranju - sitni predmeti za dom – manje vaze, čaše, zdjelice, šalice, pribor za jelo, podmetači, stolnjaci… 4. kategorija izbjegavati pod svaku cijenu - parfemi – nitko ne može znati kakav se meni miris sviđa, iznimka je slučaj kad naručim točno konkretan parfem (Elisabeth Arden 5th avenue ili Green tea); Iznimka br.2: Yves Saint Laurent – Poison – pogođeno kao poklon jednom prilikom (ali to je također poseban slučaj) - bilo kakvi odjevni predmeti - ukrasni predmeti za dom – ono što Talijani zovu soppramobili, dakle ono što obično stoji (kupi prašinu) na nekoj komodi, stoliću, polici. To ne volim po kući, (imaju Talijani i izraz cianfrusaglie), a ono malo što imam, volim sama izabrati i kupiti. To su najčešće sitne (da stanu u šaku) uspomene s putovanja. Iznimka – 4 zidne slike, akvareli pulske umjetnice, poklon moje mame! - bilo kakvi predmeti za dom – nekakvi dijelovi namještaja, lusteri (vjerujte i to sam dobila jednom prilikom i netaknuto frknula u podrum, da ne govorim da sam bila bijesna zbog pokušaja nametanja nekakvog ružnog lustera mom svakodnevnom pogledu) - posteljina, pokrivači, prekrivači… - bilo što pretjerano skupo (kada točno znam da cijena prelazi normalne mogućnosti poklonodavca); - bilo što pretjerano glomazno (poklon moram moći lagano podići jednom rukom i ne smije zauzeti više od nekoliko kubnih centimetara) Mislim da bi ovo zasad bilo sve. Ako se još nečega sjetim, napisat ću dodatak, a u posebnom postu opisat ću nekoliko ekstremnih slučajeva s poklonima. P.S. Ovo je tekst koji sam ranije najavila, ali je pisanje bilo odgođeno. Sada sam ga napisala potaknuta Alkionovim postom u kojem pokušava dati svoju ideju o osobnosti pojedinih blogerica. Ono malo što je o meni napisao prilično je točno. Na komentare u postu prestala sam odgovarati jer ne želim polemizirati sa Sorenom Kierkegaardom (copy-paste s Wikipedije svi znamo napraviti). Njegove stavove i filozofiju čitala sam i apsolvirala davno i ne smatram ih konačnom i jedinom istinom. Imao je on svoje sljedbenike, ali i čitav niz filozofa oponenata. Zar da ja sada kao odgovor citiram njihova djela? Kamo bi me to odvelo? Osim toga i Kierkegaardov egzistencijalizam je prilično slojevit i iz ovako kratkog citata nije uputno zaključivati o čitavom njegovom razmišljanju. Čitala sam mnoge filozofe, sociologe (nešto sam morala, a nešto je bio gušt)… i izgradila svoj način razmišljanja. Vrlo širok, nikako isključiv način razmišljanja. Izgradila sam razmišljanje i svjetonazor koji mi dozvoljavaju da budem slobodna i od i za; naravno u okvirima moralnih principa, u okvirima zakonskih odredbi, u okvirima poštovanja tuđih sloboda. Slobodna sam i sretna jer jednakom strašću uživam i u materijalnom (ne u vulgarnom konzumerizmu) i u duhovnom; i u bazi i u nadgradnji (kako bi rekao moj prijatelj Marx); i u prirodi i u čovjeku! Ništa i nitko mi ne nameće način na koji ću doživljavati sebe i svoju okolinu. Sve što mi je na bilo koji način dostupno mogu sagledati otvorenog srca i bez trunke predrasuda. |
- 19:49 - Komentari (36) - Isprintaj - #
07.02.2008., četvrtak
Zapaljeni div pred mojom terasom
 (povećati) U posljednje vrijeme pogled s moje terase ne pruža mi veliku radost. Prije nekoliko dana, na raskršću podno naselja na koje gledam, nesavjestan vozač prekinuo je život mladića naletjevši vozilom na njega. Ne osvrnuvši se, otišao je kući s mjesta nesreće. A čitam da je mladić bio živ. Je li mu mogao pomoći? Ne znam, ali tuga i bijes nisu manji. Napisala sam jednom da će u svakom pogledu na naselje, na široko more što se u daljini stapa s nebom živjeti sjećanje na jednu nesretnu obitelj. I zaista je tako. Još ni jednom nisam stala među svoje cvijeće, a da bar djelić misli nisam posvetila njima. Djevojčici i njenom malom bratu, njihovim roditeljima i djedu. A danas gledam snažnog diva kako se nemoćno prepušta moru, vjetru i brodovima koji su uz njegov ogroman trup jedva vidljivi. Vatra ga je shrvala. Nadam se da ga more neće progutati. Prišao mi je blizu. Gledam ga golim okom sa svoje terase. Izgleda mi poput Gulivera kojeg su Liliputanci vezali dok je nemoćan ležao na obali Liliputa. Nadam se da će priroda i ljudi, ovi veliki, hrabri "Liliputanci" učiniti sve da nesreća morskog diva bude što manja. Da ne postane i naša! (Iako su novinari sinoć javili da će Istrani zahvaljujući vjetru turski brod danas gledati dalekozorima s obale, mi ga sasvim dobro vidimo golim okom. Moja fotografija nije baš najbolja, ali ostavila sam dio kuća da se stekne dojam koliko je brod blizu obale. U trenutku kad je ovo slikano nalazio se otprilike između četvrte i pete milje od obale.) P.S: Više podataka čitajte na blogu Istra, Istria, Istrien! Dodatak  07.veljače 2008. 18:50  08.veljače 2008. 10:56 |
- 10:45 - Komentari (50) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |