Marketing
Blog "Kabulske priče"
Fotografija nema veze s tekstom, nastala je prošle godine na Siciliji u vrijeme kad se Etna pokušavala probuditi. Malo je okolicu prekrila svojom prašinom. Naročito gradić Riposto. O tome drugom prilikom...
Čitala sam jutros Kabulske priče, tekstove blogerice i novinarke koja živi u Afganistanu. Autorica, kako sama piše, želi pokazati "različitost, snagu i kulturu jednog napaćenog naroda koji nije zaslužio svoju sudbinu." Ali, čude je pojedini komentari.
Nažalost, ljudi često ne shvaćaju, površni su ili jednostavno nemaju nekih znanja i sposobnosti da bi mogli pravilno shvatiti. A možda ja nisam u pravu?
Kad nešto izlažemo očima javnosti, vrlo je vjerojatno da će biti ljudi koji neće shvatiti (ili koji će shvatiti na svoj način). Skoro je sigurno da će biti i onih koji će nas čak napasti, proglasiti nesposobnima, okriviti nas za vrijeđanje... Ne treba se previše obazirati. Mislim da je važno ostati dosljedan vlastitom osjećaju za istinu, za poštenje, za etičnost u promišljanju i ponašanju.
Ljudi koji nisu mnogo putovali često teško razumiju kulture koje se jako razlikuju od njihove. Nije dovoljno čitati i gledati dokumentarce. Treba živjeti taj život. Skloni smo sve mjeriti i prosuđivati prema sebi, polazeći od sebe i svoje okoline. To je ljudski, ali često nas vodi u pogrešna zaključivanja. Usporedbe su dobre (Sarajevo - Kabul); ali ne da bi se prema jednom sudilo o drugom. Zemlja je mali planet, ali prepun različitosti i zato nikada nemojmo izreći rečenicu poput ove: "Ni u Sarajevu nije bilo vode pa ljudi nisu smrdjeli, zato bez razmišljanja osuđujem Afganistance jer smrde." Rečenica je moja, napisana prema pojedinim komentarima na blogu S ulica Kabula i malo šire. Zahvalimo radije ovoj mladoj ženi na autentičnim pričama iz jedne tako različite sredine i kulture koja je nažalost prepuna egzistencijalnih problema o kojima mi, unatoč svim svojim mukama, ne možemo ni sanjati.
Dodatak:
Moram dodati nekoliko riječi o nečemu što me jako ljuti ovih dana. Riječ je o komentarima o nedavnom nestanku i pronalasku djevojčica. Piše u jednom: “Slike ovih curica govore o njihovoj sociološko - intelektualnoj razini.” Ma kakva "sociološko intelektualna" razina (što je to uopće; ja sam sociolog i nisam srela tu sintagmu) djevojčica od 12, 13 godina!!??
Je li se itko sjetio reći "Hvala Bogu što su nađene žive!" Zaboravili smo one nesretne tragične slučajeve koji su poput pošasti bili zaredali.
Svi bi ih tukli! A bi li ih netko zagrlio, uputio toplu riječ djeci koja još ne znaju pravo da su živa??!!
Naravno, nemaju svi roditelji visoku ("sociološko") intelektualnu razinu, ali postoje institucije, stručnjaci, škola, socijalni krug u kojem se djeca (i roditelji) kreću, pa ako hoćete i crkva u njihovom kraju, psiholozi, pedagozi... Svi mogu pomoći. I mi, i vi. Ali ne osudom, psovkama, batinama. Edukacijom, toplinom, ljubavlju, pažnjom, razumijevanjem.
One su djeca, nepromišljena, zbunjena, uplašena (koliko god se nekome činilo da nisu, da su lukave, promišljene i bezobrazne)!
Post je objavljen 23.02.2008. u 10:53 sati.