13.01.2008., nedjelja
Moj komentar na tekst...
|
... čovjeka-vadičepa koji sreće ženu-ribu Osjetljivo, nadasve tužno i tragično svakako jeste. Ali, mislim da je više nego jasno što je pisac htio reći. Vjerujem da ne misli (samo) na Sinjsku krajinu. Varam li se ako kažem da misli na društva u kojima caruje primitivizam izrastao i njegovan na stravičnom neznanju ili na još stravičnijem upornom ponavljanju krivog znanja. Jednostavno mi se nameće sintagma "mrak srednjeg vijeka". Mrak u kojem žive društva koja negiraju znanost, učenje, toleranciju, etiku, moral; društva koja se fantastičnom snagom opiru stavljanju čovjeka u prvi plan. Čovjeka u punom smislu riječi: kao biološko, fizičko, emocionalno, duhovno.... biće. Biće koje je početak i kraj svega što ljudska vrsta i civilizacija poznaju. Takva "srednjevjekovna" društva ne razlikuju moralno i "zatucano" ponašanje (ispričavam se zbog izraza). I neka mi nitko sada ne kaže da kreposno ponašanje djevojaka i mladića nazivam zatucanim! Ni govora! Otvorite srce i um i shvatite što govorim. Ne radi se o "razvlačenju" nečije konkretne tragične sudbine (mada se u interesu istine i znanstvenog saznanja nerijetko i to radi, samo se ne zove "razvlačenje" i radi se strogo u okviru etičkih principa). Ja govorim, a pretpostavljam i autor posta, o jednom sociološkom fenomenu. Ovdje nisam govorila ni određenoj društvenoj skupini (bogati, siromašni, s titulom ili bez nje...), ni o nekim demografskim momentima (selo - grad, jug - sjever, i slično). Nema ovdje mjesta za tako nešto. Samo sam iznijela svoje stajalište da u centar razmišljanja treba staviti čovjeka i sve ono što ga čini čovjekom. Represije, potiskivanja, učenje o sramu, lažnom ćudoređu - sve to vodi u svoju suprotnost. Efekt takvog učenja suprotan je onome što se navodno želi postići. Ljudi postaju frustrirani i ventile nalaze u patološkim oblicima ponašanja. |
- 14:35 - Komentari (31) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |