16.08.2007., četvrtak
Malo mora
Nedavno sam upoznala blog salezijanskih novaka. Na njemu svoja razmišljanja bilježi petero mladih inteligentnih ljudi. Volim ponekad svratiti, pročitati kako su proveli dan i gotovo uvijek naučiti nešto novo. Nisam baš mnogo čitala o salezijancima pa ležernim, nenametljivim tekstovima ovih mladića obogaćujem svoje znanje. Evo što su svojim čitateljima poručili prije nekoliko dana (nadam se da se neće naljutiti što citiram dio njihovog teksta): Mi svaki dan molimo krunicu... i svaki put jednu deseticu krunice (a ima ih 5), namijenimo prema molbama ljudi koji nas kontaktiraju ili prema potrebama opće namjene. Stoga pozivamo sve blogere i posjetitelje, ukoliko imate potrebu, želju, javite nam se i mi ćemo posvetiti po jednu deseticu za svaku Vašu molbu! Nisam vjernik u onom "pravom smislu riječi". Upotrijebila sam ove navodnike jer zapravo ne znam koji je to pravi smisao riječi. Naravno da mi život često priredi prepreku za koju na prvi pogled pomislim: nepremostiva je, ne mogu. Kažu da mnogi tada utočište, snagu, vjeru, nadu, spas… traže (nađu) u molitvi. Ja se ne usuđujem. Čini mi se licemjerno. Kad mi je dobro, kad sam smirena i radosna, nema me nigdje. Kad me nevolje sustignu, kad su preda mnom teški zadaci – molitva, tu sam, svrnite svoj pogled na mene, pomozite. Na neki svoj način, sama, najčešće sjedeći na terasi i ja ponekad molim. Nekako izdaleka, nekako uopćeno. Pričam što se dogodilo, pričam o svojim strahovima, o svojim nadama. I zaželim da bude bolje. Svima. Nje to fraza. Dobro, zaista dobro, može nam biti samo ako dobro bude svima. Nama i svemu što nas okružuje. Momcima koji u svojim molitvama misle na nas ostavljam malo mora, jedan pozdrav i jedno obećanje.     |
- 16:56 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |