21.09.2006., četvrtak
Prijatelj
|
"Il mio amico non e" tornato dal campo di battaglia, signore. Le chiedo permesso per andare a cercarlo" disse un soldato al suo tenente. "Permesso negato!!", replico" l'ufficiale, "non voglio che lei rischi la sua vita per un uomo che probabilmente e" gia" morto". Il soldato, senza prestare attenzione al divieto, se ne ando" e un'ora dopo ritorno" ferito mortalmente, trasportando il cadavere dell'amico. L'ufficiale era furioso: "Le avevo detto che ormai era morto! Mi dica se valeva la pena andare fin la" per recuperare un cadavere!?!" Il soldato, moribondo, rispose: "Certo, Signore! Quando l' ho trovato era ancora vivo e ha potuto dirmi: Ero sicuro che saresti venuto!" Un amico e" colui che arriva sempre anche quando tutti ti hanno gia" abbandonato  "Moj prijatelj nije se vratio s bojnog polja, Gospodine. Dopustite da ga pođem potražiti." reče vojnik svom poručniku. "Ne dopuštam!" odgovori časnik, "ne želim da riskirate svoj život radi čovjeka koji je vjerojatno već mrtav." Vojnik, ne obazirući se na zabranu, ode i nakon sat vremena vrati se smrtno ranjen noseći mrtvo tijelo prijatelja. Časnik bijesno poviče: "Rekao sam vam da je mrtav. Recite mi, je li zaista bilo vrijedno otići po mrtvo tijelo!?!" Vojnik umirući odgovori: "Naravno, Gospodine! Kad sam ga našao, još je bio živ. Rekao mi je: bio sam siguran da ćeš doći!" Prijatelj je onaj koji dolazi uvijek, čak i onda kada su te drugi već odavno napustili. |
- 11:11 - Komentari (31) - Isprintaj - #
16.09.2006., subota
Velika sitnica
 Danima se ne mogu nasmijati. Dođe tako neki period kad pomislimo da nam baš ništa ne polazi za rukom, da sve tuge svijeta imaju neki čudan sastanak baš ondje kuda se mi krećemo. A onda jedna sasvim obična, ni po čemu posebna, kratka epizoda donese zrnce svjetlosti. Hodala sam polako parkiralištem jednog trgovačkog centra prema automobilu. U ruci dvije manje vrećice, ništa posebno. Došla sam ovdje zapravo da budem negdje gdje ima mnogo ljudi, gdje se čuje žamor, gdje mi nosnice draže razni mirisi – od finih skupih parfema do pečenih pilića. Već sam otvorila vrata automobila kad začujem "Signora, Signora". Kroz desni prozor ogromnog roulotta (kuća za odmor na kotačima) mahala mi je neka gospođa. Istog trena sam poželjela da njeno pitanje bude nešto strašno komplicirano, nešto što će mi oduzeti cijeli dan. A željela je samo znati u kojem je smjeru Medulin. Ali, nisam je mogla samo tako pustiti. Pokazala sam joj rukom da se malo pomaknu jer su tim vozilom prilično zakrčili promet. A ja sam htjela razgovarati, dugo i polako. Nije to samo tako, desno, lijevo, pravo i … u Medulinu ste. Zapravo je baš tako. Gospođa je imala prijatan izraz lica. Imala je povezanu svijetlu kosu i naočale. Pomislila sam da sliči malo na mene. Samo je moja kosa tamnija. Smiješila se. I ja sam se smiješila. Objasnila sam joj svaki zavoj, opisala svaki kamen na putu do Medulina, a onda sam joj morala reći "Arrivederci Signora". Gledajući kako izlaze na glavnu cestu pomislila sam: "baš si luda, mogla si im predložiti da voziš ispred njih do Medulina." Kod kuće bi pričali kako su u Istri naišli na jako ljubazne i susretljive ljude. Ili bi možda svojim prijateljima rekli kako su ljudi u Istri nametljivi i preporučili im da kupe auto kartu umjesto da zapitkuju slučajne prolaznike kojih će se kasnije teško riješiti. Krenula sam i ja. Na prvom semaforu gužva. Zeleno i crveno svjetlo nekoliko se puta izmijenilo dok sam se polako pomicala naprijed. Konačno sam se našla na gradskoj obilaznici na putu prema kući. Na skretanju za Medulin (koje mene ne zanima, ja ne stanujem u Medulinu) – semafor. Stanem, a tik do mene s lijeve strane, u traci za skretanje – roulotte i moja nasmiješena gospođa! Mahala mi je kroz prozor, ja sam mahala njoj pokazujući joj Medulinsku cestu. S usana sam joj, preko širokog osmjeha pročitala "Grazie, arrivederci!" Tuge, razočaranja dio su života. Kad nas posjete moramo ih prihvatiti. Možda nam nešto žele poručiti. Možda nas žele poučiti kako da budemo jaki, kako da malo radosti tražimo u svakodnevnim velikim sitnicama. |
- 16:26 - Komentari (15) - Isprintaj - #
07.09.2006., četvrtak
Noćas sam slala poljupce (05.09.2006.)
|
Sinoć sam u odgovoru na jedan komentar (dolje ispod onih kravica, a je li da su lijepe, nekako smirujuće) najavila da neću baš mnogo noćas (s ponedjeljka na utorak) spavati. Pogrešno! Trebala sam reći - neću uopće spavati. Eto, pisala ja tako nešto, vrtjela nekakve papire, mučila se premještanjem tablica iz jednog dokumenta u drugi. Btw, ako netko zna kako to učiniti, a da se tablica ne rastepe k"o Klingonci prilikom teleportiranja, neka mi javi. Samo što se Klingonci i svi ostali vrate uredno sastavljeni, a dijelovi moje tablice slože se k"o puzzle koje bura zavitla pa vrati na ploču. Odlutala sam. Htjela sam reći kako sam odjednom ugledala da se moj prozor bijeli. Netko je vani upalio svjetlo. Sunce! I što sad? Ništa, skuhala sam kavu, dodala malo mlijeka i ugasila nakratko komp da se malo odmori. Sad malo pričam s vama vjernim blogerima koji me niste zaboravili ni ovih dana (tjedana?, mjeseci?) u kojima se ja ne stižem vama javljati. Ne zamjeram ja onima koji se ne javljaju. Uostalom svatko ima nekog posla, neke probleme, neke radosti, neke tuge. Ja se čudim vama koji se javljate. Ma ne! Nije mi krivo, naravno. Hvala vam što mi pomažete da prebrodim jedan pomalo čudan period. Tko me pozna već je shvatio da se nešto čudno dešava. Pa kad ja pišem ovakve tekstove tipa "Dragi dnevniče"? Jaaa? Ne! Ali eto, nakon ove burne noći, baš sam se zaželjela malo neobaveznog ćaskanja. Čini mi se kao da me čak malo opušta i odmara. Mada bi za organizam bilo bolje da propješačim par kilometara po Kamenjaku. Možda još i odem tijekom dana. Trenutno mi je draže biti ovdje. Moram vam reći da sam posljednjih dana doživjela jako lijepe stvari baš zahvaljujući blogu i ovdje stečenim prijateljstvima. Obratila sam se nekolicini blogera s molbom da mi pomognu. Poznavala sam ih zaista samo po njihovim blog stranicama i po njihovim nadimcima. Svi su uložili mnogo truda da mi što bolje izađu ususret. Napravili su veliki posao i mnogo mi pomogli. Zaista jesu. Uštedjeli su mi mnogo vremena i učinili neke stvari koje ja ne bih mogla čak ni da sam imala vremena. Noćas sam mislila na njih i slala im poljupce. Jedna se blogerica dosjetila kako da me razveseli i učini da u sobi dok radim imam krasnu glazbenu kulisu. A sjećam se nekih čudnih napisa o blogerskoj zajednici. Pisao je mladi gospodin Maštruko (je li to sin moga profesora?) o usamljenim gubitnicima koji na blogu bezuspješno pokušavaju skupiti krhotine svojeg razbijenog ega. Nije možda baš tako rekao, rekao je i gore stvari. Naravno da među velikim brojem ljudi srećemo najrazličitije karaktere, ali da je blog rezerviran samo za frustrirane, iskompleksirane, depresivne, egocentrične, neuspješne, samozaljubljene egzibicioniste propale na svim područjima djelovanja – ma oprostite gospodine M.! Osvrnite se oko sebe, ali najprije iskreno pogledajte u sebe. Evo mojih dragih blogerskih prijatelja kojima sam noćas slala poljupce. Mjesec je oko tri sata bio posve crven. Nisam ga uspjela slikati. - Moja prijateljica velikog srca, stalno u potrazi za onima kojima je potrebna pomoć. Stihovi "i moja kaplja pomaže ga tkati" kao da su za nju napisani – Svabica - Moj prijatelj, zaljubljenik u prirodu i sofisticirano kulinarstvo. Želim mu veliko veselje u skoroj pripremi "laganijih jela" – Kiko - Moja prijateljica jasnih stavova, naizgled oštra, a zapravo nježna i brižna, spremna pomoći bez razmišljanja – Studena - Moja prijateljica s kojom dijelim veliku ljubav prema družini Ulyssesovoj – Uspomena Da vam priznam? Slala sam ja još neke poljupce, ali ne morate baš sve znati. Zato vam svima poklanjam ove cvjetove strasti koji se svakodnevno otvaraju na mojoj terasi.  07.09.2006. - DODATAK Ne mogu vjerovati da sam zaboravila spomenuti blogera koji je pored svojih brojnih obaveza još prije nekoliko mjeseci našao vremena i pružio mi veliku pomoć. Sakupio je tekstove (svoje vlastite) koji su se ticali teme o kojoj sam pisala, složio ih pregledno u jedan dokument i poslao mi ih uz riječi "bilo mi je zadovoljstvo". - Moj prijatelj, najveći poznavatelj vampira među blogerima, bloger s kojim dijelim županiju - Bookaleta |
- 20:43 - Komentari (18) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |