16.09.2006., subota
Velika sitnica
 Danima se ne mogu nasmijati. Dođe tako neki period kad pomislimo da nam baš ništa ne polazi za rukom, da sve tuge svijeta imaju neki čudan sastanak baš ondje kuda se mi krećemo. A onda jedna sasvim obična, ni po čemu posebna, kratka epizoda donese zrnce svjetlosti. Hodala sam polako parkiralištem jednog trgovačkog centra prema automobilu. U ruci dvije manje vrećice, ništa posebno. Došla sam ovdje zapravo da budem negdje gdje ima mnogo ljudi, gdje se čuje žamor, gdje mi nosnice draže razni mirisi – od finih skupih parfema do pečenih pilića. Već sam otvorila vrata automobila kad začujem "Signora, Signora". Kroz desni prozor ogromnog roulotta (kuća za odmor na kotačima) mahala mi je neka gospođa. Istog trena sam poželjela da njeno pitanje bude nešto strašno komplicirano, nešto što će mi oduzeti cijeli dan. A željela je samo znati u kojem je smjeru Medulin. Ali, nisam je mogla samo tako pustiti. Pokazala sam joj rukom da se malo pomaknu jer su tim vozilom prilično zakrčili promet. A ja sam htjela razgovarati, dugo i polako. Nije to samo tako, desno, lijevo, pravo i … u Medulinu ste. Zapravo je baš tako. Gospođa je imala prijatan izraz lica. Imala je povezanu svijetlu kosu i naočale. Pomislila sam da sliči malo na mene. Samo je moja kosa tamnija. Smiješila se. I ja sam se smiješila. Objasnila sam joj svaki zavoj, opisala svaki kamen na putu do Medulina, a onda sam joj morala reći "Arrivederci Signora". Gledajući kako izlaze na glavnu cestu pomislila sam: "baš si luda, mogla si im predložiti da voziš ispred njih do Medulina." Kod kuće bi pričali kako su u Istri naišli na jako ljubazne i susretljive ljude. Ili bi možda svojim prijateljima rekli kako su ljudi u Istri nametljivi i preporučili im da kupe auto kartu umjesto da zapitkuju slučajne prolaznike kojih će se kasnije teško riješiti. Krenula sam i ja. Na prvom semaforu gužva. Zeleno i crveno svjetlo nekoliko se puta izmijenilo dok sam se polako pomicala naprijed. Konačno sam se našla na gradskoj obilaznici na putu prema kući. Na skretanju za Medulin (koje mene ne zanima, ja ne stanujem u Medulinu) – semafor. Stanem, a tik do mene s lijeve strane, u traci za skretanje – roulotte i moja nasmiješena gospođa! Mahala mi je kroz prozor, ja sam mahala njoj pokazujući joj Medulinsku cestu. S usana sam joj, preko širokog osmjeha pročitala "Grazie, arrivederci!" Tuge, razočaranja dio su života. Kad nas posjete moramo ih prihvatiti. Možda nam nešto žele poručiti. Možda nas žele poučiti kako da budemo jaki, kako da malo radosti tražimo u svakodnevnim velikim sitnicama. |
- 16:26 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |