24.06.2006., subota
Molim vas, utješite me
 Prije nekoliko dana ugledala sam ga na zidu iznad prozora. Htjela sam ga slikati, ali se sakrio kad me je ugledao s aparatom. Dva dana ga više nisam vidjela pa sam mislila da je otišao svojim putom. I jeste. Ali, put mojega kupatila. I evo, tamo sam ga ipak uspjela portretirati. Međutim, kad sam mu htjela pokazati put u slobodu i uhvatila ga za nožicu, on se, prepun nepovjerenja, očajnički pokušavao istrgnuti iz moje ruke. Jadničak je uspio, ali meni je u ruci ostala njegova nožica. Nespretno je skakutao na jednoj nozi i ja sam ga, ovog puta mnogo nježnije, uhvatila i odnijela na terasu. Otišao je put obližnjih livada, a ja se iskreno nadam da može preživjeti i bez tako nesretno amputirane desne noge. Molim vas, recite mi da je preživio. |
- 13:06 - Komentari (37) - Isprintaj - #
20.06.2006., utorak
Moje djevojčice iz kontejnera
|
dodatak (20.06.06.)  Ruže koje mi je poklonio vrtlar književnik. Uvijek je tako ljubazan, uvijek svrati, pozdravi, zaželi sve najbolje i svima nam poklanja prelijepo cvijeće, ali i svoje priče. Hvala mu!(3) Hvala vam na komentarima. Drago mi je da ova priča ipak ne ostavlja ljude posve ravnodušnima. Željela bih još jednom naglasiti što ja smatram važnim. Nije toliko važno toj djeci dati novac, pružiti ruku i ne pogledavši ih gurnuti u njihovu ručicu par kuna. Pogledajte ih sa smiješkom. Neko će dijete uzvratiti osmjeh, a neko neće. Neće jer se nije naučilo osmjehivati, jer se njemu nikad nitko ne osmjehuje. Ali ako vidi vas, vidi mene, i još mnogo drugih ljudi iz dana u dan, u njegovoj će se svijesti ipak roditi misao da mu nisu svi ljudi neprijatelji koje on mora prevariti ne bi li dobio kunu. Reći će netko da smiješak ne može nahraniti, ne može zagrijati ni obući. Ne može, ali može probuditi nešto dobro u čovjeku, a u djetetu pogotovo. Djeca su dobra. Nemojte da vas nerviraju kad pokušavaju svirati u tramvaju. Nisu ona svjesna da vi idete na posao, da to nije glazba koju u tom trenutku želite čuti. Oni su tužne lutke na koncu kojeg povlače neki odrasli. Odrasli koji nisu imali prilike usmjeriti bolje svoj život. Ako je moj osmjeh, moja lijepa riječ, samo kapljica koja će možda pomoći da ova djeca postanu samo malo, malo bolje odrasle osobe, mene to raduje. I nemojte reći djeca su bezobrazna. Djeca ne znaju. Ako možete, poučite ih. (18.06.06.) (1) Sjećate se mojih djevojčica iz kontejnera. Jutros sam ih ponovno srela. Stajale su pokraj kontejnera iz kojeg se zahvaljujući vrućini i nekim nemarnim građanima koji otpatke ne bacaju u vezanim vrećica nego ih samo iz prospu iz svojih kanta, širio prilično neugodan miris. Prepoznale su me i potrčale prema meni široko se smiješeći. Musave i neuredne, onako malene, krupnih očiju ponovno su u meni izazvale neku nježnost. Nije to sažaljenje, nikako. "Teta, dobar dan, kako si?" Pružale su ruke prema meni. A ja sam ih malo pomilovala po kosi. Pitala sam ih kako je završila školska godina. Ponosno su mi rekle da je jedna završila drugi razred, a druga treći. "Teta, imaš dvije kune, kupit ćemo si nešto za jelo." Sekundu prije nego su me to pitale pomislila sam da ih povedem u trgovinu i kupim im neku sitnicu, čokoladu ili sok. Nisam uopće razmišljala, dala sam im malo više od dvije kune, dovoljno da kupe svakoj po jedan kolač. "Teta, puno ti hvala!" Zaista su mi zahvaljivale i meni se činilo da su na svoj djetinji način sretne i iskrene. Znam da će me neki opet osuđivati, govoriti da nisam to trebala napraviti, da im tako ne pomažem, da su to samo male lukavice koje prose po nalogu nekih zločestih odraslih. Možda je tako, a možda i nije. Nije mi važno. Ja sam u sebi osjetila neku radost. Sjećam se koliko sam puta djeci nekih prijatelja kupovala skupe rođendanske poklone koje su ta djeca ničega željna, jedva, gotovo s prezirom pogledala. Ne sjećam se da mi je ijedno od te djece reklo "teta, puno ti hvala!" dodatak (19.06.06.) (2) Možda ispadam neskromna kad stalno pričam kako tim djevojčicama kupujem čokolade, ali sve je to zapravo više nego skromno. O njima pišem jer svaki put ostave zaista snažan dojam na mene. Osim toga pišem o tome jer se često raspravlja (pa i na blogu) treba li nekom nepoznatom, djetetu, odrasloj osobi, na ulici dati malo novca. Naravno da ima svakakvih ljudi, i među onima koji imaju i među onima koji nemaju. Darko je lijepo napisao "ako imam, pa dam, sigurno mi neće naštetiti". Eto, ja sam željela reći da mi nije naštetilo, da je i meni donijelo neku radost. Znam da to ni nije nikakva velika stvar i nije bit u činjenici što sam ja dala ni u tome koliko sam dala. Prošli put su me napali riječima da su to sigurno neke bezobrazne djevojčice koje ne znaju ni hvala reći, a ja se, naivka, raznježila. E pa htjela sam naglasiti da su itekako rekle hvala, a mnoga djeca "finih roditelja, visoko pozicioniranih na društvenim ljestvicama" često me ne smatraju dostojnom ni jednog pogleda a kamoli osmjeha. Tu mi se čini da malko padaju neke predrasude o djeci musavih obraza i bosih nožica. To je ono protiv čega bih se ja željela boriti i za što bih htjela da nestane u našem društvu. Naravno, kao i u svemu što činimo u životu, i u ovakvim stvarima treba biti mudar, treba znati procijeniti i postići pravu mjeru. |
- 23:40 - Komentari (58) - Isprintaj - #
14.06.2006., srijeda
Bar na Kamenjaku
Kratki predah u živopisnom baru na Kamenjaku drveni stolovi s klupama i udobnim panj-sjedalicama  separe za intimno društvo  šank iz profila  šank sprijeda  šank - slavinice u kamenu za limunadu, bijelo i crveno vino i ledeni čaj  kameni stol  strop s lampama (nadam se da su lampe samo za ukras, jer kad bi planulo, ja bih to vidjela s terase u Puli) Dodatak:   |
- 00:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |