13.05.2006., subota
Ima li još liječnika poput starog Luigija
 Po tko zna koji put bili smo gosti u domu šjore Bepine i dotura Luigija. Po tko zna koji put ovo izmamilo nam je dvoje dragih ljudi iz Maloga Mista i pokoju suzu. Koliko ljubavi, skrbi, brižnosti, koliko ponosa u šjore Bepine! Jer njen je Luigi likar, učen, pametan, važan. Najvažniji čovik u mistu. Njanci rič ne zna talijanskoga, ali svake večeri prepuna divljenja sluša stihove velikoga Dantea koje Luigi čita pred spavanje: Amor, ch’a nullo amato amar perdona, mi prese del costui piacer si forte, che, come vedi, ancor non m’abbandona. Amor condusse noi ad una morte. Ima li danas takvih liječnika? Liječnika koji svoje pacijente poznaju poimence, koji će se zaustaviti na ulici i izmijeniti makar samo kurtoazno "kako ste, dobro mi izgledate, svratite do mene u ordinaciju." A čovjeku je odmah nekako lakše. Čini mu se da ima svog anđela čuvara, liječnika koji brine, koji zna njegovo ime i njegove probleme. Lijepo je to, ne košta to ni vremena, ni novaca, samo malo dobre volje, malo ljudskosti. I svijet je odmah ljepši. Prije desetak dana moja mama je podigla slušalicu telefona i s druge strane začula glas: "Je pronat šjor Pijero. Kako je? Čekam ga sutra u bolnici. Ću ga operirat, biće kako nov." Bilo joj je pomalo neugodno. Liječnik se osobno javio, raspituje se za tatino zdravlje, a tate nema kod kuće. Otišao čovjek nabrati malo divljeg koromača za ručak.  Samo tri dana nakon tog poziva otišla sam u bolnicu da bih otpratila tatu kući. Nelagoda, zabrinutost, šjor Pijero koji nije više u prvoj mladosti, operirao je oko. Već ga šalju kući, sigurno ga tjeraju, nemaju mjesta, osoblja. Veselo mahanje rukom i široki osmjeh na licu moga tate u trenu su odagnali sumnje. Odavno ga nisam vidjela tako veselog, raspoloženog, spremnog na šalu. Ostala sam neko vrijeme s njime. Činilo se kao da se vratio s kratkog izleta u ugodnom društvu. Nije prestajao hvaliti visoku profesionalnost, a prije svega veliku ljudskost i predanost svih s kojima se susreo tih dana u pulskoj Općoj bolnici na odjelu za oftalmologiju. Želio je da spomenem sve koji nesebično nastoje pomoći i olakšati pacijentima boravak u bolnici. Spremačice su stalno u pokretu, medicinskim sestrama doslovno se divi. Iako zna da one rade svoj posao, stalno ponavlja da mora otići na odjel, još jednom im se zahvaliti, odnijeti sitan znak pažnje, čokoladu, malo kave. Naravno, posebnu hvalu moj tata upućuje Dr. Ediju Ladavcu, liječniku koji je brinuo, pronašao slobodan termin i osobno ga nazvao da bi ga pozvao na operaciju. Nema moj tata neki privilegirani položaj. Dr. Ladavac nije njegov prijatelj van odnosa pacijent – liječnik. Djelatnici odjela oftalmologije na čelu s mr.sc. Klaudijem Benazićem svojim pacijentima prilaze stručno, savjesno i prijateljski.  Ovo nije prvi put da moj tata želi zahvaliti djelatnicima pulske opće bolnice. Jedno veliko hvala u njegovo ime rekla sam im prije nešto manje od godinu dana. Svi oni obavljaju svakodnevno svoj težak i odgovoran posao u maniri starog, dobrog dotura Luigija. Vremena se mijenjaju, znanost napreduje, medicina ima na raspolaganju mnoge stvari o kojima dotur Luigi nije učio u Padovi, ali topla riječ, osmijeh i pažljiv odnos ne mogu zastarjeti. Nikakva znanstvena novotarija ne može ih zamijeniti. |
- 00:28 - Komentari (44) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |