05.01.2006., četvrtak
L" Epifania tutte le feste porta via
 Rim, Piazza Navona, 2002. Epifanija, grčka riječ Eptafneia, znači bogojavljenje, naviještanje božje. Dvanaest dana nakon Božića, šestog dana mjeseca siječnja, tri kralja, Melhior, Gaspar i Baldasar, nakon dugog puta dolaze u Betlehem i poklanjaju se sinu božjemu, malome Isusu. Prema pučkim predajama, zalutali su noseći darove novorođenom djetetu. Tražeći pravi put pokucali su na vrata trošne kolibe u kojoj je živjela neka starica. Ona isprva ne htjede pokazati put kraljevima, ali se kasnije pokajala. Ispekla je punu košaru kolača i krenula za njima bezuspješno ih tražeći. Uzalud je svraćala u svaku kuću na koju bi putem naišla. Kraljeve nije našla, ali je djeci ostavljala kolače iz svoje košare. I danas tako luta noseći djeci slatkiše i tražeći oprost zbog uskraćene pomoći kraljevima. Njeno ime je Befana. Nastalo je kao derivat riječi Epifanija Korijeni priče o starici koja daruje slatkiše sežu u pretkršćanska vremena. Vjerojatno je da se njen lik povezivao s poganskim običajima vezanim uz početak nove godine. Običaji su prilagođeni kršćanskoj tradiciji. Motiv lutke obučene u staru, poderanu odjeću, koju kao simbol godine koja je prošla spaljuju slaveći rađanje novog, čest je u mnogim evropskim zemljama. Mnogo djece noćas nestrpljivo, ali i sa strahom očekuje dolazak Befane. Dobroj djeci ostavit će slatkiše, ali ona neposlušna naći će u obješenoj čarapici ugljen, pepeo, luk i češnjak. Zanimljivo je da djeca često misle da je Befana supruga Djeda Božićnjaka!! Ovo je samo jedna od legendi vezanih uz slavlje Epifanije. Mnoge žive u pučkim pričama i prenose se iz generacije u generaciju. |
- 18:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
Komentari On/Off
FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI TEATAR ULYSSES ISTRAPEDIA PULA INFO I kada te život bolno razočara, I kada prestanu i želje, i snovi; Ono što nam vrati jedna suza stara, Vredi jedan život neznani i novi. Pamti što je prošlo, s puno vere neme, Kroz sve dane drugih stradanja i mena Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme Kad se živi samo još od uspomena. Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno - Našto samo suze, našto boli samo? I šta da ikad žali srce jadno, Kada je sve naše, sve što osećamo! (J. Dučić, Izmirenje) |