Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo
V.P.

19.03.2005., subota

Hvala na odgovorima

Svim blogovcima koji posjećuju moju stranicu Dragi moji blogovci,
Hvala na vašim odgovorima. Kao "friškoj" blogerici oni su mi dragocjeni poticaj.
Odlazak gdje ti se nudi bolje - mogućnost primjene stečenih znanja, mogućnost napredovanja (ne govorim uopće o adekvatnoj plaći za uloženi trud, zaista nisam tip koji prvo na to pomisli, važniji mi je osjećaj vlastite realizacije) onda kada to u tvojoj sredini ne dobivaš, ja ne bih nazvala bijegom. Možda se ste vi malo mlađi od mene i još puno optimističnije gledate na život; ali... kad s puno truda i odricanja završite fax, kad platite četrdesetak tisuća kuna magistarski studij i završite ga s visokim prosjekom ocjena, kad znate da konstantno radite na sebi, završavate razne tečajeve, specijalizacije, odlazite u inozemstvo, učite, učite i zaista stalno napredujete, a nakon svega vam stalno zatvaraju vrata i uporno govore da vas ne trebaju, vjerujte, zaboravite nekako na principe i spremni ste na to što vi zovete "bijeg". Nije to bijeg iz kukavičluka. Prije bih rekla iz samopoštovanja.
Što se tiče toga da su pametni i poslušni u jednoj osobi još gora varijanta - ja u tom slučaju ne mislim na slijepo poslušne, već pametno poslušne, tj. one koji znaju slušati (uvijek postoji netko koga nekad trebamo poslušati) i one koji znaju kada, koga i zašto poslušati. To pomalo spada u domenu lijepog ponašanja, kulture, pristojnosti, mudrosti ...
Do slijedećeg susreta

- 19:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Komentari On/Off

FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI

TEATAR ULYSSES

ISTRAPEDIA

PULA INFO


I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stradanja i mena
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
(J. Dučić, Izmirenje)