Glasovi ispod površine

Jedno sječivo na maču više nije dovoljno. Treba nam mač s dvije oštrice. I to tako da se drugom oštricom zasijeca u mačevatelja svaki put kad junačina udari ukrivo ili uprazno. Ne vrijedi dati mu priliku do sljedećih izbora kad će možda biti po tko zna koji put vraćen na opozicijsku rezervnu klupu. Toliko će skinuti pametnih glava, vrhunskih stručnjaka, marljivih ruku da će gradovima hodati uglavnom zombiji. (Sela su ionako već opustošena.)


Proračunska sredstva Lijepe Naše za 2013. godinu

Demokracija je ne samo u Hrvatskoj nego diljem globusa na sve jadnijim temeljima. Okruglo pa na ćošak svuda je na vlasti jednopartijski sustav. Prije nego natjecanje završi još se igrači i razlikuju, ali kad uđu u igralište svi su u istom dresu. Svi igraju po istim neoliberalističkim pravilima. Na igralištu je samo jedan gol. Suci sjede u publici i sude u korist oba tima jer nema načina da otkriju tko igra za koju ekipu. Publiku nosi sirova strast za loptama koje završavaju u mreži i ne tiče ih se što nitko neće pobijediti. Na igralištu su samo jedna vrata pa će navijači primiti sve golove i ostati bez ikakve šanse da do kraja razumiju tko je zapravo poražen.

Suci bi morali ući u igralište i puhnuti u zviždaljku svaki put kad se na panou pojavi lista novih sto građana bačenih s posla u kantu za nezaposlene. Tog trenutka vlada bi morala imati otvorenu sjednicu na središtu igrališta i ispitati kako je došlo do takve strašne sječe zdravih i marljivih građana. Na panou bi trebalo biti jasno ispisano tko je pogriješio, kada, koji zakon ima ugrađenu grešku, kako se i čime i do kada greška otklanja. Utakmica se nastavlja ali ako se na panou pojavi lista s novih stotinu bačenih s posla vlada opet sjeda na centar a publika slobodno skandira kojega člana vlade treba odmah poslati da se priključi popisu bačenih s posla. Preostali članovi vlade na kraju sjednice na panou ispisuju nove interventne mjere.

Ministri su sve zabrinutiji i pažljiviji da se sječivo mača ne odbije od propuštene greške i rasiječe glavu nekome od njih.

Kad vrate na posao svih 370.000 nezaposlenih na igralištu će se igrati na oba gola. Možda smrtno iscipelarena demokracija ipak bude reanimirana.

Dok se stručnjak za škegrologiju i šukeroznanstvo ministar Linić na svom studijskom boravku u Dubaiju duboko zanio u sustav oporezivanja dubaijskih nekretnina malo je nedostajalo da premijerki Merkel ne nagazi na nožne prste. Prostrijelila ga je nemilosrdnim ledenim pogledom ne krijući čuđenje i bez dlake na jeziku gotovo podviknula: - Ministre, zaboga, pa što vi radite u prinčevskim odajama Burj Al Araba, jedinog hotela sa sedam zvjezdica?

- Put u pakao popločan je dobrim namjerama – neočekivano dubokim glasom odgovorio je Linić. Na trenutak pogled je bacio u visinu od nekih trideset tisuća stopa gdje se u tišini proklizavao blještavi zrakoplovni div.




- Oprostite, ministre Liniću – s razumijevanjem odvratila je dirnuta Europljanka. – Nisam mislila da putujete prema paklu. Htjela sam zapravo pitate niste li krenuli na put u raj.

- A, to? Svakako ću vam odgovoriti na ovo pitanje čim sutra na sastanku s emirom šeikom Rashidom bin Saeed Al Maktoumom utanačim u što će njegov emirat investirati u rajski lijepoj našoj Hrvatskoj. Ako ste raspoloženi mogli bismo danas na skijanje...

Premijerka se više nije mogla zakleti da nije u Rio de Janeiru nego baš u Dubaiju. Radije bi s ministrom Linićem otišla u posjet ljudima koji stanuju u favelama gdje bi se porez na nekretnine mogao bolje elaborirati nego u tim naftom natopljenim građevinskim čudovištima.

Krajem osamdesetih Slobodan Praljak mi je objašnjavao da će se uskoro raspasti Jugoslavija. Praljak je uvijek bio pomalo otkačen, prehrabar, prerevolucionaran, preagresivan, prehuman, sve je kod njega bilo naglašeno, s tri fakulteta radio je kao predavač matematike u srednjoj školi a silno sanjao dugometražni igrani film. Sav je bio od kontradikcija, preorganiziran, predestruktivan, preplemenit, predjelotvoran.

Na tvrdnju o raspadu Jugoslavije reagirao sam tipično za samoupravni mentalitet: - Narod sve čvršće sjedi na pozicijama upravljača i narod će već nekako ukloniti bezbrojne prepreke i terete gospodarstva i društva u cjelini – razmišljao sam naglas. Praljak je uzeo kemijsku olovku i istrgnuo listić iz stolnog kalendara. – Gledaj - rekao je i nacrtao posudicu za jogurt. – Prije pola godine ovo je koštalo dva i pol dinara, prije tri mjeseca četiri dinara, danas košta sedam dinara. Što ti to govori? – Gledao me strogo čekajući odgovor koji sam i rekao: - Da srljamo u sve veću inflaciju – mudro sam priznao. – Tako je! – odmah je uskočio. – S time da je ova inflacija nezaustavljiva. Više nema načina da je itko ičime zaustavi. I što iz toga slijedi? – opet me strijeljao strogim pogledom. Poslije kratke stanke u kojoj sam smišljao mogući odgovor budući general je nastavio: - Slijedi propast Jugoslavije. Matematika se ne bavi operacijama tipa lako ćemo ili možda se dogodi neko čudo. Kad lavina krene prekasno je da se razmišlja o zatopljenju. Matematički se precizno zna milisekunda u kojoj će ona udariti u prvu kuću koja će joj se naći na putu...





Praljak je tog dopodneva u povijesnu milisekundu izračunao kad će lavina srušiti Jugoslaviju. Prije toga ja sam bauljajući kao dijete prešao iz kapitalizma u socijalizam, iz staljinizma u titoizam, iz titoizma u raspad komunističke federacije...

- Što iz toga slijedi? – pitao bi Praljak da sada nije u Haagu. – Opet bih ja ostao bez teksta a Praljak bi rekao: - Slijedi raspad neoliberalizma.

Na istom primjeru posudice jogurta objasnio bi što se događa u milisekundi kad vulkanskom silom eruptira globalna hiperinflacija. Ne samo stanje u državi bez vlastitih banaka, privrede i društva kakva je Hrvatska nego i u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji, i ne samo u njima nego i u Europskoj uniji i SAD-u, i ne samo u njima nego globalno u svim djelićima svijeta uključujući Kinu i Novi Zeland neoglobalizam visoko će podignuti bijelu zastavu.

Nema mi druge nego pisati. Dok čekam da se Praljak vrati iz Haaga i prije sudara s inflacijskim asteroidom - kad mi već vrag ne da mira i tjera me da pišem - nije li jedino logično da pišem socijalnu liriku. Ako nitko drugi možda će me pročitati koji promil od onih blizu četiri stotine tisuća nezaposlenih.