Krajem osamdesetih Slobodan Praljak mi je objašnjavao da će se uskoro raspasti Jugoslavija. Praljak je uvijek bio pomalo otkačen, prehrabar, prerevolucionaran, preagresivan, prehuman, sve je kod njega bilo naglašeno, s tri fakulteta radio je kao predavač matematike u srednjoj školi a silno sanjao dugometražni igrani film. Sav je bio od kontradikcija, preorganiziran, predestruktivan, preplemenit, predjelotvoran.
Na tvrdnju o raspadu Jugoslavije reagirao sam tipično za samoupravni mentalitet: - Narod sve čvršće sjedi na pozicijama upravljača i narod će već nekako ukloniti bezbrojne prepreke i terete gospodarstva i društva u cjelini – razmišljao sam naglas. Praljak je uzeo kemijsku olovku i istrgnuo listić iz stolnog kalendara. – Gledaj - rekao je i nacrtao posudicu za jogurt. – Prije pola godine ovo je koštalo dva i pol dinara, prije tri mjeseca četiri dinara, danas košta sedam dinara. Što ti to govori? – Gledao me strogo čekajući odgovor koji sam i rekao: - Da srljamo u sve veću inflaciju – mudro sam priznao. – Tako je! – odmah je uskočio. – S time da je ova inflacija nezaustavljiva. Više nema načina da je itko ičime zaustavi. I što iz toga slijedi? – opet me strijeljao strogim pogledom. Poslije kratke stanke u kojoj sam smišljao mogući odgovor budući general je nastavio: - Slijedi propast Jugoslavije. Matematika se ne bavi operacijama tipa lako ćemo ili možda se dogodi neko čudo. Kad lavina krene prekasno je da se razmišlja o zatopljenju. Matematički se precizno zna milisekunda u kojoj će ona udariti u prvu kuću koja će joj se naći na putu...