Glasovi ispod površine

Restituiranje prostitucije u Hrvatskoj (4)


U tri do pet godina koliko nam još treba do ulaska u Europsku uniju teorija kaosa očitovat će se u mnogim djelatnostima. Prije svega u književnosti, šire u cijeloj kulturnoj sferi, ali i u rubnim djelatnostima kakvom socijalno nagluhi pozicioniraju prostituciju. Nije isključeno da će se književnici udružiti s prostitutkama i zajedničkim naporima ispisati tražene Jebačke dnevnike. Zašto će Unija tvrdoglavo insistirati da joj se dostave baš ti dnevnici nikad neće biti objašnjeno. Bit će to prvi put da se poslije sramotnog natezanja oko potpuno besmislene potjere za topničkim dnevnicima Uniji smjesti kajla „usridu“. Hrvatski ulazak mogao bi tako postati cijenjeno veleučilište za školovanje kadrova iz EU!

Granice prema EU bit će sve više zatvarane. Samo naivni nadaju se da ćemo biti tetošeni, rado viđeni ili čak nagrađivani posjetitelji na drugoj strani Unijskog zida. Ni jedna prostitutka neće tamo naći kruh nasušni jer će se tamo prijeko države itekako pobrinuti da im mir i profesionalno poslovanje ne poremeti stihijska bujica s jugoistoka. Naše djevojke jesu na vrhu po ljepoti, čistoći i zdravstvenoj disciplini ali kaos na domaćem tlu rušit će rejting naših djevojaka. Kriteriji se donekle razlikuju od ovdašnjih. Bez radne dozvole izgon će biti standardna metoda. Agrarne ljepotice teško će se prilagođavati zahtjevima kakvi su se uvriježili na našem tržištu a zahtjevima razvijenih tržišta nikako neće moći udovoljiti. Kako uvjeriti djevojku koja je bila najljepša u selu i okolici da je ostala bez prava da bira. Može biti izabrana ali nema nikakva prava da bira. Morat će se javiti na pretpristupne fondove EU za financiranje ubrzanih edukacijskih tečajeva.

Dražen mi je nanizao cijelu skalu samovoljnosti naših prostitutki. (Kad prionem pisanju knjige o tržištu tijela elaborirat ću taj raskoš prohtjeva – ovako ukratko ne bi mi nitko vjerovao!) Ono što se nudilo prije recesije već ove jeseni postat će prošlost. Svi će i dalje imati iluziju da mogu sve, ali, nažalost, kaos će ih ubrzo uvjeriti da mogućnosti završavaju na gotovo ničemu!

Prostitutke su trn u oku moćnicima na svjetskom tržištu jer svoju robu ne prodaju na kartice. Rade samo za živu lovu i u tom su dijelu potpuno sjajno organizirane. Čak ne padaju u zamke bankovnih dosjetki sličnih financijskom inženjeringu i sličnim globalizacijskim trikovima. Ali privid slobode ishlapit će pred najezdom kontrole putem ugrađenih čipova ili elektroničkih narukvica kakve i kod nas već imaju zatvorenici kad idu na godišnji odmor. Privredno slabašne državice kakva je naša neće moći dopustiti da se golemi novac neoporezivo vrti u sivoj ili crnoj zoni. Koliko im god bude teško prihvatiti legalitet prostitucije morat će po hitnom postupku donijeti odgovarajuće zakone. U početku i to će pogodovati silama kaosa. No, bez žrtava se lažna slika ne može samo tako izbrisati. Za državu bit će neizmjerno bolno priznati djelatnost prostitutki kao častan i domoljuban posao. Poslije službenog priznanja svijest o novom statusu prostitutki još će godinama bolno izranjati na svijetlo dana. Ili noći. I dana i noći, zapravo. Najvažnije je ipak da će kao i Topnički i Jebački dnevnici biti samo prošlost.

Tako reći tek na dan ulaska u EU naše skromne djevojke i gospođe prestat će biti tretirane kao kriminalke. Najzad će moći mirno spavati. Konačno će i one moći zvati policiju svaki put kad budu trebale zaštitu.

Prostitutke će vrijeme kaosa preživjeti ali nisam siguran da će ga preživjeti književnici i ostala umjetnički orijentirana stvorenja. U svim područjima bit će golemih žrtava, najviše među nezaštićenim kulturnjacima.


Kočije tandrču kroz eter

Za sve treba kraće privikavanje i neka koliko toliko odgovarajuća edukacija. Moja generacija je rasla u vremenima koja nisu tražila doživotno svakodnevno učenje. Iz teško objašnjivih razloga zadržali smo se na dojmovima što su ih u nas unosila naša čula. U nama je vladao potpuni nemar za tehnička, tehnološka i znanstvena proširenja spoznaja ali i proširivanja naših prilično ograničenih čula. Za nas je televizija program koji vidimo i čujemo našim biološkim senzorima, a to kako je živa Miss Štikla doputovala na ekran u našem dnevnom boravku jednostavno nam nije u sustavu da bismo makar i u osnovnom opsegu poželjeli znati. Što da pričam!? Većina mojih kolega drži da je interes za stvari koje nas sve žešće zapljuskuju i pred našim očima mijenjaju dojučerašnji svijet poguban za književnika jer ga zavode i odvode od bitnih tema i „udubljivanja“ u sudbinska pitanja. Gotovo da bih se usudio reći da je opći strukovni stav da je neznanje moć koja pisca oslobađa od bilo kakvog ropstva. Čini se da je taj paradoks sam po sebi nemoguć u stvarnom životu. Zbog nečega on je itekako prisutan, stvaran i ugrađen u mnoge teorijske postavke književnih jaslica, vrtića i škola (uključujući i fakultete).