Glasovi ispod površine

Broj nezaposlenih raste progresivno na gotovo svim točkama globusa, ali svi i dalje žmire pred činjenicom da nema nikakvog načina da se broj bačenih na ulicu smanji. Industrijsku revoluciju koja je uvođenjem strojeva ukidala tisuće ranije potrebnih radnih mjesta pokušalo se „pripitomiti“ ludističkim otporom. Razbijanjem strojeva jasno je da se nije moglo spasiti radna mjesta. Izglasan je zakon po kojem su luditi kažnjavani smrću. Mudri kapitalizam je pobio brojne grupe pobunjenih radnika i tako ih riješio brige oko traženja posla!

U toku je elektronska revolucija. Ona je mnogo sveobuhvatnija od industrijske revolucije i nema područja gdje ona ne čini ljudski rad suvišnim. Administracija lukavo izmišlja nove „poslove“ ne bi li čuvenim „reorganizacijama“ sačuvala stolice i fotelje. Ipak, i njoj se crno piše. Repovi pred šalterima sve su kraći, ljudi iz svoje kućne fotelje dolaze do dokumenata. Veliki pak sistemi guše se u slivovima administrativnih bujica, često se onda i urušavaju, preživjet će samo ono što je funkcionalno. Ostali marš van na ulicu baš kao i radnici iz čiste proizvodnje.

Nije vrijeme da se pravimo ludi, da žmirimo i vjerujemo da će recesija stati i da će puni život privrede vratiti ljude na radna mjesta. Ode baba s radnim mjestima!

Iako ih trenutno nema pojavit će se političari s vizijama i zapeti svim znanstvenim i društvenim silama i potencijalima oko globalne prilagodbe društva novoj situaciji. Povratak na predelektroničko doba ne dolazi u obzir. To nam je danas ama baš svima jasno. Kopka me šašava ideja da bi baš naša simpatična kifla od državice mogla inicirati takav globalni proces. Ako je Finska uhvatila korak na početcima nove tehnologije zašto ne bi Hrvatska odmah, prije nego je pripuste u Europu pokazala što zna, može i umije: u općem globalnom praznoglavlju zavijoriti zastavom uma, a istodobno, zna se, mesti pred vlastitim vratima.

Po običaju skoknimo ipak u svijetlu budućnost:

Blago Nacionalne i sveučilišne knjižnice u našem ruksaku

Procesorima koji grabe koracima od sedam milja velike knjižnice svladavaju prenošenje knjigovnih sadržaja u digitalnu formu. Neke poznatije već su udružile svoje goleme baze knjiga-podataka i već se unapređuju postupci koji će korisniku olakšati snalaženje i upotrebu podataka. Do polovice sljedećeg decenija neće više postojati knjižnica koja neće imati i svoj digitalizirani paralelni fundus. Prirodno je očekivati da će se silinom lančane reakcije sve biblioteke na planetu Zemlji naći u jedinstvenoj globalnoj biblioteci i da će živjeti u jedinstvenom globalnom sustavu. Lančanu reakciju neznatno će usporavati jedino ljudski faktor jer neće biti jednostavno educirati kadrove neophodne za rad golemih virtualnih spremišta knjiga-podataka.

Vjerojatno je suvišno napomenuti da ta golema skladišta neće biti veća od jedne skromne prostorije jer već sada dok ovo pišem na tržištu široke potrošnje postoje tvrdi diskovi kapaciteta većeg od jednog i po terabajta. O tome se sanjalo početkom 2008. godine, a do njenog kraja tadašnja granica snova od jednog terabajta je prevladana.

Sadržaj autoritativne i skladne zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u dogledno vrijeme moći ćemo u cijelosti prekopirati na tvrdi disk prijenosnog računala i s lakoćom nositi sve te kilometre knjiga sa sobom. U tramvaju prelistavati ili čitati bilo koju knjigu iz NSK! Svaki sadašnji stanovnik planeta Zemlje ako bi danas prestao s usvajanjem novih znanja poslije desetak godina bio bi stavljen na popis nepismenih ili polupismenih stanovnika Zemlje. Stoga će biblioteke organizirati što lakši i brži pristup novim znanjima. To će, iako vrlo složen, biti jednostavniji dio njihovih obveza vezan uglavnom oko što potpunijih baza podataka.