Glasovi ispod površine

Večer i ja stigle smo u novi grad. Nije to bio razvikani bučni grad, dapače rekla bih da je to bio najmirniji grad na svijetu, malen, a dovoljno velik da se u njemu mogu izgubiti, onako potonuti, kao što mala djeca tonu u veliki mekani krevet. Doista sam voljela osjetiti tu mekoću grada na leđima, milovao me kao uspavanka prije sna, uspavanka koju je bezbrižno odnijelo neko prošlo vrijeme, u nepovrat.

Ili možda ne, možda ipak ne? To sigurno ne! Moja je uspavanka samo zamijenila pozornicu, ona još uvijek uspavljuje onu malenu djevojčicu koja, eto, i u ovom trenutku živi u meni, i koja svojim rukama grli novu adresu na kojoj protežem ruke, lijeno poput mačke, graciozne životinjske vrste, uvijek željne nježnih dodira i češkanja! Doista, ponekad sam se i sama osjećala kao žena mačka, divlja, nestalna, no ipak umiljata.

Noć nošena vjetrom ušla mi je u kosu, poigrala sam se s njom onako kao što to obično činim, dopustila sam joj da me zanese i sama ne znajući daje li moć ona meni ili ja njoj, što je ionako bilo nebitno. Jedino u čemu sam željela sudjelovati bio je novi san, san zbog kojeg srce ludo udara i zbog kojeg ljudsko biće postoji. Da nema sna ljudsko bi srce utonulo u samo sebe i prestalo bi osjećati, iščezlo bi kao kakva ugrožena vrsta. Srećom moje je srce još uvijek znalo slušati snove, ta spoznaja me učinila važnom, da, bila sam važna sama sebi.

Noć je već bila dobrano zasukala rukave i povela me do mora, miris borova i smokvi dao je poseban čar osjetilima, poželjela sam letjeti i zaspati u tim mirisima kao boginja.

U tom sam trenutku primijetila čudnu pojavu.

Nepoznat čovjek, od krvi i mesa baš kao i ja, sjedeći u bijelim lanenim hlačama i laganoj bijeloj majici činio se poput kakvog modom zavedenog znalca, nasmijalo me to, bio je ono što sam ja zaboravila biti, bio je ono što sam ja napustila da bih otkrila neku novu strast, odjeća mi više nije predstavljala mnogo toga, ne onda i ne više kada sam je iskoristila u svojoj ekscentričnosti, elegantnosti i izazovnosti, kada sam otkrila da je nešto drugo u meni mnogo dalekosežnije od strasti i hrabrosti prema šokiranju ljudi odijevanjem... on je doista bio u tom trenutku podsjetnik moje prošlosti. Prošlosti koju sam čuvala duboko u ladici svoje duše, trenutačno je zaključavši.

U početku me nije zamijetio, nije ni mogao, sjela sam daleko iza njega, dok je on bio tik do mora. Mašta mi se tek bila zaigrala i u sebi sam se nadala da će on ostati dovoljno dugo dok u sebi stvaram novu igru. Ne igru s kojom bi on bio upoznat, dapače, bila je to igra u kojoj sam ja ta koja odlučuje.

Sjedila sam tako neko vrijeme, i u svoj sam um uvela sve mogućnosti, u njemu je on bio divan muškarac, modrih očiju, slikar ili pjesnik, dovoljno drzak, samouvjeren, pomalo tašt, ali blag, vedar i spreman krenuti sa mnom gdje god ga odlučim povesti.

Sjedili smo oboje, on bliže moru, ja iza njega, stvarajući u sebi novu sliku o neznancu i istodobno plašeći se da će me zamijetiti i da bi se misli mogle i ostvariti. Ljudsko je srce ponekad plaho.

U jednom se trenutku okrenuo, kao da je cijelo vrijeme osjećao da sam tu, ali kao da me nije htio omesti u mojoj igri, pogledao me dugim pomalo hladnim pogledom, činilo se da posjeduje svojevrsnu magiju. Pogled me naježio i zadrhtala sam cijelim bićem, no nisam ustuknula ni milimetar, iako sam svratila pogled hineći da me se on uopće i ne tiče. Bio je to jedini razuman čin u tom trenutku, i drhtanje, silno drhtanje koje nije prestajalo.

Tonula sam u more, dugo sam tonula u more...

Osjetila sam kako se noć nastanila u mojim očima, to je bio san koji mi se prišuljao, zadrijemala sam na trenutak nesvjesna stranca, sebe, obale i straha... da, straha koji je počivao na mojim ramenima u slučaju da me zaskoči i povede daleko od nepoznanice koja mi se u početku tako svidjela.

Ubrzo sam se stresla osjetivši nečiju blizinu. Stranac je bio tik do mene, doticao mi je ruku. Nije govorio. U suludom trenutku pomislila sam da je manijak i drugom rukom tražila kamen ili neki predmet koji bi mi pomogao u obrani, ali kada je nježno izustio - stani, znala sam da će sve biti u redu, moje se srce osjećalo slobodnije no ikada ranije.

Bila je to moć nove ljubavi koja se rodila tako brzo u svoj svojoj neodoljivosti.