Glasovi ispod površine

Sandro mu je dao ključ svojeg ureda: - Tamo ćete u miru porazgovarati. Ako što bude trebalo javi mi mobitelom.

Daniela je skoknula u auto po laptop i povela Tomekovića u lijepe kružno odvojene prostorije na prvom katu Tendee. Desno u hodniku bilo je nekoliko prostorija za administraciju. Silva i Lucija veselo su pozdravile Danielu i njenog nepoznatog im pratitelja. Bile su ipak malo i iznenađene pa i ljubomorne kad su vidjele da cura iz slastičarnice tako sigurno i odlučno otključava gazdin ured.

- Najbolje da ti odmah nešto pokažem… Joj, oprostite, rekla sam vam ti!

- Tako ćeš mi i dalje govoriti. Lakše ću te razumjeti. Ne volim protokole i konvencije! I da nisi pogriješila! Više da ne čujem obraćanje s vi!

- I meni je tako bolje. Lakše mislim. A to što ću pokazati nije baš lako shvatiti. Evo, pogledaj ovaj mejl.

Na zaslonu laptopa Tomeković je čitao:

Zavodiš me, Praskozorna. Zavedenog me zavodiš!
Ta leđa, to jutro, rosa na finim, glatkim leđima. Zaveden a zavođen. Gubim dah.
Gubim riječi. Ostajem na jednoj sveriječi. Cijeli ću dan izgovarati samo tvoje ime, Daniela.

- Oprosti, osim ljubavne poruke ne vidim nikakav drugi sadržaj. Ni među retcima – protresao je glavom Tomek. – Nadam se da se nismo krivo razumjeli. Niti sam psihijatar niti svećenik!

- Kako da kažem… Shvatila sam čime se baviš, nema nikakve zabune. Oprosti, mislila sam da ću čovjeku iz znanosti moći reći bez ikakvog ustručavanja nešto tako neobično…

- Idemo! Istinu na sunce! Ogovaranje nije moja struka. Ako bude nešto potpuno ludo nitko o tome ni riječ neće saznati. – Gledao ju je u oči i okivao osjećanjem povjerenja.

- Taj i svi drugi mejlovi ispisani su u snu. Dok sam spavala i sanjala Heideggera na laptopu su se ispisivale riječi. I ove što ih sada vidiš. On i ja se mejlamo u snu.

Tomeković je naglo ustao i počeo gore dolje hodati uz staklenu stijenu ureda.

- Nisam više mogla šutjeti. Sama sudbina vas je... oprosti, tebe danas poslala. Morala sam ti to reći, morala… - ubrzano je Daniela ponavljala nešto između isprike, objašnjenja i utjehe.

- Tko ti je taj Heidegger?

- Slučajno ima to prezime. On je inače sportaš. Samo smo se jedanput sreli. Projektirala sam tortu za godišnjicu njegovog sportskog kluba. Nisam imala čistu ideju, bilo mi je glupo samo ispisati brojku, dogovorila sam da posjetim klupske prostorije. Tako sam nešto više saznala o tom sportu, upoznala nekoliko faca, među njima i Heideggera. Što da kažem? To se ne da objasniti a i ne treba objašnjavati. Zaljubila sam se. Na prvi pogled. Ali baš na prvi pogled, doslovno na prvi pogled. I ne mogu se te nesretne ljubavi riješiti.

- Da? I osvajaš ga mejlovima? Ili, kako to već nazvati…

- Da, ja mu šaljem u snu mejlove i on u snu meni na njih odgovara. To je upravo tako. To traje i traje. U laptopu su svi njegovi mejlovi. Možeš ih vidjeti i čitati kako god želiš, kronološki, na preskokce, unatrag… sve je tu.

- Dobro, dobro… daj da vidim neki tvoj mejl… ako misliš da to nije zadiranje u tvoju intimu.. ne znam još uvijek što da mislim.

- Moja intima je nažalost kod njega. Laptop ovdje ne ispisuje moje poruke, samo one koje stignu od njega. Rekla sam da se sve događa u snu. Zbog toga ti sve to i govorim. Kome bih drugome smjela reći takvu turbo ludost!?