29.08.2008.

Iako je jesen tek počela, bilo je hladno. Žuto lišće šuštalo mi je pod indijanskim papučicama dok sam hodala prema nekom mostu, udaljenom od mjesta par kilometara. Sivo nebo odražavalo je moje raspoloženje; tmurno poput debelog vunenog prekrivača, otjeralo je moje veselje. Nije mi to smetalo. Laganim sam pokretom ruke popravila crnu beretku koju sam nabila na glavu te nastavila gledati u pod. Prve kapi kiše dodirnule su mi lice, a ja sam se nasmijala. Nikada mi kiša nije smetala; naprotiv, obožavala sam je. Dok bi drugi sjedili u kućama i ogorčeni gledali televiziju, ja bih izašla van, odšetala u šumu i slušala. Slušala zvuk kada bi kap, bistra poput dijamanta, udarila u list. Kada bi klizila njegovom čarobnom, zelenom površinom. Mirisi natopljene zemlje opajali su me; u takvim bih trenutcima zatvorila oči i zaboravila na sve. Jednostavno bih bila tamo, tiha i opuštena.
Začuh muški glas u daljini.
Prenuta iz sanjarenja, podigla sam pogled. Daleko preda mnom mutno sam vidjela kamenu konstrukciju mosta. Visoka muška silueta, naslonjena na obližnje stablo, mahala mi je. Nevoljko sam digla ruku te odmahnula, ne trudeći se da izgledam imalo vedrije. Još sam iz daljine vidjela kako mu je ugljena kosa raščupana. Kožna jakna, koju je i inače nosio, u ovom se trenutku gotovo stapala sa tmurnim okolišem. Da nisam vidjela njegovu blijedu kožu, ne bih ga ni primijetila.
« Bok!» vikao je, iako smo sada bili udaljeni tek nekoliko metara.
« Bok.» odgovorila sam, prelazeći odmah na stvar.» Trebao si me?»
Edmund se tiho nasmijao, prolazeći rukom kroz tamnu kosu.
« Nismo se dugo vidjeli.» rekao je baršunastim glasom, gledajući me onim pogledom. Mrzila sam taj pogled. Čudno bi suzio oči i nabacio neki iskrivljeni smiješak. A najčudnije je bilo to što je većina cura padala na to. Na njegovo bezrazložno buntovništvo, naušnicu koju je nosio u kutu usana. Taj je dečko znao da je zgodan, i iskorištavao je to.
« Pa?» bezobrazno sam se obrecnula, namećući brži ritam. Marširala sam naprijed, dalje od mosta, dok mi je kosa, sada nakovrčana od vlage, skakutala oko lica.
« Pa...tako. Poželio sam te vidjeti.» iako se sada nije smijao, u glasu mu se osjetila šaljiva nota, ista kakvu je uvijek imao i Damian. « Jednostavno te nisam dugo vidio.» Slegnuo je ramenima. I to je bila istina. Iako smo bili najbolji prijatelji, u zadnje smo se vrijeme udaljili. Više ga nisam zvala kada ne bih mogla zaspati u tri ujutro. Nisam dolazila po njega nakon škole. Nismo išli na mjesne srednjovjekovne sajmove. I sve to otkad se pojavio Liam. Zapekla me savjest.
« Želiš li sutra ići u kino?» ubrzo sam upitala, podigavši pogled kako bih ga bolje vidjela. On me potapšao po glavi.
« Nisam ti ja pas.» procijedila sam i stisnula zube. On se opet nasmijao, odmahujući glavom.
« Pomiri se s time.» hihotao je. « Nikada nisi bila ljudsko biće.»
Iako sam se trudila ostati ljuta na njega, barem prividno, u skladu sa raspoloženjem, omakao mi se osmijeh.
« Niti ću ikada biti.» smijala sam se. « Zahvaljujući tebi.»

*****
Kino je bilo poluprazno. Velika, mračna dvorana odzvanjala je smijehom nekolicine grupica, uglavnom sastavljenih od adolescenata. Edmund, Evelyn i ja sjedili smo dalje od sviju, bjesomučno žvačući kokice. Apple je duboko uzdahnula.
« Kada bi film trebao početi?» nervozno je upitala, tapšajući zelenim balerinkama po podu.
« Trebao je.» rekla sam. « Prije desetak minuta.» zvučala sam mračno, neraspoloženo. A tako sam i izgledala. Nisam se počešljala; stotine kovrča padalo mi je oko lica. Obukla sam što mi je prvo došlo pod ruku- neku Irminu staru, crnu tuniku koja mi je sezala do iznad koljena i visoke crne čizme. Izgledala sam kao dio Edmundove ekipe.
« Corinna?» upitao je on naglo, povlačeći me za rukav. Pogledala sam ga sa upitnim izrazom u očima. Izgledao je posebno blijedo. Njegove velike smeđe oči mrko su me promatrale.
« Molim?» promucah, gurajući u usta šaku kokica.
« Je l' se meni to čini, ili ti neki frajer tamo maše?» prstom je pokazivao na tamnu priliku na drugom kraju kina. Podigla sam pogled. Stvarno, netko mi je mahao, ali nisam mogla razaznati tko.
« Pa?» čudnim je glasom upitao. Slegnula sam ramenima.
« Valjda.»
« Tko?» opet je rekao .
« Ne znam.»
« Pa valjda znaš tko ti maše.» znatiželjno je ustao. Evelyn se nakašljala.
« Vjerojatno je Larry Akna.» protisnula je.» Smiri se, ponašaš se kao idiot. Uostalom, počinje film.» Edmund je još nekoliko trenutaka ostao stajati, a zatim je utonuo u sjedalo pokraj mene.
« Vidjet ćemo.» njegove tople, tamne oči ponosno su sjale.
« Kako to misliš, vidjet ćemo?» pogledala sam ga. On se samo nasmijao i prstom pokazao na priliku koja nam se približavala. Bio je to dečko s drugog kraja kina. Za mraka vidjela sam samo njegovu visoku siluetu, no onda ga je obasjalo svjetlo sa filmskog platna. I tamo je bio; Liam, zgodniji nego prije nekoliko dana, grabeći velikim koracima prema nama. Progutala sam knedlu.
« Zdravo, Corinna.»stajao je pokraj Evelynine stolice, veselo se smiješeći.
« Liame.» rekla sam, ustajući kako bih mu pružila ruku. Čvrsto ju je stisnuo. Oči su mu blistale jače i od Edmundovih, a visoke jagodice jasno su mu se ocrtavala kada bi se smiješio. Uhvatila sam se kako ubrzano dišem.
« Društvo, upoznajte Liama.» rekla sam okrenuvši se prema njima. Evelyn mu je veselo odmahnula te se opet vratila filmu. No Edmund, koji je također ustao. strijeljao je Liama očima. Više nije bio onako raspoložen. Sada kad su stajali jedan kraj drugoga, mogla sam vidjeti koliko su zapravo slični. Oboje visoki, crnokosi i lijepi. Zaprepašteno sam uzdahnula. Čak im je i odjeća bila slična. A i mrki pogled u očima.
« Hm...» promrmljala sam, pokušavajući razbiti neugodnu tišinu. Čak je i Evelyn odvojila pogled od filma. Neobjašnjiva netrpeljivost vladala je među njima, čak i sada kada su se smjestili svaki u svoju stolicu.
« Corinna, imaš li što protiv da ostanem ovdje s vama?» Liamov duboki glas čuo se sa sjedala kraj Evelyn, koja ga je znatiželjno promatrala. Automatski sam pogledala Edmunda, koji je prenapadno buljio u film.
« Ne. Valjda.» promucala sam.
« Mogu li te nešto upitati?» opet je rekao, a ja sam se nagnula prema njemu. Plave oči znatiželjno su promatrale moje lice, prelazeći preko njega opipljivim intenzitetom.
« Lijepa frizura.» ozbiljno je rekao, da bi se trenutak kasnije nacerio.
« Što?» upitala sam smiješeći se.
« Želiš li poslije ići nekamo?» njegov prodorni pogled vratio me u onu večer, najbolju koju sam ikada s nekime provela. Sjetila sam se sati koje smo proveli na nečijem vanjskom stubištu, pijući neko odvratno voćno piće. U sebi sam se nasmijala.
« A kamo?»
« Kamo god želiš.» rukom je prošao kroz kosu, na isti način na koji je to radio i Edmund. Sjetila sam se.
« Ne mogu, žao mi je.» izgledao je razočarano. Njegove oči postavljale su samo jedno pitanje: zašto?
« Imam dogovor s ovo dvoje imbecila.» rekla sam kroz šalu i uperila prst u Evelyn koja se veselo nacerila. Edmund je duboko uzdahnuo.

« I Liam može sa nama ako želi.» promrmljao je drhtavim glasom. Zaprepašteno sam ga pogledala. Nije znao kamo bi gledao: u nas ili filmsko platno .Njegove crne oči na trenutak su me pogledale; u njima se očitavala bliskost. Poželjela sam ga zagrliti.
« Hvala na pozivu.» dubokim je glasom rekao Liam te skrenuo moju pažnju na sebe , «ali moram odbiti.» pogledala sam ga. Dok mi se smiješio onim iskrivljenim smiješkom, svjetlost sa filma igrala je igru svijetla i sjene na njegovoj porculanskoj koži . Nastavio je gotovo šaptom.
« Ne bi bilo u redu da vam poremetim planove.» krenula sam prosvjedovati, no prekinuo me rukom. U mojim očima nije bilo planova koje bi on mogao poremetiti.
« Nije bitno, i tako će vikend.» opet sam mu se nasmijala. Izgleda da je to bilo jedino što sam u njegovu društvu radila.
« Što kažeš da se sutra nađemo?» nešto je glasnije upitao. Uzbuđeno sam kimnula, već osjećajući neki neobični osjećaj koji se budio u dubini moje utrobe. «U sedam sati navečer. Čekam te ispred ovog kina.»
« Kao da imamo neko drugo.» kroz smijeh sam promrmljala. On je na trenutak pogledao u platno, a zatim se polako nagnuo prema meni. Njegove meke ružičaste usne dodirnule su moj obraz. Onaj neobični osjećaj je sada eksplodirao; uživala sam u svakom trenutku njegovog plahog poljupca.. Usne su mu bile tople, meke. Nježne. Polako je odmaknuo glavu.
« Vidimo se sutra.» Promrmljao je i ustao. Pratila sam pogledom njegovu visoku figuru koja je polako prilazila debelim metalnim vratima iznad kojih se jasno ocrtavala riječ 'izlaz'.

16:36 - Komentiraj ( 15 ) Print - On/Off

12.08.2008.

Stajala sam ispred debelih staklenih vrata, ne znajući što učiniti. Kiša je padala neprekidno već pola sata, koliko sam otprilike stajala ovdje. Duga mi se valovita kosa slijepila u smeđe pramenove, nijansu tamnije nego inače. Bilo je hladno, a ja sam cupkala na mjestu u mokrim indijanskim papučicama. Inače crvene, sada su poprimile boju ljudske krvi, tamnu i duboku.
Na prvi pogled, u hladnoj sivoj kući nije bilo nikoga. Tek kada sam se primakla bliže debelim osiguranim prozorima, shvatila sam da u dnevnoj sobi gori jedna od Irminih svijeća. Polako sam se primakla vratima, drhtavom rukom oprezno posežući za mjedenom kvakom. Vrata su se lako otvorila, klizeći u stranu. Mjesečina obasja sivo predvorje. Polako sam ušla, izula mokre indijanske papučice na hodniku te polako krenula prema dnevnoj sobi, osluškujući škripanje brodskog poda po kojem sam gazila. Žamor njihovih glasova jasno se čuo; Irma i Damian nervozno su nešto raspravljali, svako malo zastajući kako bi povukli dim iste cigarete.
« Ja ne mogu shvatiti gdje je ona!» prosiktala je Irma. Stajala sam kod dovratka vrata dnevne sobe, skupljajući snagu da istupim pred njih. Ona je samo drhtavom rukom prošla kroz kratku kosu te nesigurno odmahnula glavom. Da ju je okrenula još samo nekoliko centimetara, sigurno bi me ugledala. Napola popušenu cigaretu je predala Damianu. On je samo zatvorio oči te udahnuo. Njegova duga kestenjasta kosa sjala je na svijetlosti velike ljubičaste svijeće. Svaka crta njihovih sličnih lica bila je izvijena u zabrinutu grimasu, otkrivajući tjeskobu i strah. U tom kratkom trenutku kada su oni sjedili na velikoj bijeloj sofi, a ja stajala na dovratku, činilo se kao da je vrijeme stalo. Pitala sam se trebam li stati pred njih ili samo otići gore u sobu. Trebam li se ispričati ili ponosno stajati i ne reći im ništa. Tisuće pitanja gorilo mi je u glavi, a ja nisam znala odgovor ni na jedno. Napokon, potpuno nesvjesno, zakoračila sam. I iako ja to nisam htjela, moje su noge samo hodale prema njima. Mogla sam osjetiti zapinjanje mokrih najlonki za drveni pod; njihova vlakna razvlačila su se i trgala. Koraci, nejasni u tami, glasniji i glasniji, sve bliže i bliže. Zvučala sam kao čovjek od dvjesto kila nezgrapno se krećući dnevnim boravkom. Njena mala, tamna glava konačno se okrenula. Vrisnula je, nešto povikala te skočila sa sofe. Činilo mi se da hoda brzinom svjetlosti...a tada me tom istom brzinom udarila. Viknula sam, osjećajući kao da se budim iz sna. Trljajući bolno mjesto na licu, jasno sam je vidjela. Nosila je svoju dnevnu odjeću iako je bilo četiri u jutro, a njena kratka crna kosa bila je mokra. Očito je bila vani. Damian je također ustao te došetao do mene. Zgodno mu je lice izgubilo trunku zabrinutosti, no očitavalo se još nešto, nešto što nisam mogla razaznati. Ne znajući što da očekujem, odmaknula sam se za korak, no ipak me nekako zgrabio za ruku, čvrsto stišćući moje maleno zapešće u svojoj velikoj šaci. Povukao me bliže sebi i...zagrlio. Osjetila sam njegove velike ruke kako me zaštitnički grle. Bio je to prvi Damianov pravi zagrljaj nakon mnogo vremena. Nisam znala što učiniti. Zbunjeno sam pustila ruke da vise svaka sa svoje strane, opuštene kao kuhana tjestenina.

*****
« Gdje si bila?» upitao je Damian, vežući kosu u rep. Pogledala sam Irmu, koja je nervozno ispijala već treću šalicu kave. Njene crne oči izgledale su umorno, tužno. Pomislila sam kako je neobično slična tatinoj majci, jedinoj tamnoputoj osobi u cijeloj obitelji.
« Kod Apple.» oprezno sam slagala, no činilo se kako su oni zadovoljni objašnjenjem. Damian je uzdahnuo. Tijelo mu se opustilo; naslutila sam olakšanje. Polako sam se ogledala po sobi i naslonila na veliku fotelju. Nedostatak ključne osobe bio je toliko očit da nisam više mogla izdržati.
« Gdje je ona?» upitala sam, pogledavajući čas jednoga, čas drugoga. Oboje su imali tup izraz na licu.
« Obukla se i izašla.» tiho reče Irma, gledajući kroz prozor. « Prije pet sati.» riječi su joj zapinjale u grlu. Nesvjesno je protrljala vrat, izbjegavajući moj pogled. Nasmijala sam se ogorčeno, ustajući sa fotelje.
« Naravno.»

*****
Sjela sam na prostrani krevet prekriven indogoplavim baldahinom, sretna što sam napokon u svojoj sobi. Promočenu sam torbu bacila na stolicu za ljuljanje u kutu sobe. Tamnozeleni zidovi su me umirivali, ulijevali mi sigurnost. Pogledom sam preletjela preko postera Moskve, grada iz kojeg je potjecao moj otac, kojeg sam nalijepila nasred središnjeg zida. Sada se činio tako dalekim, živeći svoj život na drugom kraju kontinenta. Nedostajao mi je; njegova razbarušena plava kosa, visoka zaštitnička figura...uzdahnula sam istjerujući sliku iz glave. Nisam znala što bi. Majka mi nije nedostajala, nije me bilo briga za nju. Što se mene ticalo, mogla je pobjeći natrag u Pariz i pokušati vratiti staru slavu, kao što je to i pokušala mnogo puta. Zlurado sam se nasmijala kada sam se sjetila svakog pojedinog puta kada bi se vratila podvijenog repa, očajna i ogorčena zbog još jednog odbijanja. Tada bi satima stajala ispred ogledala, pokušavajući odgonetnuti što sa njom nije u redu. Sitne bore oko očiju činile bi joj se kao duboki krateri koji su polako gutali njenu mladost i svu svježinu koja joj je preostala. Ali, čak i tada, tijekom tih bjesomučnih sati pred zrcalom, svatko sposoban vidjeti njeno pravo lice primijetio bi da je još uvijek prava plamenokosa ljepotica, samo nekoliko desetljeća starija.
Prezirno sam frknula.
Srećom, nisam naslijedila ništa njeno. Zlaćanokestenjastu kosu dijelila sam sa očevom sestrom, na koju sam najviše i nalikovala... Anastasia, tako se zvala. Imale smo isto srcoliko lice koje bi izgledalo suviše dječje kada bismo se smijale; duboke, olovno sive oči produbljene plavim i zelenim mrljicama na rubovima šarenica. Obje niskog rasta, uvijek smo djelovale mlađe no što smo doista bile. I sada, kada bih stajala pred ogledalom, gledala bih u djevojku tipične ruske ljepote, sramežljivu i plahu.
Moja mala Rusalka...očev glas preplavio mi je svijest. Legla sam na masivni krevet i zaspala, čvrsto stiščući šaku.

Znam da post i nije nešto, ali je potreban kako biste shvatili Corinninu obiteljsku situaciju.

13:07 - Komentiraj ( 8 ) Print - On/Off

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

29.08.2008.

12.08.2008.

Prospect

Post Blue

Bendith y Mamau

credits