28.09.2008.

Stajala je pokraj prozora, naslonivši svoje dječje lice na hladno, tamno drvo prozorskog okvira. On je stajao na mokroj cesti, uporno gledajući u nju. Crne su mu oči bljeskale između sivih, hladnih kapi kiše. Polako je podigao ruku u znak pozdrava. Nečujno se nasmiješila, jedva izvivši blijedo crvene usne. Njena mala, bijela šaka neobičnom je snagom stezala tvrdi, drveni okvir prozora.
Nesvjesno je prstima druge ruke prošla kroz meke zlatno-smeđe uvojke.
On je brzo prešao preko ceste, sklanjajući se od kiše ispod drveta koje je raslo pokraj njene kuće.
« Zdravo, Corinna.» duboki, baršunasti glas nije mu zadrhtao unatoč kiši koja je sve jače padala.
« Zdravo, Edmunde.» rekla je ona, jednim vještim pokretom prebacila nogu preko daske i sjela na prozor. Odjevena samo u neobičnu, tanku tirkiznu majicu, zadrhtala je. On se na to nasmijao i prišao joj bliže.
« Spremna?» upitao je, blagim pokretom dodirujući zeleni gumbić na njenoj majici. Ustuknula je od nježne hladnoće njegove blijede kože na svom tankom vratu.
« Pričekaj da uzmem jaknu.» odvratila je visokim glasom i skočila sa prozora. Njeni vitki listovi zadrhtali su pri doskoku. Brzo je raširila ruke ne bi li povratila ravnotežu. Pomisao na padanje u hrpu knjiga nabacanih pokraj indigo plavih zidova nije joj bila na najmanje primamljiva. Nesigurno se uspravila, mičući kovrče sa svojih tamnih, tirkiznih očiju. Izbjegavajući hrpice stvari nabacanih po brodskom podu, zaputila se u suprotni kut sobe. Objema je rukama zagrabila hrpu stvari sa stolice za ljuljanje, bacivši je na pod. Siva kožna jakna nalazila se na samom dnu hrpe- brzo ju je zgrabila i otputila se iz velike, tamne sobe. Trčećim je korakom preskakala stepenice, spretno izbjegavajući prepreke u vidu hrpi časopisa i Irmine razbacane odjeće.
Kočeći, zaustavila se ispred teških staklenih vrata i malom šakom pažljivo okrenula mjedenu kvaku. Teška je vrata snažno povukla prema sebi. Preko praga stajao je on, pružajući joj ruku. Spremno ju je prihvatila, puštajući mu da je vodi. Laganim je korakom prilazio velikom kamionetu parkiranom ispred njene kuće, držeći svoju jaknu iznad njene glave da ne pokisne.
« Kamo me vodiš?» tiho je upitala, ulazeći u auto. On je zatvorio suvozačka vrata i otrčao na drugu stranu. Brzinom svjetlosti sjeo je kraj nje, smiješeći se.
« Iznenađenje.» reče.
Ona se nasmije. Njegove crne oči blistaju poput dijamanata. Zagrli je i utisne joj poljubac u glatki obraz.

The End.

Nova priča.

13:18 - Komentiraj ( 5 ) Print - On/Off

11.09.2008.

Toga je jutra stigla sa prvim zrakama sunca, kao da se ništa nije ni dogodilo. Vidjela sam je kroz debelo staklo na ulaznim vratima.
Njenu crvenu kosu koja je zbog sunca upletenog u nju izgledala kao vatra, porculansku put. Naposljetku, odnekud je iskliznula i njena elegantna ruka i pritisnula mjedenu kvaku.
Smrzla sam se u mjestu.
Vrata je silovito odgurnula u stranu; njena zatamnjena pojava djelovala je groteskno. Laganim je korakom prekoračila prag i zalupila vratima.
Sunce je ostavila za sobom.
Stolac na kojem sam sjedila odjednom se činio tvrdim kao mramor, šalica kakaa odjednom je postala ledena.
Sat je prestao kucati.
Jedino što sam osjećala bilo je pulsiranje u sljepoočnicama. Tam-tam, tam-tam...pogrebni marš.
Prije negoli je išta uspjela izustiti, skočila sam sa stolice i potrčala prema stubama koje su vodile u moju sobu.

*****
Popucana fasada starog kina odražavala je sliku cijele ulice u kojoj se ono nalazilo. Isprano smeđe boje, izgledalo je desetljećima starije negoli je inače bilo. Sivi ugođaj ostatka ulice samo je pridonosio dojmu neugode, hladnoće. Trnci su mi se polako počeli penjati rukama prema vratu, naposljetku se zaustavljajući, hladni kao led, u mom grlu.
Stresla sam se.
Laganim sam koracima grabila prema visokoj muškoj prilici. Stajao je ispred kina, nervozno cupkajući u mjestu.
Kišne kapi blistale su u njegovoj tamnoj kosi kao maleni dijamanti, uokvirujući mu neobično lijepo lice. Okrenuvši se, široko mi se nasmijao i pohitao prema meni.
« Napokon...Corinna.» kroz šalu je rekao, izvijajući svoje tanke, žarko ružičaste usne u veliki osmijeh.
« Zdravo, Liame.» rekla sam, pružajući mu ruku. Polako ju je stisnuo, drugom rukom prilazeći mome licu.
« Mokra si.» kroz smijeh je promrmljao. Osjetila sam da je pramen moje svjetlosmeđe kose zadržao među prstima.
« Da...Kiša me malo iznenadila.» razočarano sam rekla, na što je napravio tužnu facu i prošao rukom kroz svoju kosu.
« I mene.»
Polako sam podigla glavu, gledajući u nebo. Tamni oblaci boje hematita plovili su njime gonjeni vjetrom. Izgledali su prijeteće, nimalo nalik onim od prije pola sata, vedrim i bijelim poput snijega.
« Liame?» upitala sam polako, vraćajući pogled na njegovo alabasterno lice.
« Molim?» upitao je, puštajući moj pramen kose da slobodno, beživotno padne na moju ljubičastu vestu.
« Želiš li se otići nekamo...osušiti?» posramljeno sam promrmljala, shvaćajući koliko je ovo bolje zvučalo u mojoj glavi. Liam se odjednom nasmijao; opustila sam se.
« Naravno.» rekao je i pustio svoju ruku da me obgrli oko struka.

*****
Pub, isti u kojem smo bili neku večer, bio je pun. Činilo se kako ljudi iskaču sa svih strana; neobjašnjivo ulaze kroz debeli drveni pod, penju se kroz prozore. Bilo mi je nepojmljivo da kroz tako uska vrata, kakva je imao ovaj pub, istovremeno može ući toliko ljudi.
Nenamjerno sam ciknula od oduševljenja kada sam primijetila slobodni stol oko kojeg i nije bilo mnogo ljudi.
Brzinom svjetlosti sjela sam na masivnu drvenu stolicu, gledajući Liama kako se probija kroz gomilu sa našim pićima. Osmjehnula sam se kada je došao dovoljno blizu da me može čuti.
« Ti si moj junak!» rekla sam kada je stavio veliku šalicu vruće čokolade preda me. Tetralno se naklonio, smijući se.
« Znam, znam.» reče. Udobno se smjestio u još jednu veliku, tešku stolicu i na stol odložio bocu nekog gaziranog pića.
« Kako si?»upitao je.
« U redu.» promrmljala sam, prolazeći rukom kroz kosu. « Bila bih bolje da sam suha.»
Nasmijao se. Očima je prešao preko cijelog puba, znatiželjno promatrajući detalje. Njegove modre oči na trenutak su se zaustavile na slici tužne djevojke koja je bila obješena na središnjem zidu puba.
« A...kako je Edmund?» ovoga je puta bio tiši, ali mu se neobična nota mogla očitati u glasu.
« Dobro.» glasno sam rekla, prisjećajući se jučerašnjeg izleta u kino.
Grlo mi se stegnulo.
Kimnuo je. Od nelagode sam skrenula pogled na šalicu mirisne, guste tekućine koja je netaknuta stajala preda mnom. Oprezno sam je primila i brzo primakla usnama. Vrućina drška već mi je previše grijala prste; brzo sam otpila slatki gutljaj i vratila je na masivni hrastov stol.
« Ne znam ništa o tebi.» preletjelo mi je preko usana prije nego sam se snašla.
Ovo nije bio plan. Napravila sam glupavu facu kada sam se sjetila kako sam zapravo htjela nastupiti.
Nenametljivo.
A ovo nije bilo nenametljivo.
Na sreću, on se samo nasmijao.
« Mislim da ne bi ni željela znati ništa o meni.» rekao je sa šeretskim smiješkom na usnama.
« Zašto?» zbunjeno sam upitala. « Daj, ne može biti gore od onoga što već znam.» napravila sam prepredenu facu, no, znajući sebe, vjerojatno sam izgledala kao da se davim vrućom čokoladom. Začudo, on nije to primijetio; izraz njegova lica bio je već dovoljno neobičan.
« Corinna, da nisi spomen-«
« Notting Hill.» cereći se, prekinula sam ga prije nego se snašao. « Snobovska četvrt.» izgledao je potreseno. Moje glupavo cerekanje imalo je ploda.
Durio se, pogledom šibajući mene i okolicu.
« Ako te je netko čuo...» ton mu je bio neobičan, kao i izraz lica. Nisam znala kako se taj izraz zapravo zove, no naposljetku sam se odlučila za zlobno cerekanje.
« Što?» upitala sam nestašno, i sama se smijući.
« Neće biti dobro. Ne želim da ljudi misle da sam snob.» posljednju je riječ izrekao s očitim gnušanjem. Frknuo je nosom, a obrve su mu se skupile u visoku crtu na čelu.
« Smiri se.» promrmljala sam srčući gutljaj čokolade. « Sumnjam da ikome izgledaš kao snob. Pogotovo s tom majicom.»
Bilo je nešto u Liamovim majicama.
Dio njegovog šarma, pomislila sam.
Zagledala sam se u iscerenog SpužvaBoba, žuto otisnutog na crnoj tkanini. Neobično se presijavao na zagušenom svijetlu svijeća koje su stajale nasred stola. Nasmijala sam se.
« Misliš li da bi i meni mogao nabaviti jednu?» upitala sam pokazujući prstom u majicu.
« Naravno.» rekao je sa smiješkom na usnama. « Želiš li Boba, Patrika ili Kalamarka? Toplo ti savjetujem da ne uzmeš ovog potonjeg.»
Podigla sam obrve, jedva suspregavši smijeh.
« Patrika.» promucala sam dok su mi rubovi usana drhtali od susprezanja.
Čudno se zagledao u mene, podižući samo jednu obrvu.
Oduvijek sam se pitala kako to netko može. Nesvjesno sam dotakla desnu obrvu, i dalje se tresući.
« Što ti je?» upitao me zbunjeno, naginjući se prema meni.
« Corinna...nemoj me plašiti...imaš li možda neki napadaj?» izgledao je preneraženo. Polako me primio za ruku, provjeravajući mi puls. Zatim se naglim pokretom tijela primaknuo, stavljajući prste na moj vrat. U tome je trenutku netko otvorio vrata gostione; nalet vjetra dopro je sve do nas; neobično lijep, svježi miris ušao mi je u nosnice.
Liamov miris.
Meni je sve i dalje bilo komično.
« Jesi li ti to upravo upotrijebio riječ potonji?» provalila sam, malo se smirivši. On se naglo ukipio, stegnuvši mi ruku.
« Mislim, tko još koristi riječ potonji?» polako se odmaknuo od mene i sjeo u stolicu. Iskrivljeni mu je smiješak prešao preko usana.
« Znači, o tome se radi.» promrmljao je, prolazeći rukom kroz tamnu kosu. Modre su mu se oči krijesile kao vatra, žarile mojim licem.
« Priznaj, išao si u privatnu školu.» rekla sam pozorno ga gledajući. Izraz lica nije mu se nimalo promijenio. Ružičaste usne i dalje su bile izvijene u lijepom smiješku, otkrivajući dva reda lijepih, bijelih zubi.
Pričekao je trenutak, a zatim rekao:
« Da.»
« Znala sam.» nacerila sam se i pogledala ga. On je samo odmahivao glavom.
« Kunem se, Corinna Richis...» tihim je glasom promrmljao, « Ti ćeš mi samo donijeti nevolje.»
A tada mi se nasmijao najblistavijim osmjehom na svijetu.

*****
Opet smo sjedili na nekom stubištu, daleko od pogleda. Ovaj puta nismo ništa pili, dovoljna je bila kiša koja je lijevala kao iz kabla. Zaskočila nas je kao stranac u noći; nismo se ni bili osušili kako treba, a ona je opet otjerala svo sunce i vedro vrijeme kojemu smo se na trenutak i imali pravo nadati.
« Ako uskoro ne prestane, utopit ću se.» promrmljala sam.
Liam se kratko nasmijao, iako je zvuk bio sličniji nekakvom frktanju.
« Želiš li ići kući?» upitao je tihim glasom, iako je unaprijed znao odgovor.
« Ne.» rekoh. « Nema potrebe. Ako stanem na kišu, pa i na trenutak, vesta će mi se toliko razmočiti da ću je ubuduće nositi kao dugu haljinu.»
Kimnuo je glavom te i sam pogledao u mjesec. U mrahu se ništa nije čula osim naših usklađenih uzdaha.
« Volim mjesec.» tiho sam rekla, otirući kapi kiše sa lica debelim, vunenim rukavom. « Otac i ja smo ga često zajedno gledali. « okrenula sam se prema Liamu i sramežljivo nasmijala. « Govorio bi mi da je čaroban.» nisam znala zašto mu govorim ovakve stvari, ali su riječi samo potekle iz mene. On nije ništa rekao neko vrijeme, no nije niti trebao. Toplina u njegovim očima bila ' mi je dovoljna.
Sjedili smo tako, u tišini. Naposljetku se on nakašljao.
« Znaš, mjesec i je čaroban.» duboki mu je glas zvučao zaštitnički u mraku. Frknula sam nosom.
« Sumnjam.» protisnula sam i pogledala u pod. Čak i tako, osjetila sam promjenu njegova držanja.
Polako mi se primaknuo.
Nježnim mi je dodirom dotaknuo lice i okrenuo ga prema sebi.
Bio je bliže nego što sam očekivala. Toliko blizu da sam se stresla. Mogla sam namirisati njegov svježi, slatkasti dah.
Kada bih se primaknula samo za centimetar, pomislila sam, njegove bi trepavice dotaknule moje obraze.
« Mjesec i je čaroban.» tiho je rekao, i dalje mi nježno držeći lice. « Znaš zašto?» polako sam odmahnula glavom.
« Ne.» protisnula sam.
« Zato što spaja ljude.» zastao je na trenutak, ne čineći ništa. Ja sam samo praznim pogledom buljila u njega, trudeći se razmišljati o svemu što je upravo rekao.
« Nije mi jasno.» posramljeno rekoh, na što se on nježno nasmijao.
« Je li ti ikada palo na pamet da tvoj otac, baš u ovom trenutku, gleda u mjesec i misli na tebe?» svoj bistri pogled uporno je upirao u moje oči, iako je bio itekako svjestan da ga ne mogu podnijeti.
« To nije moguće. On je u Moskvi.»
Zakolutao je očima.
« Znaš što želim reći. Uostalom, kladim se da on nije jedini koji misli na tebe. Tako nikad nisi sama, Corinna. Čak i kada si tužna, samo pogledaj mjesec i znaš da nisi sama.»i dalje je ustrajao na tom nježnom, mekom tonu, a ja nisam znala što bih.
Liam me pročitao, shvatila sam. Čak i sada, kada mi je tisuću kvazišaljivih dosjetki kojima bih ga pokušala razuvjeriti padalo na pamet, znala sam da ne bi pomogle.
Pokušala sam nešto reći, ali nisam mogla. Moje usne nisu prihvaćale naredbe mog mozga, već su tvrdoglavo odbijale svaku.
Gledao me još samo jedan dugi trenutak.
Tada je lijepo porculansko lice primakao mojemu, toliko blizu da sam osjećala njegovu toplinu.
Glatki je obraz prislonio uz moj; trepavicom me poškakljao po jagodicama. Svaki se trenutak činio kao tisućljeće.
Naposljetku, svoje je užarene usne prislonio uz moje. Bile su tako meke, nježne. Godile su mi u svakom trenutku.
Odjednom sam točno znala što trebam učiniti.
Primakla sam se i ja njemu te polako rastvorila usne.
I dok je vjetar nemilosrdno pojačavao svoju snagu noseći lišće sa svih strana, stvarao nove vrtloge i pijavice koje su se gubile u prostranstvima Pendragon's Lanea, a među njima nosio i teške, plitke, gnjevne uzdahe pomahnitale osobe sakrivene iza najšireg hrasta u obližnjoj šumi, meni je napokon bilo toplo.

Post za Bena. Kad toliko napeto iščekuješ... :P

20:37 - Komentiraj ( 15 ) Print - On/Off

<< Arhiva >>

28.09.2008.

11.09.2008.

Prospect

Post Blue

Bendith y Mamau

credits