Stajala sam ispred debelih staklenih vrata, ne znajući što učiniti. Kiša je padala neprekidno već pola sata, koliko sam otprilike stajala ovdje. Duga mi se valovita kosa slijepila u smeđe pramenove, nijansu tamnije nego inače. Bilo je hladno, a ja sam cupkala na mjestu u mokrim indijanskim papučicama. Inače crvene, sada su poprimile boju ljudske krvi, tamnu i duboku.
Na prvi pogled, u hladnoj sivoj kući nije bilo nikoga. Tek kada sam se primakla bliže debelim osiguranim prozorima, shvatila sam da u dnevnoj sobi gori jedna od Irminih svijeća. Polako sam se primakla vratima, drhtavom rukom oprezno posežući za mjedenom kvakom. Vrata su se lako otvorila, klizeći u stranu. Mjesečina obasja sivo predvorje. Polako sam ušla, izula mokre indijanske papučice na hodniku te polako krenula prema dnevnoj sobi, osluškujući škripanje brodskog poda po kojem sam gazila. Žamor njihovih glasova jasno se čuo; Irma i Damian nervozno su nešto raspravljali, svako malo zastajući kako bi povukli dim iste cigarete.
« Ja ne mogu shvatiti gdje je ona!» prosiktala je Irma. Stajala sam kod dovratka vrata dnevne sobe, skupljajući snagu da istupim pred njih. Ona je samo drhtavom rukom prošla kroz kratku kosu te nesigurno odmahnula glavom. Da ju je okrenula još samo nekoliko centimetara, sigurno bi me ugledala. Napola popušenu cigaretu je predala Damianu. On je samo zatvorio oči te udahnuo. Njegova duga kestenjasta kosa sjala je na svijetlosti velike ljubičaste svijeće. Svaka crta njihovih sličnih lica bila je izvijena u zabrinutu grimasu, otkrivajući tjeskobu i strah. U tom kratkom trenutku kada su oni sjedili na velikoj bijeloj sofi, a ja stajala na dovratku, činilo se kao da je vrijeme stalo. Pitala sam se trebam li stati pred njih ili samo otići gore u sobu. Trebam li se ispričati ili ponosno stajati i ne reći im ništa. Tisuće pitanja gorilo mi je u glavi, a ja nisam znala odgovor ni na jedno. Napokon, potpuno nesvjesno, zakoračila sam. I iako ja to nisam htjela, moje su noge samo hodale prema njima. Mogla sam osjetiti zapinjanje mokrih najlonki za drveni pod; njihova vlakna razvlačila su se i trgala. Koraci, nejasni u tami, glasniji i glasniji, sve bliže i bliže. Zvučala sam kao čovjek od dvjesto kila nezgrapno se krećući dnevnim boravkom. Njena mala, tamna glava konačno se okrenula. Vrisnula je, nešto povikala te skočila sa sofe. Činilo mi se da hoda brzinom svjetlosti...a tada me tom istom brzinom udarila. Viknula sam, osjećajući kao da se budim iz sna. Trljajući bolno mjesto na licu, jasno sam je vidjela. Nosila je svoju dnevnu odjeću iako je bilo četiri u jutro, a njena kratka crna kosa bila je mokra. Očito je bila vani. Damian je također ustao te došetao do mene. Zgodno mu je lice izgubilo trunku zabrinutosti, no očitavalo se još nešto, nešto što nisam mogla razaznati. Ne znajući što da očekujem, odmaknula sam se za korak, no ipak me nekako zgrabio za ruku, čvrsto stišćući moje maleno zapešće u svojoj velikoj šaci. Povukao me bliže sebi i...zagrlio. Osjetila sam njegove velike ruke kako me zaštitnički grle. Bio je to prvi Damianov pravi zagrljaj nakon mnogo vremena. Nisam znala što učiniti. Zbunjeno sam pustila ruke da vise svaka sa svoje strane, opuštene kao kuhana tjestenina.
*****
« Gdje si bila?» upitao je Damian, vežući kosu u rep. Pogledala sam Irmu, koja je nervozno ispijala već treću šalicu kave. Njene crne oči izgledale su umorno, tužno. Pomislila sam kako je neobično slična tatinoj majci, jedinoj tamnoputoj osobi u cijeloj obitelji.
« Kod Apple.» oprezno sam slagala, no činilo se kako su oni zadovoljni objašnjenjem. Damian je uzdahnuo. Tijelo mu se opustilo; naslutila sam olakšanje. Polako sam se ogledala po sobi i naslonila na veliku fotelju. Nedostatak ključne osobe bio je toliko očit da nisam više mogla izdržati.
« Gdje je ona?» upitala sam, pogledavajući čas jednoga, čas drugoga. Oboje su imali tup izraz na licu.
« Obukla se i izašla.» tiho reče Irma, gledajući kroz prozor. « Prije pet sati.» riječi su joj zapinjale u grlu. Nesvjesno je protrljala vrat, izbjegavajući moj pogled. Nasmijala sam se ogorčeno, ustajući sa fotelje.
« Naravno.»
*****
Sjela sam na prostrani krevet prekriven indogoplavim baldahinom, sretna što sam napokon u svojoj sobi. Promočenu sam torbu bacila na stolicu za ljuljanje u kutu sobe. Tamnozeleni zidovi su me umirivali, ulijevali mi sigurnost. Pogledom sam preletjela preko postera Moskve, grada iz kojeg je potjecao moj otac, kojeg sam nalijepila nasred središnjeg zida. Sada se činio tako dalekim, živeći svoj život na drugom kraju kontinenta. Nedostajao mi je; njegova razbarušena plava kosa, visoka zaštitnička figura...uzdahnula sam istjerujući sliku iz glave. Nisam znala što bi. Majka mi nije nedostajala, nije me bilo briga za nju. Što se mene ticalo, mogla je pobjeći natrag u Pariz i pokušati vratiti staru slavu, kao što je to i pokušala mnogo puta. Zlurado sam se nasmijala kada sam se sjetila svakog pojedinog puta kada bi se vratila podvijenog repa, očajna i ogorčena zbog još jednog odbijanja. Tada bi satima stajala ispred ogledala, pokušavajući odgonetnuti što sa njom nije u redu. Sitne bore oko očiju činile bi joj se kao duboki krateri koji su polako gutali njenu mladost i svu svježinu koja joj je preostala. Ali, čak i tada, tijekom tih bjesomučnih sati pred zrcalom, svatko sposoban vidjeti njeno pravo lice primijetio bi da je još uvijek prava plamenokosa ljepotica, samo nekoliko desetljeća starija.
Prezirno sam frknula.
Srećom, nisam naslijedila ništa njeno. Zlaćanokestenjastu kosu dijelila sam sa očevom sestrom, na koju sam najviše i nalikovala... Anastasia, tako se zvala. Imale smo isto srcoliko lice koje bi izgledalo suviše dječje kada bismo se smijale; duboke, olovno sive oči produbljene plavim i zelenim mrljicama na rubovima šarenica. Obje niskog rasta, uvijek smo djelovale mlađe no što smo doista bile. I sada, kada bih stajala pred ogledalom, gledala bih u djevojku tipične ruske ljepote, sramežljivu i plahu.
Moja mala Rusalka...očev glas preplavio mi je svijest. Legla sam na masivni krevet i zaspala, čvrsto stiščući šaku.