23.03.2008.

Malo selo Pendragon's Lane, koje se smjestilo nekoliko desetaka kilometara zapadno od Londona, bilo je doista posebno selo. S bogatom kulturnom i prirodnom baštinom iskakalo je iz gomile sličnih, gotovo istih sela. No, Pendragon's Lane bio je poseban još po nečemu. U tom su selu većinsko stanovništvo bili bogataši, željni mira i tišine. U to malo selo pobjegli su pred bukom i dimovima Londona, tražeći mirni kutak ljepote i iskonskoga. Među njima je bila i moja majka, koju sam sada zbog toga pomalo i prezirala. Prije, dok su ona i tata još bili zajedno, voljela je život, voljela je London. Toga davnog jutra, dok je saznala da je tata ostavlja, spakirala je naše stvari i jednostavno se dovezla u mjesni hotel. Iako je znala da će svaki dan morati putovati na posao, odlučila je ostati. I tako sam ja zaglavila u provinciji.

*****
Nekolicina nas sjedila je u staroj O'Brienovoj kući, buljeći u bogato oslikani kupolasti strop.
« Čovječe...» promrmljala sam, proučavajući bogate slike malih ljudi, vilenjaka. Neki su izgledali lijepo, neki vragolasto, čak i monstruozno. Ježila sam se dok sam pogledom prelazila preko slike lijepe vile duge smeđe kose. Iako joj je haljina bila satkana od najnježnijeg cvijeća, usne meke, nježne, njene su oči sjale neobičnim sjajem od kojeg je zastajao dah. No, koliko god on lijepe bile, njihov je sjaj bio neobičan, drzak...zao. Prvi sam ju puta pogledala u cijelosti, trudeći se ne izdvajati pojedine dijelove njenog tijela. Osjetila sam brzi nalet krvi u obraze kada sam shvatila da vila izgleda gotovo sotonski. Njeno držanje nije bilo neprijateljsko, naprotiv, privlačilo je, i to gotovo neizdrživom silom. Demonskom silom. Iznenada sam osjetila toplinu nečijeg tijela pokraj svojega. Edmund je podigao pogled prema stropu.
« Nije ni čudo što se Ned iselio.» rekao je. « Ja ne bih mogao podnijeti da moram gledati tu spodobu svaki dan.» Duboko je uzdahnuo.
Stari Ned O'Brien nedavno je naglo odlučio kako želi otići u starački dom. Kako je bio čudak i nikome nije bio posebno drag, nitko ga nije ni pokušao zaustaviti. Prije odlaska učinio je nešto što je sve iznenadilo. Odlučio je svoju kuću ostaviti mjesnoj mladeži, kako bismo mi napokon imali mjesto za okupljanje. Iako je načelnik bio sumnjičav, odlučilo se da je Nedova riječ ipak najvažnija. Sada smo ga mi, kao znak zahvalnosti, svaki tjedan posjećivali.
« Bok.» nečije su me riječi prenule iz razmišljanja. Podigla sam pogled i vidjela nasmiješeno lice Ebony Morrison udaljeno svega nekoliko centimetara od mojega.
« Bok.» promumljala sam.
« Što se radi?» ubrzo je upitala i ne čekajući odgovor, nastavila : « U petak radim pidžama party. Pozvana si!» oduševljeno je zaklicala. Njene sivo-zelene oči uzbuđeno su sjale. « Molim te da o tome obavijestiš Vanju i Hannu.» smijala se onim svojim širokim osmijehom koji nikog nije ostavljao ravnodušnim. U tome mi je trenutku bila toliko simpatična da sam poželjela skočiti i poljubiti je u obraz. Još se jednom nasmijala i otišla.
« Mrzim tu ženu.» protisnuo je Edmund kada je Ebony nestala u tami hodnika koji je vodio u WC.
« Zašto?» začuđeno sam upitala, pokušavajući otrgnuti pogled od vile koja je i dalje nečujno vabila žrtve iz njihovih umova u svoj.
« Previše je...sretna.» zadnju je riječ izgovorio sa neodređenim gađenjem. « A i čuo sam da je vesela.» znakovito je podigao obrvu. Ništa ne shvaćajući, podigla sam i ja svoje.
« Znaš, vesela.» divljački je gestikulirao licem, šireći oči. Ja sam ga samo gledala otvorenih usta, misleći da je konačno skrenuo.
« Vesela...gay!» poluglasno je uzviknuo dok sam se ja spremala ustati, misleći da me zafrkava.
« Da?» opet sam sjela. « Ti imaš nešto protiv toga?» upitala sam.
« Ja?» nasmijao se. « Nikako. Naprotiv, ako je riječ o djevojkama, ja to odobravam.» oči su mu se zacaklile.» Ali ti se pazi. Upravo si pristala na noćenje kod nje.»

*****

Sjedila sam na debeloj grani starog hrasta usred mjesne šume. Kraj mene su sjedile Vanja i Hanna, svaka sa jedne strane. Zamišljeno sam gledala listove i osluškivala vjetar koji se poigravao s njima, eterično podsjećajući na zamršenost života.
« Čini mi se da ima manje lišća nego zadnji put.» rekla je Vanja zabrinuto, gladeći koru. Bio je to naš hrast, obavezna stanica na putu od škole do kuće. Odmarale smo se na njemu od jedanaeste godine, kada sam ja, razočarana životom, jednom pobjegla od kuće. Sklonila sam se ispod tog hrasta i, iako je bilo podne i pronašli su me nakon jedva jednog sata, osjetila sam njegovi posebnu energiju. To je stablo umirivalo, a njegovo lišće kao da je šaputalo svakom novom posjetitelju, toliko tiho da ga je mogao čuti samo ako je slušao i srcem i ušima. Hanna je uzdahnula.
« To je zato što je ovaj tjedan bilo mnogo vjetra.» igrala se kariranom suknjom, jedinim donekle lijepim odjevnim predmetom naše školske uniforme. « Hoćemo li ići?» upitala je. Vanja i ja smo je zbunjeno pogledale.
« U petak. K Ebony.» glasnije je rekla, naglašavajući slogove.
« Pa naravno.» rekla je Vanja, igrajući se pramenom svoje zlatnobakrene kose. « Ovaj tjedan skapavam od dosade.»
« I ja...» rekla sam. Borila sam se sama sa sobom. Reći ili ne reći.
« Znate, Edmund mi je nešto rekao.» tiho sam promrmljala, gledajući u potok koji je polako protjecao kraj u mahovinu obučenog kamenja. « Rekao je da je Ebony homoseksualka.» brzo sam protisnula. Izrazi na njihovim licima nisu se nimalo promijenili.
« Pa? Stara, ovo su liberalna vremena.» rekla je Hanna i nasmijala se. Nasmijala sam se i ja, od olakšanja.
« A i Colin će biti tamo.» reče Vanja. Ja sam samo kimnula i još jednom zamislila njegove velike, sive oči.

Kao što vidite, odustah od onog načina pisanja. Jednostavno sam imala osjećaj da me ograničava. Ovaj post posvećujem Hanni i Vanji, koje, ako se slažu, mogu postati stalni likovi u mojoj priči.
Volim vas!

15:18 - Komentiraj ( 17 ) Print - On/Off

12.03.2008.

18. lipnja
Stan, pod krevetom
21:57

Jesu li mi zabranjeni izlasci? To je pravo pitanje. Činjenica jest da sam bila u Nacionalnoj knjižnici kada se zapalio cijeli povijesni odsjek. Isto je tako neporecivo da sam bila u povijesnom odsjeku kada se to dogodilo. No, ono što moja majka nikako ne želi izreći je da ja nisam kriva za požar. Kriv je Edmund, ono je bio njegov upaljač. Ja sam ga samo držala. To sam joj i rekla, no stara ne želi ni čuti. Kad razmislim, bila je poprilično ljuta. Zato me i gađala soljenkom.
Nakon uspješno izbjegnute staklene gromade, rekla sam joj da je Edmund taj koji je u popravnom domu zbog cijele frke, ne ja. Stara je poprimila boju prezrele masline. Rekla je da me ne želi više nikad vidjeti s nji-

I dalje pod krevetom
22:02

Morala sam prekinuti. Baterija pomoću koje pišem na ovom mjestu se prevrnula i pala na moj nos. Trenutno je jako natečen, a i boli.

Na krevetu
22:04

Irma je ušla u sobu. Njoj je cijela situacija jako smiješna. Nije ni čudo, kad je sadistica. Mrzim je.

22:05

Irma glasno sluša svoj omiljeni bend. Glazba im je sranje. Usto je i jako glasna, tako da ne mogu spavati. Njoj je i dalje sve smiješno.

22:07

Ovo je nevjerojatno. Upravo je i Damian, u susjednoj sobi, upalio istu pjesmu koju sluša i Irma. Zašto je ne mogu slušati zajedno??????

22:11

Mislim da je i staroj prekipjelo. Upravo lupa na Damianova vrata, a susjed s kata ispod nečim lupa u strop, tj. naš pod. Ovo zapravo i počinje biti smiješno. Irma bijesni, Damian također. Svi znamo da neće ugasiti muziku. Jedino je rješenje problema da imaju zajedničku sobu i tamo zajedno slušaju glazbu. Za ime boga, ipak su blizanci!

22:12

Iznijela sam prijedlog staroj, Izrodu 1 i Izrodu 2. Izrodi kategorički odbili, stara također. Rekla mi je da bih trebala poraditi na svojim diplomatskim vještinama, kaže da su 'potpuno zahrđale'. Kao da sam ih ikad i imala.
« Napokon, oni su suprotnog spola, Corina, kako bi Damianu bilo kada bi Irma imala one dane?!», upitala je. Ja sam samo rekla da je vjerojatno već navikao, na što je stara opet izgubila kontrolu. Stvarno se povampirila otkad je stari otišao.

22:20

Nos poprima oblik omanjeg krumpira. Počinjem se zabrinjavati. Irma i Damian su zadovoljni razvojem situacije. Izdajice. A čovjek bi pomislio da je najmlađoj djeci najljepše.

22: 24

Irma je do prije tri minute bila na nogama i iživljavala svoje frustracije na meni i mome nosu. Srećom, sada spava dubokim snom. I slini.

22:36

Sacre bleu. Kroz prozor mi je upravo doletio kamen. A baš sam zaspala...j***** mjesni huligani.

23: 08

U proteklih se pola sata dogodilo mnogo neobičnih stvari. Počelo je kada sam shvatila da je oko kamena omotan papir sa porukom. Već sam se ponadala da se i meni netko počeo udvarati kad sam shvatila da mi je šrakopis kojim je poruka našvrljana zapravo Edmundov. Papir izgleda ko da ga je izvađen iz lokve i nasilno osušen. Piše:

Corina,

Upomoć! Jedva sam pobjegao gestapovcima u popravnome. Nemam kamo, stara i stari su konačno našli vremena za put na Havaje. Stižem gore za tri minute. Očekujem da ćeš mi naći prenoćište, makar spavao i u Adolfovoj košari.

Edmund.

Našla sam ga nasred hodnika gdje je već drhtao od umora. I što sam mogla? Nisam mu mogla dopustiti da spava kod Adolfa, ipak je on rotvajler. Tako se Edmund uvukao u klizni ormar od stare. Sigurna sam da ga neće pronaći, legao je među vunene kapute iz prošlogodišnje kolekcije. Baš je srce, nije se uopće ljutio, čak je izgledao zadovoljno. Kao znak zahvalnosti donio mi je Milku s karamelom. Odmah mi je porastao u očima. Moje trenutno oduševljenje splasnulo je kada je izjavio da mi nos izgleda kao lubenica.

23: 11

O moj bože. Ne sjećam se da sam ikada Edmundu dala ključ od stana.

23:15

Posjetila sam ormar. Našla sam ga ispruženog na podu, s kaputom od tajlandske crne ovce po glavom. Izgledao je zadovoljno, čak je i cvoktao jezikom u snu. Snažno sam ga protresla i upitala ga otkud mu ključ. On je promrmljao nešto kao ' Odavno ga imam', prevrnuo se na bok i opet zaspao. Izgleda da će i ovo ostati jedna od onih neriješenih enigmi.

16:18 - Komentiraj ( 16 ) Print - On/Off

Sljedeći mjesec >>

23.03.2008.

12.03.2008.

Prospect

Post Blue

Bendith y Mamau

credits