Malo selo Pendragon's Lane, koje se smjestilo nekoliko desetaka kilometara zapadno od Londona, bilo je doista posebno selo. S bogatom kulturnom i prirodnom baštinom iskakalo je iz gomile sličnih, gotovo istih sela. No, Pendragon's Lane bio je poseban još po nečemu. U tom su selu većinsko stanovništvo bili bogataši, željni mira i tišine. U to malo selo pobjegli su pred bukom i dimovima Londona, tražeći mirni kutak ljepote i iskonskoga. Među njima je bila i moja majka, koju sam sada zbog toga pomalo i prezirala. Prije, dok su ona i tata još bili zajedno, voljela je život, voljela je London. Toga davnog jutra, dok je saznala da je tata ostavlja, spakirala je naše stvari i jednostavno se dovezla u mjesni hotel. Iako je znala da će svaki dan morati putovati na posao, odlučila je ostati. I tako sam ja zaglavila u provinciji.
*****
Nekolicina nas sjedila je u staroj O'Brienovoj kući, buljeći u bogato oslikani kupolasti strop.
« Čovječe...» promrmljala sam, proučavajući bogate slike malih ljudi, vilenjaka. Neki su izgledali lijepo, neki vragolasto, čak i monstruozno. Ježila sam se dok sam pogledom prelazila preko slike lijepe vile duge smeđe kose. Iako joj je haljina bila satkana od najnježnijeg cvijeća, usne meke, nježne, njene su oči sjale neobičnim sjajem od kojeg je zastajao dah. No, koliko god on lijepe bile, njihov je sjaj bio neobičan, drzak...zao. Prvi sam ju puta pogledala u cijelosti, trudeći se ne izdvajati pojedine dijelove njenog tijela. Osjetila sam brzi nalet krvi u obraze kada sam shvatila da vila izgleda gotovo sotonski. Njeno držanje nije bilo neprijateljsko, naprotiv, privlačilo je, i to gotovo neizdrživom silom. Demonskom silom. Iznenada sam osjetila toplinu nečijeg tijela pokraj svojega. Edmund je podigao pogled prema stropu.
« Nije ni čudo što se Ned iselio.» rekao je. « Ja ne bih mogao podnijeti da moram gledati tu spodobu svaki dan.» Duboko je uzdahnuo.
Stari Ned O'Brien nedavno je naglo odlučio kako želi otići u starački dom. Kako je bio čudak i nikome nije bio posebno drag, nitko ga nije ni pokušao zaustaviti. Prije odlaska učinio je nešto što je sve iznenadilo. Odlučio je svoju kuću ostaviti mjesnoj mladeži, kako bismo mi napokon imali mjesto za okupljanje. Iako je načelnik bio sumnjičav, odlučilo se da je Nedova riječ ipak najvažnija. Sada smo ga mi, kao znak zahvalnosti, svaki tjedan posjećivali.
« Bok.» nečije su me riječi prenule iz razmišljanja. Podigla sam pogled i vidjela nasmiješeno lice Ebony Morrison udaljeno svega nekoliko centimetara od mojega.
« Bok.» promumljala sam.
« Što se radi?» ubrzo je upitala i ne čekajući odgovor, nastavila : « U petak radim pidžama party. Pozvana si!» oduševljeno je zaklicala. Njene sivo-zelene oči uzbuđeno su sjale. « Molim te da o tome obavijestiš Vanju i Hannu.» smijala se onim svojim širokim osmijehom koji nikog nije ostavljao ravnodušnim. U tome mi je trenutku bila toliko simpatična da sam poželjela skočiti i poljubiti je u obraz. Još se jednom nasmijala i otišla.
« Mrzim tu ženu.» protisnuo je Edmund kada je Ebony nestala u tami hodnika koji je vodio u WC.
« Zašto?» začuđeno sam upitala, pokušavajući otrgnuti pogled od vile koja je i dalje nečujno vabila žrtve iz njihovih umova u svoj.
« Previše je...sretna.» zadnju je riječ izgovorio sa neodređenim gađenjem. « A i čuo sam da je vesela.» znakovito je podigao obrvu. Ništa ne shvaćajući, podigla sam i ja svoje.
« Znaš, vesela.» divljački je gestikulirao licem, šireći oči. Ja sam ga samo gledala otvorenih usta, misleći da je konačno skrenuo.
« Vesela...gay!» poluglasno je uzviknuo dok sam se ja spremala ustati, misleći da me zafrkava.
« Da?» opet sam sjela. « Ti imaš nešto protiv toga?» upitala sam.
« Ja?» nasmijao se. « Nikako. Naprotiv, ako je riječ o djevojkama, ja to odobravam.» oči su mu se zacaklile.» Ali ti se pazi. Upravo si pristala na noćenje kod nje.»
*****
Sjedila sam na debeloj grani starog hrasta usred mjesne šume. Kraj mene su sjedile Vanja i Hanna, svaka sa jedne strane. Zamišljeno sam gledala listove i osluškivala vjetar koji se poigravao s njima, eterično podsjećajući na zamršenost života.
« Čini mi se da ima manje lišća nego zadnji put.» rekla je Vanja zabrinuto, gladeći koru. Bio je to naš hrast, obavezna stanica na putu od škole do kuće. Odmarale smo se na njemu od jedanaeste godine, kada sam ja, razočarana životom, jednom pobjegla od kuće. Sklonila sam se ispod tog hrasta i, iako je bilo podne i pronašli su me nakon jedva jednog sata, osjetila sam njegovi posebnu energiju. To je stablo umirivalo, a njegovo lišće kao da je šaputalo svakom novom posjetitelju, toliko tiho da ga je mogao čuti samo ako je slušao i srcem i ušima. Hanna je uzdahnula.
« To je zato što je ovaj tjedan bilo mnogo vjetra.» igrala se kariranom suknjom, jedinim donekle lijepim odjevnim predmetom naše školske uniforme. « Hoćemo li ići?» upitala je. Vanja i ja smo je zbunjeno pogledale.
« U petak. K Ebony.» glasnije je rekla, naglašavajući slogove.
« Pa naravno.» rekla je Vanja, igrajući se pramenom svoje zlatnobakrene kose. « Ovaj tjedan skapavam od dosade.»
« I ja...» rekla sam. Borila sam se sama sa sobom. Reći ili ne reći.
« Znate, Edmund mi je nešto rekao.» tiho sam promrmljala, gledajući u potok koji je polako protjecao kraj u mahovinu obučenog kamenja. « Rekao je da je Ebony homoseksualka.» brzo sam protisnula. Izrazi na njihovim licima nisu se nimalo promijenili.
« Pa? Stara, ovo su liberalna vremena.» rekla je Hanna i nasmijala se. Nasmijala sam se i ja, od olakšanja.
« A i Colin će biti tamo.» reče Vanja. Ja sam samo kimnula i još jednom zamislila njegove velike, sive oči.
Kao što vidite, odustah od onog načina pisanja. Jednostavno sam imala osjećaj da me ograničava. Ovaj post posvećujem Hanni i Vanji, koje, ako se slažu, mogu postati stalni likovi u mojoj priči.
Volim vas!
Post je objavljen 23.03.2008. u 15:18 sati.