05.04.2008.

Sjedila sam na okruglom prozoru toaleta ženske škole Pendragon's Lane i svim srcem željela da je ovo jedan od onih dana. Naravno, nije bio. Sunce je i dalje bezvezno visjelo na nebu, ali ovaj je put grijalo jače. Kao da se ponosi time što je zapravo raritet ovdje. Uzdahnula sam i odmakla pogled od neba. Gadilo mi se. Željela sam da ono odražava moje unutarnje stanje.
« Zašto ne pada kiša?» ciknula sam i pokrila oči rukama. Zapravo nisam bila tako očajna, ali sam oduvijek bila dramatičarka.
« Znaš da ne može uvijek sve biti po tvome.» začula sam tihi, smireni glas koji je dolazio s drugog kraja prostorije. Vanja je sjedila u jednom od kutova toaleta i tiho čitala neku debelu knjigu. Izbeljila sam joj se. Zaklopila sam oči nastojeći zadržati misli daleko, u nekom izgubljenom dijelu uma. Nisam uspjela. One su i dalje navirale, prvo misli o ovom usranom danu, zatim o školi, o svim satima koje ću još ovdje morati provesti...
« Što kažeš na to da jednostavno... preskočimo ostatak današnjeg dana?» prešlo mi je preko usana, iako nisam znala koga pitam, sebe ili Vanju. Ona je polako odložila knjigu na pod pokraj svojih dugih, elegantnih nogu. Vanja je imala srneće noge. I srneće oči. I onaj savršeno nevini, ljupki izraz lica. Zapravo, doista je podsjećala na srnu. Elegantna, prekrasna.
« Kako to misliš, preskočiti?» nešto je glasnije upitala, sa skrivenom dozom znatiželje u glasu.
« Znaš, preskočiti.» nasmijala sam se. Još nije ništa shvaćala. « Jednostavno otići s ovog mjesta.»
« Misliš...markirati?» upita i priđe mi bliže. Vanja je bila visoka, možda deset centimetara viša od mene.
« Da. Markirati.»
« Ti nikad ne markiraš.»
« Istina.» rekla sam i zamislila se. Za običnog, savršeno normalnog dana nikada ne bih markirala. Ali, eto, danas nije taj dan. Polako sam skočila s prozora na pod toaleta. Pogled mi je pao na moja stopala. Bila su mala, u crvenim balerinkama. Cipelice su izgledale gotovo kao kožne indijanske papučice, toliko drugačije od Vanjinih tirkiznih starki. Ne znajući čemu, slegnula sam ramenima.
« Daj mi trenutak.» rekla sam i kratkim koracima prišla velikom ogledalu. S druge strane zrcala pogled mi je uzvraćala blijeda djevojka lica ukrašenog pokojom pjegicom. Njene velike oči nepokorno su mi uzvraćale pogled. Od tog su me osjećaja proželi žmarci. Nisam mogla odrediti kakve su to oči. Nježne, dobre ili pak pomalo ćudljive . Zaklonjene od svjetla, bile su pomalo mutne. Unatoč tomu, njihova je boja bila prepoznatljiva. Bile su plave, sive, zelene. Konačno sam uspjela odvojiti pogled od zrcala. Duga mi se plavo-smeđa kosa u valovima spustila preko oka.
« Idemo.» rekla sam tonom koji je davao do znanja da po to pitanju više nema rasprave.

*****
Klupice su bile suhe. To mi se nimalo nije sviđalo. Nedostajala mi je kiša, vlaga. Ovo me ponosno, žuto, toplo sunce tjeralo u agoniju. Zašto bit sretan kad možeš sažalijevati sam sebe? Ne znam na koga sam se ljutila. Na majku, vjerojatno. Opet je mi dogovorila neko glupo modno snimanje kod još jednog perverznog fotografa. Kao da joj i onih stotinu modnih agenata koje je posjetila sa mnom nije utuvilo u glavu kako jednostavno nisam dovoljno visoka. Zapravo, prilično sam niska. Čak i za djevojku. Ponosno sam šmrcnula i odlučila kako neću dopustiti da me tako ponižava. Radit ću samo ono što želim.
« Što mislite, čije su?» upitala je Hanna, koju samo pokupile u dvorištu škole, gledajući gaćice koje je netko, nakon vjerojatno brzinskog spolnog odnosa, ubacio u jedan grm tise u parku. Sve tri smo se stisnule na jednu suhu klupicu i jednostavno zirkale uokolo.
« Vjerojatno Etheline.» rekla je Vanja, ustajući i približavajući se grmu. Doista su bile jedne od onih koje upadaju u oko. Crne sa malim, nevinim crvenim jagodama. Jednostavno ih nisi mogao ne primijetiti. U glavi mi je zaživjela slika tamnopute Ethel i njenih vragolastih smeđih očiju.
« Nisu.» tiho sam rekla. Dobro sam ja znala čije su. Sjećala sam ih se sa satova tjelesne kulture. Hanna me iskosa pogleda.
« Nego? Čije su onda?» upitala je.
« Tagartyine.» rekla sam sa smiješkom na licu. Hanna i Vanja su se pogledale.
« Znaš, čak bi i mogle biti.» rekla je Vanja i sjela natrag na klupicu. Naravno da bi mogle biti. Tagarty je dežurna djevojka za zabavu. Za to sam okrivila njene očite psihičke probleme.
« Što mislite, s kime je bila?» upitala je Hanna, dok su joj crne oči uzbuđeno sjale. Ovo je bio jedinstveni recept za kratke sate ispunjene smijehom.
« Mike Kozlowski.» rekla sam i zamislila sportašku zvijezdu Penny's Lanea. On je ženskar. Zgodan, ali ženskar. Vanja je niječno odmahnula glavom.
« Ja mislim da je profesor Dandridge.» sve smo se tri nasmijale. Tagarty je često s njim flertala, a glavni joj je razlog bila zabava uzrokovana izrazom neke vrste gladi na njegovom licu. Hanna je pročistila grlo.
« Ja mislim da je muška strana ovog klinča bio Larry Bubuljica.» Iako je nekoliko trenutaka vladao muk, imala sam osjećaj da je ovo prelilo čašu. U sljedećem trenutku nisam mogla suzdržati smijeh koji je kao vatromet izašao iz mene. Smijale su se i Hanna i Vanja, ali ne kao ja. Pred očima mi se jasno ocrtavala slika albino Larrya Bubuljice, brata isto toliko ružnog Davea Prišta. Zajedno su činili duo Akna, koji nas je mogao nasmijati u bilo koji dio dana i noći, iako ni mi često nismo bile pošteđene mukotrpnog procesa stvaranja nečistoća na licu.

*****

Posrtala sam od smijeha penjući se stepenicama. Stube su pripadale velikoj sivoj kući, izgrađenoj u stilu dvadesetog stoljeća. Na njoj nije bilo traga živim bojama, kamoli toplini. Zapravo, nikada mi se nije sviđala, pomislila sam, lupajući šakom o debela staklena vrata. Kroz njih sam uskoro ugledala siluetu visoke muške osobe kako polako prilazi vratima. Damian ih je tiho otvorio.
« Gdje si dosad bila?!» pokušao je vikati kroz šapat, no zvučao je poput okorjelog pušača oboljelog od raka grla.
« S curama.» kratko sam rekla, odgurujući ga. Stajao je na pragu i nisam mogla ući, a već mi je stvarno bilo hladno. Grubo je stavio svoju veliku šaku na dovratak.

Čudno, pomislila sam, ima stvarno nježnu kožu.

« Mama je upravo popila tablete za smirenje.» rekao je, konačno me puštajući da uđem u jednako sivo i metalno predvorje. Srećom, majka nam je dala tu slobodu sa svatko uredi svoju sobu kako želi. Sa sjetom sam se sjetila svog velikog, toplog kreveta i nježnih zelenih zidova.
« Pa?» upitala sam izuvajući cipele. Pogledala sam ga. Njegova duga, smeđa kosa bila je zavezana u rep. Oči su mu nervozno sjale.
« Ne mogu vjerovati da si zaboravila...» promrmljao je. I tada mi je sinulo. Još jedno uzaludno snimanje. U Londonu. Lupila sam se rukom u čelo kada je visoka ženska prilika bacila sjenu preko indigo plavog tepiha.
« Dakle? Da čujem.» rekla je smireno. To je bila majka kakvu poznajem. Ta me mirnoća ubijala više nego bi me eventualno vikanje povrijedilo.
« Gdje ti misliš da si bila?» iako je godinama živjela u Britaniji, nježni francuski naglasak još se osjetio u njenom promuklom glasu. Podigla sam pogled pokušavajući izbjeći njene zelene oči.
Uzalud.
Naposljetku su me pronašle. Gotovo sam mogla osjetiti bijesno pulsiranje njenih žila. Prirodno crvenu kosu podigla je u elegantnu punđu, iako je ostajala kod kuće.
« Kod Hanne.» promucala sam i sjetila nedugo prije danog obećanja kako se neću dati ponižavati. Pročistila sam grlo.
« Tako znači...» tiho je rekla. Odahnula sam pomislivši kako neće doživjeti još jedan napadaj bijesa.
« Znaš li ti...» zastala je, a ja sam shvatila kako sve tek počinje. « Koliko je mene koštalo to snimanje?» glas joj je bio miran, tek je poneki ton slučajno odavao uzrujanost.
« Znam.» rekla sam, pogledom tražeći Damianovu podršku. Mama je izgledala kao na dan kada je tata jednostavno spakirao torbe i otišao.
« Znaš li ti koliko si...sebična?!» sada joj je glas bio zabrinjavajuće visok. Šutjela sam. « Znaš li ti koliko si zapravo beskorisna?!» glas joj se doslovno povisio za oktavu. Damian me obgrlio jednom rukom. Pogledom je ošinuo majku, ali to nju ni najmanje nije zasmetalo. Beskorisna...ta mi je riječ odjekivala u ušima, uvlačeći se u svaku moju poru. Mogla sam je vidjeti. Izgledala je kao ja.
« Ponekad mi je žao što se toliko trudim oko tebe.» zastala je, očito shvaćajući što je rekla. Damianov se stisak oko mojih ramena pojačao, kao da me želi zaštiti od vlastite majke. Uznemireno je uzdahnula i na peti se okrenula. Nestala je iza jednog od brojnih zidova . Ja sam se tiho sagnula, obuvajući cipele. I prije nego me itko uspio zaustaviti, istrčala sam ne obazirući se.

Samo želim da znate da neće uvijek biti ovako dramatično:).
Promijenila sam sliku. Sada je u boxu Gemma Ward. Emilie mi je dosadila.

Puse!

19:15 - Komentiraj ( 21 ) Print - On/Off

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

05.04.2008.

Prospect

Post Blue

Bendith y Mamau

credits