badlands
26.05.2007., subota
Philip Glass
|
Prva dvojba nastaje već pri ideji o pokretanju tematskog topica o Glassu, iz čistog razloga što izbjegava uobičajene klasifikacije. Postoji raširena fama po kojoj se njega olako svrstava u minimalističku struju, no pođimo od definicije minimalizma. Prva logička jednadžba koju možemo postaviti jest. minimalizam = reduktivizam Imajući u vidu kako se minimalizam javlja najprije u likovnoj umjetnosti (Frank Stella, rane šezdesete), i kako se utemeljitelji pokreta pozivaju na Maleviča i suprematizam, ova definicija stoji. Autorski cilj je iskjučivo geometrijski, ali nije lišen estetskih elemenata. Drugim riječima, donekle je ogoljen, ali je sam kreativni proces taj koji regulira 'stupanj ogoljenosti'. Vanjština je ta koja je bitna i koja diktira estetski doživljaj, dok sama unutrašnjost u ovom slučaju nije bitna. Može li se ovo primjeniti na Glassovu glazbu? Ja smatram, samo donekle, pošto je autor imao posve drukčiji pristup stvaranju djela (vidi daljnji tekst). Njegovo kretanje po njujorškim konceptualističkim i minimalističkim art krugovima u drugoj polovici šezdesetih ne znači kako je on a priori umjetnik koji koristi navedene tehnike stvaranja. Druga logička jednadžba glasi: minimalizam =/ reduktivizam Dakle, proces stvaranja minimalstičkog djela ne isključuje nikakvu kreativnu zamisao, već je isključivo formira na pomalo strogi geometrijski način sa određenom estetskom kvalitetom. I ovo samo donekle vrijedi za stvaralaštvo Philipa Glassa. Možda se minimalistička matrica može solidno primjeniti na glazbu Steve Reicha, Tery Rileyja ili La Monte Younga, ali Philip Glass velikim dijelom odstupa od navedenog. Sve ovo samo govori kako Glass ne može biti svrstan u stroge kunsthistoričarske kanone, već ga se treba tretirati kao jednog od najizvornijih glazbenih autora u posljednjih pola stoljeća, i dati mu bar toliko slobode da izbjegne strogu klasifikaciju kao neka novootkrivena biološka vrsta.  Philip Glass je rođen 31. siječnja 1937 u Baltimoreu. Na konzervatoriju Peabody studira klavir i flautu, a na Čikaškom univrzitetu matematiku i filozofiju. Slijedi period u kojem izučava komponiranje na Juillard Schoolu, no kasnije se odriče tog perioda svojeg života, kao i svih djela nastalih prije 1965. Vjerojatno ključni moment u njegovom životu jest odlazak u Pariz početkom šezdesetih, gdje radi na transkripciji glazbe za sitar Ravija Shankara u zapadnjački notni sustav. Ovo iskustvo pridonosi njegovoj odluci o odlasku na istok, u cilju osobnog usavršavanja u pogledu poimanja glazbe.Upravo će boravak na Tibetu i u Indiji inspirirati Glassa, i postaviti najbitnije smjernice njegovog daljnjeg stvaralaštva. Cikličko ponavljanje napjeva, uz minimalne varijacije tijekom ciklusa postaju njegov zaštitni znak. Po povratku u USA (kraj šezdesetih), Glass komponira svoje prvo poznatije djelo (Music with changing Parts), a svjetsku slavu postiže svojom portret operom iz 1976, Einstein on the Beach. Skladao je još četiri 'portret opere' (Satyagrahu, Akhnaten, The Photographer i Mishima), kombinirajući skladateljske metode i izbor instrumenata (primjerice, u Einsteinu koristi isključivo elektronska glazbala, dok je Satyagrahu rađena za simfonijski orkestar i zbor). Ostvario je veći broj instrumentalnih djela za piano i klavijature (primjerice, Glassworks), kao i pozamašan opus filmske glazbe (North Star, Anima Mundi, Candyman, Koyaanisqatsi...), četiri gudačka kvarteta, ciklus zborskih pjesama na stihove Allena Ginsberga (Hydrogen Jukebox), te glazbenu dramu 1000 Airplanes on the Roof. Zanimljiv je Glassov flert sa pop glazbom u širem smislu. Sredinom devedestih zajedno sa Allenom Ginsbergom, Paulom McCartneyjem i Marc Ribotom ostvaruje projekt Ballad of the Skelletons, a na tekstove Paula Simona, Laurie Anderson, Davida Byrnea i Suzanne Vege komponira ciklus Songs from Liquid Days. Zanimljiv je podatak kako su upravo David Bowie i Brian Eno navodili Philipa Glassa kao jednog od svojih uzora, a upravo je on kreirao dvije 'simfonije' koristeći instrumentalne djelove Bowievih albuma Low i Heroes, inače, zajedničke projekte Bowiea i Enoa. Pored navedenog, autor je i djela namjenjenih pozadini baletne koreografije, a nije mali broj kritičara koji ga smatraju najvećim reformatorom opere nakon Wagnera. Philip Glass živi i radi u New Yorku. |
- 14:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Tirian opet pogleda oko sebe, i jedva je mogao vjerovati svojim očima. Plavo nebo bilo mu je iznad glave, travnati krajolik prostirao se uokolo u svim smjerovima dokle god je pogled sezao, a njegovi su prijatelji stajali oko njega i smijali se. "Čini se, dakle", reče Tirian i sam se nasmješivši, "da su staja viđena iznutra i staja viđena izvana dva različita mjesta." "Da", reče lord Digory. "Iznutra je veća nego izvana". "Da", reče kraljica Lucy. "U našem svijetu također, jednom je u jednoj staji bilo nešto veće od cijelog našeg svijeta". / C. S. Lewis; Posljednja Bitka / 
Art and science have their meeting point in method. (Paul Adrien Maurice Dirac) Those who are not shocked when they first come across quantum theory cannot possibly have understood it. (Niels Bohr) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
