badlands

31.03.2008., ponedjeljak

Edge of Darkness

Dokle sežu korporacijski interesi zavjere šutnje? Može li se Zemlja promatrati kao svjesni biosustav koji posjeduje mogućnosti obrane i obnove, i koji su mehanizmi takve regeneracije? Samo su neka od pitanja koja se nameću po gledanju britanske televizijske serije Edge of Darkness. Pod imenom Na rubu tmine, ovaj sam BBC-jev uradak gledao krajem osamdesetih, kao srednješkolac. Neke su scene očito bile upečatljive tako da nisu izblijedile i nakon više od petnaest godina. Nakon rutinskog dana u jorkširskoj policijskoj postaji, detektiv Ronnie Craven odlazi do fakulteta po svoju kćer Emmu kako bi je odvezao kući. Na prilazu njihovu domu, nepoznati muškarac zaziva ime 'Craven' i ispaljuje pun šaržer u Emmu, nakon čega bježi. U šoku, Ronnie je uvjeren da je on trebao biti žrtva, i kako je slučaj povezan sa njegovim angažmanom u sjevernoirskoj policiji desetak godina ranije. Svejedno, umjesto oplakivanja poginule kćeri on radije izabire neku vrstu osobne osvete i pokreće svoju vlastitu istragu, koja ga vodi do Londona i povezuje s ljudima bliskim Whitehallu i MI5, ali i CIA-i. Craven, Jedburgh i Emma Britanski ogranak; odvjetnik Harcourt i premijerov povjerenik Pendleton predstavljaju određenu podršku Ronnieu Cravenu, ali upravo će američki igrač, agent CIA-e Darius Jedburgh biti onaj okidač, trigger, ključna osoba koja će ga usmjeriti prema pravom putu istrage. Znakovita je scena kada pri prvom susretu Craven i Jedburgh nakon nekoliko whiskyja u mraku i tišini opustjelog noćnog lokala pjevaju Willie Nelsonovu 'Time of the Preacher': It was the time of the preacher when the story began Of the choice of a lady and the love of a man How he loved her so dearly, he went out of his mind When she left him for someone, she'd left behind An' he cried like a baby He screamed like a panther in the middle of the night An' he saddled his pony An he went for a ride It was the time of the preacher in the year of 01 Now the preachin' is over and the lesson's begun Jedan od prvih tragova je pojačana radioaktivnost izmjerena na Emminom lešu. Malo po malo, kristalizira se činjenica: Emma Craven ubijena je zbog svoje aktivnosti u GAIA-i, protipu ekološke organizacije sa ljevičarsko-aktivističkim predznakom i utemeljenoj na teoriji Jamesa Lovelocka o Zemlji kao živom organizmu. Pripadnici GAIA-e su neposredno prije ušli u zaštićeni kompleks bivšeg rudnika Northmoor, sumnjajući kako se u njegovim dubinama skladišti ilegalno proizveden plutonij. Tu su pretpostavku i dokazali, iako je veći broj aktivista poginuo prilikom te akcije, nakon što su djelatnici Northmoora potopili niže razine rudnika. Vođen sa jedne strane neobično otvorenom podrškom Daruisa Jedburgha ('USA ne gleda blagonaklono na zakulisne plutonijske igre u UK!'), te vizijama duha ubijene kćeri, Craven će se konačno odvažiti na pohod u dubine Northmoora kako bi dobio potvrdu onog što smatra istinom. Northmoor više nije pod nadležnošću Ministarstva obrane već je prepušten indsutrijalcu Bennettu za skladištenje običnog radioaktivnog otpada iz elektrana, dakle nema riječi o navodnoj proizvodnji i skladištenju plutonija. Ipak, kontinuirana Bennettova suradnja sa Jerryjem Groganom, CEO-om američke tvrtke 'Fusion' dovodi ovu tvrdnju u pitanje. Kako je sam scenarist Troy Kennedy Martin spomenuo u jednom interviewu, Grogan se može posmatrati kao suvremeni nasljednik srednjevjekovnih Templara, spreman da u svakom trenutku primjeni sva raspoloživa sredstva u korist plutonijskog svetog grala, i upravo je on siva eminencija svih zbivanja oko Northmoora ('A man who dreams of building a new Jerusalem in the Milky Way' – kaže na jednom mjestu Jedburgh za Grogana). Po istoj analogiji, Martin uvodi Daruisa Jedburgha kao Groganovog vjekovnog oponenta, suvremenog Teutonskog viteza čija je misija barem na simboličkoj razini zaštita europskih granica. 'Zemlja neće dozvoliti uništenje od strane ljudske rase, već će reagirati!' – tvrdi Emmina sablast u jednom od svojih susreta sa ocem. Mehanizam reakcije jest crno cvijeće, koje pored simboličke boje ima i praktičku funkciju apsorbiranja topline koja će potom izazvati topljenje ledenjaka na polovima te brisanje ljudske rase, dakle mehanizam koji će Zemlji omogućiti da ispravi pogrešku i pokrene novi ciklus. Dakle, osim znakovite crnine koja ukazuje na greške i na boju kraja jednog razdoblja pogrešnih planova, crnina cvijeća će djelovati kao ogromni akumulator topline i promijeniti relacije u Zemljinom zatvorenom termodinamičkom sustavu. Craven i Jedburgh će se probiti u sustav Northmoora i doprijeti do 'vruće komore' (prostorije u kojoj je uskladišten plutonij) i utvrditi kako je u tom području radijacija pojačana, vjerojatno uslijed oštećenja postrojenja eksplozijom koju su prethodno izazvali aktivisti GAIA-e. Njihovi se putevi tu privremeno razdvajaju; i Jedburgh uzima veći dio plutonija kao dokazni materijal. Craven se naknadno budi u američkoj vojnoj bolnici u blizini Northmoora, svjestan da je kao i Jedburgh primio smrtonosnu dozu radijacije i da mu je vrijeme odbrojano. Kristov kip u dubinama Northmoora Nakon što na summitu NATO-a u Škotskoj iznese dokaze o pravoj prirodi Groganove upetljanosti u situaciju sa Northmoorom i tako osujeti njegove planove, Jedburgh bježi koristeći zaplijenjeni plutonij kao sredstvo ucjene, i još se jednom, sreće sa Cravenom u jednoj lovačkoj kolibi u planini. Tada će priznati kako je radioaktivni metal zapakirao i bacio u obližnje jezero. Tada će posljednji put njih dvoje zapjevati 'Time of the Preacher': But he could not forgive her Though he tried and tried and tried And the halls of his memories Still echo her lies He cried like a baby He screamed like a panther in the middle of the night An' he saddled his pony An he went for a ride It was the time of the preacher in the year of 01 Now the lesson is over and the killin's begun It was the time of the preacher in the year of 01 An' just when you think it's all over, it's only begun. No, klopka je već zatvorena i brzom intervencijom specijalnih snaga, Jedburg je eliminiran, dok Craven misteriozno nestaje. Kraj ove priče nas zatiče pored jednog škotskog jezera, kada britanske vojne snage izvlače plutonij kojeg je Jedburgh potopio. Tu su i Pendleton i Harcourt, i ovom potonjem se učinilo kako je pri odlasku na trenutak uočio Cravenov obris u zalasku sunca na litici. Ali, to je možda igra svjetla i sjene. Ipak, kamera će u sporom pokretu priječi sa površine jezera na planinsku padinu iznad vode, i na snježnom obronku prikazati zamrznuti kadar crnog cvijeća u cvatu…

- 14:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

28.08.2007., utorak

H. P. Lovecraft

Izgleda kako je lanjski prijevod Houellebecqova eseja o životu i djelu Howarda Phillipsa Lovecrafta doveo do pojačanog interesa za ovog kod Hrvata poprilično nepoznatog i općenito podcjenjenog autora. Čak i u svjetskim okvirima Lovecraft postaje poznat relativno kasno, tridesetak godina nakon svoje smrti, kada se u šezdesetim godinama prošlog stoljeća zaslugom TV industrije razbuktava trend fantastičnih horrora (posebne zasluge tu ima serija Night Gallery autora Roda Serlinga, čovjeka koji je izvorno kreirao The Twilight Zone - naime, u toj je seriji ekraniziran veći broj Lovecraftovih priča). H. P. Lovecraft H. P. Lovecraft je rođen 20 kolovoza 1890. u aristokratskoj obitelji u Providenceu, Rhode Island. Izgleda kako je puritanski odgoj ostavio traga, što se dobro vidi iz njegovih kasnijih desničarskih i često rasističkih svjetonazora. Pisati počinje relativno rani, oko 1905, i ta ranija djela su uglavnom gotički obojena, na tragu Poea, Hoffmanna i R. L. Stevensona. Iako tada još nije profilirao svoj onirički stil, autor već uvodi neke odrednice koje će obojiti njegova kasnija djela, primjerice zemljopisno smještanje radnje u zamišljeni grad Arkham u Novoj Engleskoj (Massaachussets), kao i instituciju Sveučilišta Miscatonic (nazvanog po istoimenoj rijeci koja u Arkhamu utječe u Atlantik), ustanovu uz koju je vezan veći broj njegovih likova. Početkom dvadesetih godina XX stoljeća Lovecraft radikalno mjenja svoj stil. Tada započinje sa stvaranjem svojih najbitnijih djela (tzv. Cthulhu ciklus), u kojima uvodi svoj panteon neljudskih monstruma (Chtulhu, The Old Ones, Hastur, Elder Things, Mi-Go, Yog-Sothoth itd), bića koja su imala bitan utjecaj na Zemlju u predljudskoj povijesti, a i dan danas hiberniraju u morskim dubinama ili podzemnim špiljama. Također, Lovecraft za potrebe ovih novijih djela stvara mit o nepostojećoj knjizi Necronomicon (jedan se primjerak čuva zaključan na Sveučilištu Miscatonic), djelu koje je sredinom sedmog stoljeća napisao fiktivni odmetnik od ranog Islama, 'ludi arapin' Abdul Azhadred. Necronomicon navodno čuva tajne o povijesnim događajima vezanim uz Vanjske Bogove i Stare Bogove, njihove međusobne okršaje, kao i podatke o mitskim sablasnim gradovima Leng i Kadath. U ovaj ciklus spadaju pripovjetke Dreams in Witch House, The Call of Cthulhu, Dunwich Horror, Shadow out of Time, Whisperer in the Darkness, Shadow over Innsmouth, At the Mountains of Madness. Ova posljednja je direktan homage Poeovoj pripovjetci Doživljaji Arthura Gordona Pyma, a govori o antarktičkoj ekspediciji koja će na bijelom kontinentu pronaći stravične dokaze o postojanju predljudske inteligentne rase svemirskih bića, od kojih neka još spavaju u dubinama ispod ledenih planina. Cthulhu H. P. Lovecraft umire relativno rano, u proljeće 1937, a njegovo djelo se tek otkriva. Iako na prvi pogled nije očito, spisak autora na koje je utjecao H. P. Lovecraft je više nego impozantan: Clive Barker, Stephen King, Douglas Adams, John Carpenter...

- 13:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.06.2007., petak

Palestinski 'narod'; mit ili realnost?

- 19:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ian McEwan

Britanski književnik, pripadnik generacije koja se afirmirala sedamdesetih (Martin Amis, Julian Barnes…). Rođen je 21. lipnja 1948. u Aldershotu. Engleski jezik i književnost završava 1970. na Univerzitetu u Sussexu. Prvu zbriku kratkih priča, First Love, Last Rites objavljuje 1975, i za nju dobija nagradu Somerset Maugham. Slijedi zbrika In between the Sheets, te konačno 1978 njegov prvi roman The Cement Garden. Slijede The Comfort of Strangers, The Child in Time, The Innocent, Black Dogs, The Daydreamer, Enduring Love, Amsterdam, Atonement, Saturday, te posljednji; On Chesil Beach. Amsterdam je 1998. dobio The Bookers Prize, Atonement je 2002. proglašen najboljim romanom (Time Magazine), a Saturday dobija James Tait Black Memorial Prize za 2005. Zbog mračnog i često beznadnog ambijenta (posebno vidljivo u ranijim radovima) nazivaju ga i Ian Macabre. U The Comfort of Strangers prikazuje propadanje ljubavnog odnosa dvoje engleskih turista na raspadajućoj kulisi umirućeg grada Venecije. Amsterdam možda i nema toliko intimističku mračnu atmosferu, već se poigrava međuodnosima pripadnika bivše hippy generacije koji polako teže ka konzervativnijem dijelu društva, a roman je ujedno i indikator za preispitivanje određenih liberalnih zakona (pravo na eutanaziju i sl.). Endurnig Love nastaje na podlozi vječnog sukoba znanosti i religije, kroz likove znanstvenog kritičara Joea Rosea, te homoseksualca, psihičkog bolesnika i vjernika Jeda Parryja, čija je patološka opsesija vratiti Joea ka kršćanstvu. Saturday spada u one day romane (slično kao i Joyceov Uliks), uz primjetnu dozu dobro ukomponirane post 9/11 paranoje. Zanimljiv je način na koji McEwan profilira psihopatske likove, primjerice Roberta (The Comfort of Strangers), Baxtera (Saturday) ili Jeda Parryja (Enduring Love). Pored navedenog, autor je i scenarija za filmove The Good Son i Ploughman's Lunch. Posljednji roman, On Chesil Beach se nalazi na ovogodišnjoj listi kandidata za Man Booker International Prize.

- 18:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.05.2007., subota

Philip Glass

Prva dvojba nastaje već pri ideji o pokretanju tematskog topica o Glassu, iz čistog razloga što izbjegava uobičajene klasifikacije. Postoji raširena fama po kojoj se njega olako svrstava u minimalističku struju, no pođimo od definicije minimalizma. Prva logička jednadžba koju možemo postaviti jest. minimalizam = reduktivizam Imajući u vidu kako se minimalizam javlja najprije u likovnoj umjetnosti (Frank Stella, rane šezdesete), i kako se utemeljitelji pokreta pozivaju na Maleviča i suprematizam, ova definicija stoji. Autorski cilj je iskjučivo geometrijski, ali nije lišen estetskih elemenata. Drugim riječima, donekle je ogoljen, ali je sam kreativni proces taj koji regulira 'stupanj ogoljenosti'. Vanjština je ta koja je bitna i koja diktira estetski doživljaj, dok sama unutrašnjost u ovom slučaju nije bitna. Može li se ovo primjeniti na Glassovu glazbu? Ja smatram, samo donekle, pošto je autor imao posve drukčiji pristup stvaranju djela (vidi daljnji tekst). Njegovo kretanje po njujorškim konceptualističkim i minimalističkim art krugovima u drugoj polovici šezdesetih ne znači kako je on a priori umjetnik koji koristi navedene tehnike stvaranja. Druga logička jednadžba glasi: minimalizam =/ reduktivizam Dakle, proces stvaranja minimalstičkog djela ne isključuje nikakvu kreativnu zamisao, već je isključivo formira na pomalo strogi geometrijski način sa određenom estetskom kvalitetom. I ovo samo donekle vrijedi za stvaralaštvo Philipa Glassa. Možda se minimalistička matrica može solidno primjeniti na glazbu Steve Reicha, Tery Rileyja ili La Monte Younga, ali Philip Glass velikim dijelom odstupa od navedenog. Sve ovo samo govori kako Glass ne može biti svrstan u stroge kunsthistoričarske kanone, već ga se treba tretirati kao jednog od najizvornijih glazbenih autora u posljednjih pola stoljeća, i dati mu bar toliko slobode da izbjegne strogu klasifikaciju kao neka novootkrivena biološka vrsta. Philip Glass je rođen 31. siječnja 1937 u Baltimoreu. Na konzervatoriju Peabody studira klavir i flautu, a na Čikaškom univrzitetu matematiku i filozofiju. Slijedi period u kojem izučava komponiranje na Juillard Schoolu, no kasnije se odriče tog perioda svojeg života, kao i svih djela nastalih prije 1965. Vjerojatno ključni moment u njegovom životu jest odlazak u Pariz početkom šezdesetih, gdje radi na transkripciji glazbe za sitar Ravija Shankara u zapadnjački notni sustav. Ovo iskustvo pridonosi njegovoj odluci o odlasku na istok, u cilju osobnog usavršavanja u pogledu poimanja glazbe.Upravo će boravak na Tibetu i u Indiji inspirirati Glassa, i postaviti najbitnije smjernice njegovog daljnjeg stvaralaštva. Cikličko ponavljanje napjeva, uz minimalne varijacije tijekom ciklusa postaju njegov zaštitni znak. Po povratku u USA (kraj šezdesetih), Glass komponira svoje prvo poznatije djelo (Music with changing Parts), a svjetsku slavu postiže svojom portret operom iz 1976, Einstein on the Beach. Skladao je još četiri 'portret opere' (Satyagrahu, Akhnaten, The Photographer i Mishima), kombinirajući skladateljske metode i izbor instrumenata (primjerice, u Einsteinu koristi isključivo elektronska glazbala, dok je Satyagrahu rađena za simfonijski orkestar i zbor). Ostvario je veći broj instrumentalnih djela za piano i klavijature (primjerice, Glassworks), kao i pozamašan opus filmske glazbe (North Star, Anima Mundi, Candyman, Koyaanisqatsi...), četiri gudačka kvarteta, ciklus zborskih pjesama na stihove Allena Ginsberga (Hydrogen Jukebox), te glazbenu dramu 1000 Airplanes on the Roof. Zanimljiv je Glassov flert sa pop glazbom u širem smislu. Sredinom devedestih zajedno sa Allenom Ginsbergom, Paulom McCartneyjem i Marc Ribotom ostvaruje projekt Ballad of the Skelletons, a na tekstove Paula Simona, Laurie Anderson, Davida Byrnea i Suzanne Vege komponira ciklus Songs from Liquid Days. Zanimljiv je podatak kako su upravo David Bowie i Brian Eno navodili Philipa Glassa kao jednog od svojih uzora, a upravo je on kreirao dvije 'simfonije' koristeći instrumentalne djelove Bowievih albuma Low i Heroes, inače, zajedničke projekte Bowiea i Enoa. Pored navedenog, autor je i djela namjenjenih pozadini baletne koreografije, a nije mali broj kritičara koji ga smatraju najvećim reformatorom opere nakon Wagnera. Philip Glass živi i radi u New Yorku.

- 14:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.03.2007., utorak

Vlado Kristl

Jedno je, ipak, neupitno: umjetnost je razaranje sistema. /Vlado Kristl/ Tek da se prisjetimo jednog od najzapostavljenijih hrvatskih kreativaca. Iako je karijeru započeo još u partizanima kao autor agitpropovskih plakata, moglo bi se reći da se Vlado Kristl u hrvatskoj umjetnosti javlja početkom pedesetih, točnije 1952, kao pripadnik Exat-a 51 (riječ je o slikarsko - arhitektonskoj školi kojoj su između ostalih pripadali i Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Božidar Rašica...), i jedan je od prvih domaći apstraktnih konstruktivista. Vlado Kristl: Kompozicija (1952). Drugu polovicu pedesetih provodi u inozemstvu, a u Hrvatsku se vraća 1959. Radi na zbirci poezije Pet bijelih stepenica (1961), i priključuje se upravo utemeljenoj Zagrebačkoj školi crtanog filma. Iako je iza sebe ostavio samo tri animirana rada (Don Quiote, Krađa dragulja i Šagrenska koža), ovu je instituciju višestruko označio svojim simbolističkim pristupom. Kadrovi iz animiranog filma Don Quiote. Nepostojanje klasične fabule i izraženi jezik simbola nisu se svidjeli cenzorima, koji su filmu dodali pripovjedača kako bi ga približila masama. Ovo izaziva Kristlov revolt, i on napušta suradnju sa ZŠCF, iako nastavlja snimati eksperimentalne filmove. Početkom šezdesetih, primjerice, u Sloveniji realizira film General in resni človek, u kojemu poprilično otvoreno ismijava tada nedodirljivu instituciju J. B. Tita. Upravo je ovaj film (uz nesuglasice sa pripadnicima Novih tendencija) bio presudan za Kristlov odlazak iz Hrvatske. Kristl se skrasio u Münchenu, gdje nastavlja svoj umjetnički rad (i dalje se bavio filmom i slikarstvom). Njegovi filmovi iz te faze (druga polovina šezdesetih) imaju direktan, i moglo bi se reči presudan utjecaj na novi naraštaj njemačkih redatelja sa početka sedamdesetih (R.W. Fassbinder, Werner Herzog, Wim Wenders, Volker Schlöndorf...). Iz te se faze mogu izdvojiti filmovi Madeleine, Madeleine; Der Brief i Sekundenfilme. Kadar iz filma Der Brief. U kasnijoj fazi života se posvećuje filmskoj teoriji i snima tek pokoji rad, iako do kraja života aktivno stvara na području likovne umjetnosti (iz cjelokupnog opusa bi se mogli izdvojiti ciklusi Varijable i varijable, Varijante, Pozitivi i negativi...). Ukupno je snimio više od trideset eksperimentalnih filmova, koji ga stavljaju rame uz rame sa velikanima tog područja poput Stana Brakhagea ili Maye Deren. Vlado Kristl umire 17. srpnja 2004. u svojem stanu u Münchenu. Odnos kakav je Hrvatska pokazala prema jednom od svojih najvećih umjetnika je sramotan i za svaku osudu.

- 17:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.03.2007., utorak

Time Travel Paradox

Nedavno sam na jednom internetskom forumu diskutirao sa dvojicom kolega čiji se svjetonazor dosta preklapa sa mojim. Recimo samo da je riječ o osječkom novinaru i zagrebačkom prevoditelju, a oni koji me znaju će već povezati preklapanje svjetonazora. Novinar je pokrenuo temu o paradoksu vremenskog putovanja. Pretpostavio je hipotetičku situaciju u kojoj on odlazi u budućnost i doznaje kako će njegov otac biti ubijen 04. siječnja 2007. Vrativši se u prošlost, točnije u sadašnjost, tj. normalan vremenski slijed, on upozorava oca na opasnost koja se sprema. Upravo tu nastaju problemi, jer se normalnim odvijanjem vremenskog slijeda ukida mogućnost njegovog povratka iz budućnosti kako bi upozorio oca. Samim tim bi otac ipak trebao biti ubijen. Poprilično zapetljan odnos uzroka i posljedica. Prevoditelj je replicirao novinaru kako je ovaj samo kreirao alternativnu struju budućnosti u kojoj se taj čin poništava, a otac ostaje živ, dok je u ovoj, primarnoj struji mrtav. Nije bilo neočekivano da ćemo se u diskusiji prisjetiti Heinleinove priče All You Zombies iz 1959, koja slikovito ilustrira ovaj paradoks. U Heinleinovoj priči, djevojčica Jane je u jesen 1945 ostavljena pred sirotištem. Osamnaest godina kasnije (1963), susreće misterioznog stranca - skitnicu s kojim zatrudni. Skitnica nestaje iz njenog života, a pri porodu se ustanovi kako Jane ima i ženske i muške seksualne organe. Zbog komplikacija pri porodu, njen je život u opasnosti, i jedini način kako bi bila spašena jest odstranjivanje ženskih organa, dakle njena transformacija u muškarca. Tek rođeno dijete biva ukradeno od strane još jednog misterioznog lika, krčmara, koji dijete vremenskim strojem vraća u 1945-tu godinu, i ostavlja pred vratima sirotišta. Nakon šest godina (1970); krčmar susreće Jane, sad već muškarca, koji mu se pojada o svojoj situaciji iz 1963. Krčmar joj/mu predlaže osvetu, i to na način da se vrati u 1963. Tim povratkom Jane postaje Skitnica koji će zatrudnjeti sa samim sobom, a krčmar će kroz devet mjeseci ukrasti bebu, koja je opet sama Jane, i vratiti je na početak, u 1945. Eh, da, i krčmar je također Jane/skitnica/beba... Koliko je ubiti vlastitog djeda moguće u realnosti, ostavimo Kipu Thorneu i Stephenu Hawkingu.... A što reći o prevoditeljevom tumačenju događaja na razini primarne i alternativne struje? Yap, to je Everittova many worlds interpretacija kvantnih događaja koji se menifestiraju u makrosvijetu. Čak ni ta teorija nije toliko upitna koliko je problematično postavljanje svijesti u jednu struju, tj. granu. Koja je ona u kojoj se osjećamo, u kojoj smo svjesni sami sebe, i što vrši funkciju 'skretničara' na granama? Paradoks unutar paradoksa unutar paradoksa....

- 14:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.03.2007., četvrtak

There is always Hope

- 12:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.12.2006., petak

...

'Unatoč svemu, još vjerujem da su ljudi zapravo dobri u duši.' /Anne Frank, Frankfurt am Main, 12. srpnja 1929. - konc. logor Bergen-Belsen, veljača ili ožujak 1945./

- 22:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #

07.12.2006., četvrtak

DIA

Murali:

- 12:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.09.2006., četvrtak

THE DURUTTI COLUMN

Manchesterski sastav The Durutti Column nažalost redovito pada u zaborav kada se govori o britanskoj post punk i new wave sceni osamdesetih godina. U stvari je riječ o samostalnom projektu jednog čovjeka, Vini Reilly-ja, a suradnici su, kao što je običaj kod takvih projekata, dolazili i odlazili. Sastav, koji se uglavnom vezuje uz kultnu manchestersku diskografsku kuću Factory Records, osnovan je 1978, i ubrzo se pojavljuje na kompilaciji A Factory Sample, zajedno sa Joy Division i Cabaret Voltaire. U stvari, idejni osnivač Durutti Columna je Tony Wilson, vlasnik Factory Recordsa, no uskoro će apsolutno vodstvo preuzeti Vini Reilly. Vini Reilly Enigmatično ime benda je referenca na Bonaventuru Durutti-ja, anarhista iz španjolskog građanskog rata, ali istovremeno i na strip pod nazivom 'The Return of the Durutti Column', koji je dijeljen na skupu Situacionističke Internacionale godine 1967. u Strassbourgu. Naziv ovog stripa postati će imenom prvog albuma Durutti Column-a koji će izaći 1980. u produkciji Martina Hannetta. Glazbu Durutti Columna nije jednostavno opisati, jer je riječ o Reillyjevoj osobnoj viziji, koja kombinira elemente rocka, jazza i akademske glazbe XX stoljeća (Stockhausen, Schőnberg...). Broj članova benda je varirao, slično kao i instrumentarij, često proširen akustičnim instrumentima poput oboe, saksofona i viole, ali i ritam mašinama i sekvencerima. Na svim je albumima kao zaštitni znak zamjetna Reillyjeva gitara, uglavnom na ritmičkoj podlogi kreiranoj kako od čisto ritmičkih tako i melodijskih instrumenata. Početkom devedesetih sastav napušta Factory Records, i snima za niz nezavisnih kuća, između ostalih i za novi Wilsonov izdavački projekt F4 (što u stvari nije ništa drugo nego četvrta inkarnacija Factory Recordsa). Posljednji album; Keep Breathing izdan je u veljači 2006., kao skoro potpuno samostalni Reillyjev rad, a zamjetni su utjecaji swing pijanista Arta Tatuma, hip hopa, te tradicionalne židovske Kletzer glazbe. Manchester in the rainy Dusk Na kraju bih samo citirao jednog kolegu sa glazbene sekcija foruma index.hr: u zadnje vrijeme često slušam prvi album. kad ga slušam imam osjećaj kao da prisluškujem dok Vini svira sam sebi negdje u sobi ili na tavanu i da ako se maknem prenuće se iz transa i čarolija će biti uništena.

- 00:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.08.2006., ponedjeljak

SnowStorm

Učestalo slušanje Galaxie 500 mi vraća jedan pojam iz djetinjstva; snowstorm. Riječ je o staklenoj kugli ispunjenoj tekučinom i krutim česticama koje se pokoravaju gravitaciji... Pošto u svojem blogu nemam običaj prodavati pamet nego dati ljudima natuknice za self-made, odustajem od kolateralnog pilanja i nudim vam par slika sa mreže, naravno, na temu SNOWSTORM: /nepoznati autor, Ontario, Canada/ /nepoznati autor, Maine, USA/ /rastopljeni snijeg, Kings Cross, London/ ...sve ove slikice zatvorite u staklenu kuglu, zapalite joint i... igrajte se sa prekidačima tako da makrosvijet zamjenite za mikrosvijet, and so on... zanemarite kratke spojeve, ako vas netko pita zbog čega su vam oči krvave a koža hladna, pozovite se na snježnu oluju, blizzard, snowstorm, pahuljice koje gutaju svaki zvuk i samo tišina ostaje...

- 01:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.07.2006., četvrtak

Remember Dylan Marlais Thomas?

Especially when the October wind With frosty fingers punishes my hair, Caught by the crabbing sun I walk on fire And cast a shadow crab upon the land, By the sea's side, hearing the noise of birds, Hearing the raven cough in winter sticks, My busy heart who shudders as she talks Sheds the syllabic blood and drains her words. Shut, too, in a tower of words, I mark On the horizon walking like the trees The wordy shapes of women, and the rows Of the star-gestured children in the park. Some let me make you of the vowelled beeches, Some of the oaken voices, from the roots Of many a thorny shire tell you notes, Some let me make you of the water's speeches. Behind a pot of ferns the wagging clock Tells me the hour's word, the neural meaning Flies on the shafted disk, declaims the morning And tells the windy weather in the cock. Some let me make you of the meadow's signs; The signal grass that tells me all I know Breaks with the wormy winter through the eye. Some let me tell you of the raven's sins. Especially when the October wind (Some let me make you of autumnal spells, The spider-tongued, and the loud hill of Wales) With fists of turnips punishes the land, Some let me make you of the heartless words. The heart is drained that, spelling in the scurry Of chemic blood, warned of the coming fury. By the sea's side hear the dark-vowelled birds.

- 01:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.07.2006., utorak

IN MEMORIAM: Roger Keith (Syd) Barrett /06. I 1946. - 07. VII 2006./

(prenosim sa BBC-jevog portala): Syd Barrett, one of the original members of legendary rock group Pink Floyd, has died at the age of 60 from complications arising from diabetes. The guitarist was the band's first creative force and an influential songwriter, penning their early hits. He joined Pink Floyd in 1965 but left three years later after one album. He went on to live as a recluse, with his mental deterioration blamed on drugs. "He died very peacefully a couple of days ago," the band's spokeswoman said. "There will be a private family funeral." A statement from Pink Floyd said: "The band are naturally very upset and sad to learn of Syd Barrett's death. "Syd was the guiding light of the early band line-up and leaves a legacy which continues to inspire." David Bowie described Barrett as a "major inspiration", saying: "I can't tell you how sad I feel. "The few times I saw him perform in London at UFO and the Marquee clubs during the '60s will forever be etched in my mind. "He was so charismatic and such a startlingly original songwriter. Also, along with Anthony Newley, he was the first guy I'd heard to sing pop or rock with a British accent. His impact on my thinking was enormous. A major regret is that I never got to know him. A diamond indeed." Born Roger Barrett in Cambridge, he composed songs including See Emily Play and Arnold Layne, both from 1967. He also wrote most of their album The Piper at the Gates of Dawn. But he struggled to cope with fame and drugs. Dave Gilmour was brought in to the band in February 1968 and Barrett left that April, releasing two solo albums soon after. The band's biggest-selling releases, Dark Side of the Moon and The Wall, emerged in the post-Barrett era, with the band selling an estimated 200 million albums worldwide. Just as Pink Floyd were about to achieve global success, Barrett retreated from public life and returned to Cambridge. Little was known about his whereabouts for 20 years until he was tracked down living with his mother. But his influence remained, with younger fans and artists discovering his music. Former Blur guitarist Graham Coxon released a statement saying: "Lost him again... for bang on 20 years Syd led me to better places." "From my agape 17-year-old first listen to Bike to, just the other day, Jugband Blues. "Languished in his noise... dreamt in his night... stared at his eyes for answers..." Barrett's biographer Tim Willis said the guitarist's music left a lasting legacy. "I don't think we would have the David Bowie we have today if it wasn't for Syd," he told BBC Radio Five Live. "Bowie was very much a kind of clone of Syd in the early years. His influence is still going. "New bands discover him all the time. There's always a Syd revival going on - if it wasn't the punks, it was REM, and I'm sure that Arnold Layne and Emily Play as pop songs will live forever." RIP

- 20:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.07.2006., četvrtak

A screaming comes across the sky. It has happened before, but there is nothing to compare it to now...

It's a giant factory-state here, a City of the Future full of extrapolated 1930's swoop-facaded and balconied skyscrapers, lean chrome caryatids with bobbed hairdos, classy airships of all descriptions drifting in the boom and hush of the city abysses, golden lovelies sunning in roof gardens and turning to wave as you pass. It is the Raketen-Stadt. * * * But out at the horizon, out near the burnished edge of the world, who are these visitors standing . . . these robed figures -- perhaps, at this distance, hundreds of miles tall -- their faces, serene, unattached, like the Buddha's, bending over the sea, impassive, indeed, as the Angel that stood over Lübeck during the Palm Sunday raid, come that day neither to destroy nor to protect, but to bear witness to a game of seduction . . . What have the watchmen of the world's edge come tonight to look for? Deepening on now, monumental beings stoical, on toward slag, toward ash the colour the night will stabilize at, tonight . . . what is there grandiose enough to witness? * * * "You're a novice paranoid, Roger," first time Prentice has ever used his Christian name and it touches Roger enough to check his tirade. "Of course a well developed They-system is necessary—but it's only half the story. For every They there ought to be a We. In our case there is. Creative paranoia means developing at least as thorough a We-system as a They-system" * * * ...look at the forms of capitalist expression. Pornographies: pornographies of love, erotic love, Christian love, boy-and-his-dog, pornographies of sunsets, pornographies of killing, and pornographies of deduction -- ahh that sigh when we guess the murderer -- all these novels, these films and songs they lull us with, they're approaches, more comfortable and less so, to that Absolute Comfort.

- 15:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.05.2006., ponedjeljak

Will Self

Dvije godine nakon zbirke kratkih priča Dr. Mukti and other Tales of Woe, Will Self se vraća sa novim djelom. Ovaj put je riječ o romanu, a izlazak je najavljen za lipanj 2006. Roman se zove Book of Dave, a evo što najavljuje Amazon: “The Book of Dave” is based around the rants of Dave Roth, a disgruntled East End taxi driver, who writes his woes down and buries them only to have them discovered 500 years later and used as the sacred text for a religion that has taken hold in the flooded remnants of London. Will Self’s big bold book dares to take on the grand themes in the grand manner. It is at once a profound meditation upon the nature of received religion; a love story; a caustic satire of contemporary urban life and a historical detective story set in the far future. Dakle, još jedan postapokaliptični roman! Sa određene razdaljine se taj epitet može pripisati i romanu-alegoriji Big Apes, vjerojatno najboljem Selfovom djelu dosad, koji je dobio neku vrstu epiloga u posljednjoj priči u zbrici navedenoj na početku ovog teksta; Return to the Planet of Humans. Simon Dykes se ovaj put 'vraća' u ljudski svijet, no postupak odvajanja od onog 'majmunskog', koje je rudimentarno skriveno u temeljnoj ljudskoj prirodi, očito i nije baš lagan. I ostale priče iz Dr. Mukti and other Tales of Woe igraju na kartu neprilagođenosti i otuđenosti, svejedno je li riječ o psihijatru Shivi Muktiju čija je nesigurnost u početku možda paranoidnog tipa ali se na kraju na određenoj simboličkoj razini pokazuje razložnom, starom Dermotu O'Learyju koji svjesno prihvaća uljeza u stanu ali ne zbog filantropskih razloga ili razbijanja samoće već iskalkulirano zbog osobne koristi, ili pak glavnom junaku priče Conversations with Ord koji će u očekivanoj balonskoj debati skočiti sa nekoliko stotina metara visine u industrijska bespuća južne obale Temze između Vauxhalla i elektrane Battersea, a da nam autor ostavlja nerazjašnjenim da li je otvorio padobran spominjan u tekstu.

- 17:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.05.2006., srijeda

"There are no bridges in folk songs because the peasants died building them." /Eugene Chadbourne/

- 12:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.05.2006., utorak

10th Doctor

BBC nije iznevjerio nas zadrte fanove - od 15. travnja emitira se dvadesetiosma sezona najbolje SF serije svih vremena! Iako je deveta inkarnacija Doctora kroz glumu Christophera Ecclestona najavljivala dugovječnost, spomenuti Chris je dao otkaz odmah po završetku snimanja prethodne sezone. Scenarist i autor koncepcije regeneriranog serijala, Russell T. Davies riješio je problem kroz najdojmljiviju regeneraciju još od Bakerovog pada sa radio-teleskopa na kraju Logopolisa, i pred našim se očima zbila preobrazba Doctora u liku Davida Tennanta. Prvi dojmovi... Pa, o Doctoru ne mogu govoriti objektivno; uvijek je tu višak emocija koji graniči sa fanatičnim oduševljenjem, ali Tennant bi uz malo upornosti mogao postati tajmlordovska ikona dostojna lika i djela jednog Jona Pertweeja ili Toma Bakera. Zbunjeni vanvremenski dandy s nesputanim uvidom u temeljna pitanja astrofizike i kvantne mehanike opet lebdi prostorvremenom u svojem TARDIS-u! Tu su novi prijatelji, Rose Tyler (Billie Piper), njen zaručnik Mickey, zatim biseksualni (scenarist Davies si je dao malo prostora) avanturist Captain Jack Harkness (John Barrowman, ujedno zvijezda najavljene BBC-jeve serije Torchwood, svojevrsnog The -X- Files like projekta čije je ime, uočite, anagram od Doctor Who), ali i neki stari dragi znanci (Elisabeth Sladen kao stara Doctorova suputnica Sarah Jane Smith, te robotski pas K9). some of bad guys... jebote, čovjek se zapita nije li Lucas imao na umu Cybermene i Daleke kada je kreirao one dvije kante (C3P0 i R2D2)... ali da je plagijator, znamo. OK; nije sve u prijateljima, život bi bio bespredmetan kad ne bi bilo neprijatelja... Nova sezona nam vraća Cybermene (u stvari, glava jednog je viđena u Van Stattenovoj menažeriji aliena, sjetite se epizode Dalek iz Ecclestonove sezone), a ja se iskreno nadam kako Davies i ekipa nisu zaboravili ni Daleke, Sontarijance, Ice Warriorse, Autone i cijelu tu hrpu negativaca koji nastanjuju znani nam i neznani svemir. Tražiti uključivanje Mastera, Gallifreyanskog vijeća ili samog Rassilona je možda malo previše, ali dokazalo bi da su novi (9. i 10.) Doctori ipak dio kanona, bez obzira na neprikazanu regeneraciju na početku prethodne, Ecclestonove sezone. Hail to the Timelord !!!

- 20:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

26.04.2006., srijeda

Fantastic Beasts and where to find Them

"The Clabbert is a tree-dwelling creature, in appearance something like a cross between a monkey and a frog.... The Clabbert's most distinctive feature is the large pustule in the middle of its forehead, which turns scarlet and flashes when it senses danger." "The Plimpy is a spherical, mottled fish distinguished by its two long legs ending in webbed feet." "The Streeler is a giant snail that changes colour on an hourly basis and deposits behind it a trail so venomous that it shrivels and burns all vegetation over which it passes."

- 21:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.04.2006., utorak

23

Simbolika ovog broja na prvi pogled nije jasna. Povezuje se sa nesrećama, masovnim umiranjima, sektom Iluminata... Matematičke reference također nisu odmah uočljive, no elementarnom analizom se lako dokuči kako je 23 upravo deseti prim broj, što je znakovito za čovjeka kao biće prirodno usmjereno na dekadski sustav. Također, matematičar David Hilbert, čovjek koji je suvremenu znanost zadužio uvođenjem Hilbertovog prostora (svojevrsnog poopčenja Euklidskog prostora za n-dimenzijski slučaj), ostavio je u naslijeđe 23 matematička problema. Razlozi zbog kojih je broj 23 zadobio mistično značenje su slijedeći: - kalendari starih Egipćana i Sumerana započinjali su 23. dana šestog mjeseca (datum konjukcije Siriusa i Sunca) - svaki roditelj donira potomku 23 kromosoma, a upravo je 23. kromosom onaj koji određuje spol djeteta - po proročanstvima Maja, smak svijeta će se zbiti 23. prosinca 2012. - Gaj Julije Cezar je uboden nožem 23 puta - red Vitezova Templara je kroz svoje djelovanje bio pod vodstvom 23 osobe - objava Kur'ana je trajala 23 godine - Yom Kippur pada na 23. rujna - ljudski bioritmički ciklus iznosi 23 dana - Microsoftov kompleks u Redmondu se sastoji od 23 građevine ! - 2/3=0.666 ! ... i tako dalje ... Ono što je naročito simptomatično jest učestalo pojavljivanje broja 23 kao kvote žrtava u raznoraznim katastrofama, kako prirodnim, tako i onim izazvanim ljudskim faktorom: - podmetanje bombe u Oklahoma Citiyju, kao i napad na zabarikadirane članove Kareshove sekte u Wacou su se zbili 19. travnja (19+4=23) - u katastrofi zrakoplova kompanije TWA (let 800) iznad Long Islanda u srpnju 1996, poginulo je 230 ljudi, a analizom ostataka zrakoplova je utvrđeno kako je do eksplozije došlo ispod sjedala 23 J i 23 K. - napad na WTC i Pentagon, 11. rujna 2001: 9+11+2+0+0+1=23 - ukupan broj Unabomberovih žrtava je 23 Well, we don't have any explanation. We're not into saying, This is why". I don't come to any conclusion. I simply think it's interesting." / Genesis P-Orridge, interview in 'Tape Delay' by Charles Neal, 1987. / The '23 Enigma', as discovered by William S. Burroughs, presents itself as a good omen for some - disaster for others. Trying to convey the phenomenon to the uninitiated is as easy as describing the night sky to someone who has been blind from birth. When Burroughs was in Tangiers, he knew a Captain Clark who ran a ferry over to Spain. One day, Clark told Burroughs that he had been doing the route for 23 years without an accident. That day, the ferry sank . . .that evening, while Burroughs was thinking about the incident, a radio bulletin announced the crash of Flight 23 on the New York-Miami route. The pilot was another Captain Clark! Burroughs began to keep a scrapbook of 23s. When writing about Dutch Shultz, he realized that when the New York City gangster had put a contract out on 23-year-old Vincent 'Mad Dog' Coll, who met his end on 23rd St. Shultz himself died on October 23rd, 1935. As Robert Anton Wilson writes in 'Cosmic Trigger', the same night, Marty Crompier, another gangster was shot, but not fatally. "It's got to be one of them coincidences," he told police. Speaking of October 23rd, Seventeenth century scholar Archbishop Ussher reckoned that the earth was created on October 23rd, 4004 BC, while the Mayans believed the world will end on December 23rd, 2012. Hexagram 23 in the 'I Ching' oracle means "break apart." 23 in telegrapher's code means "break the line." Aleister Crowley defined number 23 as "parting, removal, separation, joy, a thread, and life . . ." Parents each donate 23 chromosomes to the fertilized egg . . .the human biorhythm cycle is generally 23 days, and it takes 23 seconds for blood to circulate through the human body. And so on . . . This inexplicable fascination with 23 has become a mind-virus, seeping into the music of 'Psychic TV', the art of H.R. Giger, the comics of Jamie Hewlett and Grant Morrison, the literature of Robert Anton Wilson, Arthur Koestler, Umberto Eco, and countless others. The pages of the 'Principia Discordia' supply another feast of 23s. It now reached a point where one has to be sharp to differentiate between the 23s meant as signposts for those in the know, and those which appear for no obvious reason, in the damndest of places. The Internet is these days littered with lists of historical and scientific '23s', some of which are not so ` - i.e. mere coincidence, some mind-boggling - beautiful synchronicity. The '23 Enigma' has its skeptics - those who say that it's a focusing of attention on just one number. This may be true, but as mentioned above, some folks have fun with 23s - the day-to-day synchronicity that raises a private smile - while for others it can be sheer hell, and we're not just talking about Burroughs' two Captain Clarks. Genesis P. Orridge (his band, 'Psychic TV', released 23 albums on the 23rd of each month for 23 months) told the members of another British band, 'Cabaret Voltaire', about the enigma. They showed interest, but skepticism. Two days later, Genesis received a phone call from them: "You bastard! . . . We've come to Holland to do three gigs, and in ever hotel we've had room 23, and the gig on the 23rd was a complete disaster. And everywhere we turn, there are 23s. What have you done?" "Well, I did say you'd start noticing it," answered Genesis.

- 09:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #