hawkeye_1306
30.11.2011. ( srijeda ) u 13:06 (6)
220
 a šta reć...svaki dan što prođe, znači da sam dan bliže trenutku kad ćeš me ponovo pogledati preko ramena šutjeti ćeš, a sjaj u tvojim očima reči će mi...dođi ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
26.11.2011. ( subota ) u 13:06 (7)
219
 - - - prilično minimalistička frizurica, zar ne..? ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
17.11.2011. ( četvrtak ) u 13:06 (4)
218
 - - - ima dana koji mi nejasnim razlozima donose nadu iako danas, nažalost, nije jedan od tih dana svejedno mogu odbaciti trenutnu nervozu i pogledati svojim naivnim dječačkim očima u zamršeni splet vlastitih misli i odabrati baš one... tople dane provedene s tobom ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
08.11.2011. ( utorak ) u 13:06 (3)
217
 što reći sada...nakon svega, mogu reći samo baš kao što pjeva Štulić, "koga je briga za to..." kao nekada, večeras se prepuštam niskim strastima i pomalo žalim...što nisam zaista taj čovjek što sam ponekad mogao biti potpuno hladan i proračunat obračunati se sa svima bez oklijevanja bez svjedoka...jbg, i meni godine idu a danas, više nego ikada bi mi trebalo danas više nisam tako bogat da mogu... platiti toliko municije koliko bi trebalo da pobijem, jednog po jednog, izdajnike sluge tihog okupatora danas...danas je bio lijep dan, gotovo sunčan vodio sam te za ruku svojim kvartom pitaš me, smiješ li to..? no to je samo privid, danas si daleko iako tu jesi...misli me odvlače domovina za koju sam bio spreman umrijeti danas mi prijeti...da će mi noću ući u stan odnijeti što poželi, da ću se moći požaliti... domovini, koja se odlično uklapa u prastaru... " kadija te tuži, kadija ti sudi..." no ima i pitanje koliko još "drugovi", ma kako se zvali odavno je ispjevao Thompson stići će vas naša ruka... a ona, ne poznajem je više još ima tih trenutaka kad poželim protumačiti taj kratkotrajni sjaj u očima...kao no sve je još samo privid i sjena i zavaravanje, da još može biti kao nekada baš kao i svakodnevna scena, lijepa naša nepovratno prolaze godine, uzalud je prodano sve čemu smo se nadali, boljim danima trebam li se danas zapitati jesam li pogriješio što sam onog dana rekao, da, idem... igrom slijeda potpunih slučajnosti vratio sam se relativno neoštečen, gotovo normalan ako sam to ikada i bio u uobičajenom smislu vremena kao vremena, uvijek ponekom daju priliku neki se uspinju, neki nestaju u vrtlogu magle danas, kad pogledam svoju domovinu koja mi prijeti ovlaštenim bravarima i ovrhovoditeljima za 28 kuna nepostoječeg duga... doista se zapitam, jesam li ja bolesnik, neizlječiv doista se pitam tko je stvarni neprijatelj u mom životu oni bezimeni, s druge strane u konačnici samo crtica na kundaku springfielda 30.06 ili ovi što danas čekaju svoje povlaštene penzije u saboru ( komentari su iskljućeni na ovom postiću ) |
