Par puta sam spomenuo o problemu što «kampanja Lovro» ima tinejdžere kao ciljnu skupinu. Najveći problem je što ljudi često gledaju, a ne vide. Vide ono što su navikli vidjeti. Odnosno ono što im se serviralo kroz medije kao prihvatljivo. Kada ugledaju markiranog čovjeka od 50 godina oni neće vidjeti ljudsku tragediju nego «starog koji se fura na Lovru». Neće im pasti na pamet da stari mora to raditi jer treba poslati nešto novca kćeri studentici, kupiti lijekove bolesnoj ženi ili jednostavno kupiti kruh sutra. Danas Pogodak i slični u Hrvatskoj odgajaju novu generaciju bezosjećajnih klinaca potpuno slijepih na tuđu nesreću.
Kada je bio rat nikome nije bilo jasno kako Europa može godinama samo gledati svu tragediju koja nam se svakodnevno događala. Kako tim ljudima može biti svejedno hoće li tisuće u Hrvatskoj i Bosni živjeti ili umrijeti? Zar nisu bili 70-tih i 80-tih kod nas kao turisti? Zar nisu tada upoznali dobrotu ovdašnjih ljudi? Kako mogu biti indiferentni? Ali sve što se događalo za njih je bio Nečiji Tuđi Problem. Nešto što se njih ne tiče previše. Gledali su problem ali nisu vidjeli potrebu da djeluju. U biti neki su vidjeli priliku za neke svoje individualne koristi. Tako su stizale pošiljke lijekova kojima je istekao rok trajanja jer ih je bilo jeftinije poslati kao humanitarnu pomoć nego platiti njihovo uništavanje i slično. To je tip ljudi kakve od djetinjstva uzgaja «treba (s)kupit sve» mentalitet.
Pokemoni za najmlađe, a zatvor što se kuća zove i kampanje poput ove za one malo odraslije. Stvaranje dvodimenzionalnog svijeta u kojem postoji samo dimenzija love i dimenzija cool-a. Ništa osim toga. Zaboravite dimenzije dobra i zla. To više nije cool. Zaboravite sve moralne vrijednosti. Poštenje, moral, vjera, pravednost, dobrodušnost….? Nisu cool i ne donose lovu. Zaboravite aktivnosti poput volontiranja. Nisu cool. Zaboravite ljubav, seks je cool i bez ljubavi. Pošten rad za novac? Nije cool. Zgubidanjenje pred kamerama ili nosanje reklame na čelu za lovu i slavu? Super cool. Nasilje je cool, miroljubivost nije. Ironija, cinizam, sebičnost, pohlepa, podcjenjivanje, vrijeđanje, bezosjećajnost su vještine koje vam mogu pomoći u tom svijetu. Potrudite se da ih steknete ili naučite. Zaboravite sve što ne stane u dvodimenzionalni svijet sutrašnjice.
Jedini problem je što svi ljudi u dvodimenzionalnom svijetu postaju karikature. Izgubljena dimenzija je ljudska dubina. Sve ono dobro i plemenito nestaje u te dvije dimenzije. Kada je dobro bilo profitabilno? Ne budite smiješni. Plemenitost uvijek možete nazvati patetikom. Cinizam je cool. Niste valjda zaboravili.
A opet ja se nadam da još ima onih koji dobro vide. Kao što se i nadam da nisu izumrli oni novinari kojima je taj poziv samo krinka za činjenicu da su u stvari Supermani uvijek spremni za spašavanje svijeta. Mora da ih ima još takvih. Da poprave greške društva i moje nevješte akcije.
U svjetlu posljednjih spam rasprava shvatio sam svoju katastrofalnu pogrešku. U trenutku kada je marketing Pogotka počeo govoriti sebi «mi» propustio sam priliku da im naštetim gore nego što sam to uspio svojim tekstovima. Da sam počeo spamati tuđe blogove (s novog bloga naravno) sa komentarima u stilu pozitivne reklame za Pogodak i Lovrin blog u roku tjedan dana bi bili bivša hrvatska tražilica Pogodak. Ljude to očito beskrajno živcira, pa bi bili puno aktivniji u stvaranju antireklame za Pogodak. A ja bih imao na ovom blogu dokaz da marketinški odjel Pogotka stvarno djeluje po blogu. Mea culpa. Znat ću za idući put. I vi ostali blogerilci zapamtite ovu pouku za buduće bitke. (Eto još jedan pojam za blog rječnik).
ZAUSTAVITE POGODAK. Još nije kasno.