08.12.2007., subota
24. Vozanje i plovidba
Vozio sam polako makadamskom cestom kroz kalničku šumu. Duga svijetla duboko su prodirala kroz drveće u noć. Iza mene nema automobila, a ni preda mnom. Nitko me ne slijedi i nitko mi ne dolazi ususret. Na trenutak blaga jeza. Mogla bi me napasti neka banda. Netko bi mogao leći na cestu, praviti se da mu je potrebna pomoć, a ja, naivan etičar, lako bih mu povjerovao i stao. A onda bi iz šume došla četvorica i … Glupi i jeftini scenarij. Stresao sam se i potisnuo ga pred novim mislima koje su mi nadolazile velikom brzinom. A, vozim, kao što rekoh, polako, polako. Svega šest kilometara makadama, a treba mi preko dvadeset minuta da ga prođem.Bio sam u Križevcima. Zadnje predavanje iz Poslovne etike. Četiri sata druženja sa studentima ostavilo je u meni dubok trag. Usporio sam ionako sporu vožnju da bih se prisjetio nekih detalja, nekih misli, reakcija, komentara, pitanja. A radio sam čitavo jutro na jednom drugom mjestu. Umoran sam pa ponekad imam poteškoću razlučiti što je bilo ujutro a što je bilo poslije podne. A sutra rano idem na jedno treće mjesto. Novi ljudi, novi sadržaji. Što smo tu radili prošli puta? Moram sve dozvati u sjećanje da ne bi morali iz početka. Usporio sam još više. Gotovo da sam stao. Ne mogu se sjetiti. Zaista sam umoran. Jedva čekam da stignem doma. Da legnem, da zaspim, duboko da zaspim pa da mi jutro bude novo, posve novo. Dodah gas. Još bih ga pojačao da nisam naletio na neku jamu. Opet usporim, a onda… Jaooo! Kriknem. Ne, nitko nije ležao na cesti. Tišina i mir kao i prije. Promjena samo u meni. Sjetio sam se da sam danas među e-mailovima dobio jedan kojeg nisam očekivao. Puno e-mailova dobivam ovih dana. Studenti šalju svoje eseje. Čitam i šaljem kratke odgovore. Tako sam zaboravio na jedan posve drugačiji mail. Gledao sam ga u duhu kao da ga čitam na ekranu monitora. Milje, da li bih mogao večeras navratiti do tebe sa trojicom svojih prijatelja na razgovor o krugu. Javi kad nas možeš primiti i koja ti je adresa. Prepoznao sam imena. To su oni koji su mi se javili u vezi prošlog bloga. U komentaru sam naveo njihove inicijale: S.A; R; Q... Mail koji sam danas dobio je potpisao Sanjin. Pretpostavih da su dvojica od trojice koji trebaju doći sa Sanjinom Rem i Qual. Očekivao sam da će mi se javiti opet, direktno na blog, a oni se, eto, odlučili javiti ovako. Neće na blog, nego hoće da se vidimo. I to večeras. Odgovorio sam da me susret jako veseli ali da ne bih mogao večeras. Odmah je došao odgovor. A kada, ako ne može večeras? Do Božića sam zauzet, odgovorih i dodah: možemo li se naći na dan Svetog Stjepana mučenika. Kojeg to mučenika? dobih pitanje u odgovoru.Što ja to radim? stajalo je dalje. U kakve sam se to ja poslove spleo kad tako dugo nemam slobodnog vremena? I još: ne znam li ja da mi razgovor o krugu mora biti ono prvo, i to u svako vrijeme i na svakom mjestu. Shvaćam li ja što mi se to događa? Shvatio sam to kao dobru šalu i prihvatio poziv. Može večeras. Čekam vas u svojoj podrumskoj ćeliji u 22 sata. A sada je 20 sati i pet minuta. Treba mi još pola sata da stignem kući. I na što će sve ovo ličiti? Tako sam ispunjen i tako prazan za bilo što izvorno i novo. Stvorih plan. Čim stignem doma otići ću u svoju ćeliju, leći u i zaspati. A oni neka me probude ako mogu. Tako je bilo. Zaspao sam i sanjao. Već dugo nisam sanjao nešto tako upečatljivo i osvježavajuće. Sanjao sam kako se vozim na monociklu po nekom parku. Prepoznah da je to Arboretum u Vinici. Ugledah dvorac. Pokazivao mi se čas obnovljen, čas razrušen ali u svakom slučaju napušten. Bilo je tu mnogo ljudi. Mnogi su vozili monocikle. Pravili su krugove oko dvorca. Ja sam svoje vozilo stavio na leđa i ušao u dvorac. Iščekivao sam što ću unutra naći jer mi se učinilo da je dvorac obnovljen i lijepo uređen. Uđem, ali ne u dvorac već u jednu posve drugačiju scenu. Parku, dvorcu, mom monociklu ni traga. Preda mnom more, prekrasno more. Da mi se okupati i da mogu ostati barem još jedan dan! Pitah se što ja to moram raditi da ne mogu ostati još jedan dan? Bacio sam se u vodu. Našao sam se daleko, daleko na pučini. Mnogi su ljudi plivali. Neki su gubili dah. Nigdje kopna. Potrebno je stići na obalu. Ne može se plivajući. Treba ploviti. Primijetih na pučini bijelog psa kako plovi na daski. Ne može napredovati jer treba i plivati. Ploviti i plivati. On ne može jedno i drugo. Cvilio je. Čim ga ugledah prepoznah ga. To je pas iz moga djetinjstva. Moj Medo! Zaplivah prema njemu. Zagrlio sam ga, i zaplakao od radosti. Medo, moj! Otvorih oči. Kod mog kreveta u mome podrumu stoji moja kćerka. Smješka se. Kakvog to medu grliš? Buncao sam? pitah je. Ne znam, čula sam samo kao si poluplačući vikao Moj medo!, Moj medo!. Probudi se. Vani te čekaju tri mudraca. Shvatio sam na koga misli. Kako, trojica? Zar nisu četvorica? Dovedi ih dolje. Ušla su tri mladića. Sanjin, Rem i Qual. Izgledali su zaista izuzetno. Odjeća, kretnje, način na koji su me pozdravili, kako su sjeli … sve me to podsjetilo na moje studenske dane. Osjetih miris ideje koju već dugo nisam mirisao - shole, dokonost. Iskon mi je bio tako blizu. Već se dugo nisam tako dobro osjećao. Oprosti što kasnimo. Imali smo problema. Na autoputu umjesto prema Varaždinu skrenuli prema Slavonskom brodu i tako se bez veze vozali i izgubili ni sami ne znamo koliko vremena. Niste ga vi izgubili nego ste ga meni darovali, rekoh. Ispričah im svoj san. Pozorno su slušali, a Sanjin se znakovito smješkao. Pitao me da li prepoznajem značenje sna. Trenutno ne vidim ništa, ali ne ono prazno ništa već ništa koje skriva izvor koji se svakog momenta može otvoriti. Sanjin je ustao i počeo razgledavati knjige po policama. Isto su učinili Rem i Qual, ali ne iz istog razloga. Sanjina je interesiralo imam li Schopenhauera. Našao je prvi svezak beogradskog izdanja „Svet kao volja i predstava“. Znaš li gdje se nalazili ona Schopenhauerova usporedba o filozofima koji se kreću oko dvorca, razgledavaju fasadu, ali nikako da uđu? Poznato mi je, rekoh, ali ne bih ga mogao naći. Hoćeš reći da vozati se oko dvorca znači zaustavljati se na predodžbama, slikama, ne moći ući u ono što se u tim predodžbama i slikama predočuje. Da, filozofi u tvom snu se vozaju na krugu, ali su nemoćni da uđu u ono što je u krugu zatvoreno. Oni i ne vide da bi u njemu bilo nešto zatvoreno već ga svode na ono što služi vozanju. I tako se oni vozaju, ili još bolje, krug njih voza u sebi oko nečega u što bi trebalo ući. A te unutrašnjosti nema. Shvatiš to kad u nju uđeš, dobaci Qual i nastavi. I to te baca u očaj. Schopenhauerov pesimizam! Qual, ne seri, prekine ga Rem oštro. Nastala je svađa koja je trajala desetak minuta. Isključio sam se i sa uživanjem, udobno smješten na svom krevetu, promatrao malu dramu koja se sve više zaoštravala. Shvatio sam da dečki nisu istomišljenici. Sanjin je duboko zaronio u razumijevanje događanja kruga i imao je strahovitu potrebu da s nekim to podijeli. A to nije mogao ni sa jednim od njih, a posebno ne sa Qualom. Osjetio sam u jednom trenutku da je Qual i zabrinut za Sanjina, da smatra opasnim to u što se upustio. Nije zdravo da je dozvolio da ga sama stvar toliko jako obuzme. A sama stvar je k tome još i problematična, isprazni misticizam, logičke smicalice, mutne dijalektičke i spekulativne perturbacije, zamka sa slobodne duhove. On je tu zamku prepoznao i ne će u nju pasti, a Sanjina treba izvući. Vidi da i Rem u nju srlja. Jako je blizu i mogla bi se i njemu dogoditi. Dogodi li mu se izgubit će oba prijatelja. Tko zna kako bi ta prepirka završila da se nije dogodila jedna smiješna stvar. Stolica na koju je Qual sjeo nije izdržala njegovu težinu. Bila je rasklimana pa se razložila. Qual se složio po podu a knjiga što ju je držao u ruci (Russelova Mudrost zapada) odletjela je u stranu. Otišao sam gore u dnevni boravak. Moja kćerka i zet gledali su film. Vidjeli su me kako uzimam novu stolicu. Zar je došao i četvrti? Još nije, ali ako dođe dovedite ga dolje i donesite još jednu stolicu, odvratih i brzo se spustih u ćeliju. Dečki su se u međuvremenu smirili. Raspravljali su o mom snu. Sanjin im je tumačio njegov drugi dio. Brzo sam se uključio. Shvatio sam da Sanjin hoće reći kako unutrašnjost dvorca nije prazna. Njegova unutrašnjost je beskonačna morska pučina po kojoj treba ploviti i plivati. Oni koji samo plivaju utapljaju se, a oni koji samo plove u opasnosti su da neće stići do obale. Treba ne samo ploviti već na tom plovilu plivati. Pomagati se rukama. Znao sam na što Sanjin smjera. Pođoh prema polici s knjigama s namjerom da pronađem Platonovog Fedona. Prije nego što sam ga pronašao Sanjin je već govorio o Platonovoj drugoj plovidbi, o takozvanoj magna charta europske metafizike. Našao sam knjigu ali sam odustao od namjere da mu je dam. Ostavih je tamo gdje je bila. Sada mi je bilo posve jasno da u mojoj sobi sjedi čovjek s kojim je moguće zajedno ploviti bespućem događanja kruga. Vratio sam se na svoj krevet i namjestio se što sam ugodnije mogao. Diskusija se okrenula prema mom zadnjem postu. Drugi sloj događanja kruga. Tu nemamo posla sa kotačem koji nas voza oko nečega u što bismo trebali uči u nešto što on u tom vozanju skriva. Sanjin se osjećao toliko slobodnim da je sam uključio moj kompjuter. Izvadio je jedan svoj disk na kojem se nalazila animacija svih četiriju slojeva događanja kruga. Tri slijedeća sata jedva da sam izgovorio dvije ili tri riječi. Diskusiju su vodili Sanjin i Rem. A ja sam slušao. Što, slušao? Ja sam plovio. Prisjetio sam se početka jedne svoje prezentacije koju sam namijenio predstavljanju Otkrivenog lica kruga. Nikad je nisam održao. Na njenim prvim slajdovima stoji: • Na početku romana “Mobi Dick” Melville je napisao: Kad god osjetim da mi se oko usana kupi gorčina; kad god mi se duša nasumori kao da je u nju ušao vlažni kišoviti novembar; kad god i nehotice počnem zastajkivati pred izlozima pogrebnih zavoda, te se i ne znajući nađem na začelju svake pogrebne povorke koja prođe pokraj men A pogotovo kad me melankolija pritisne tako neodoljivo da moram pribrati svu svoju moralnu snagu da ne izjurim na ulicu te ljudima ne zaredam bacati šešire s glave - kad god se zavrnem u takvu čemu, onda sebi kazujem kako je krajnji čas da se što prije otisnem na more A ja ću reći kako onda sebi kazujem: kako je krajnji čas da se što prije otisnem u promišljanje 72 poglavlja glavnog djela “Otkrivenog lica kruga” Već dugo nisam tako plovio, ali nisam bio onaj tko vesla i upravlja. Činio je to Sanjin. Qual bi ponekad upao sa nekom upadicom, a Rem bi mu odgovarao sa uvijek istom rečenicom. Ne seri, Qual! Jednom je dodao: ti to ne možeš razumjeti, pa ne možeš o tome govoriti. Što ne pitaš kad ne znaš, nego sereš. A, ti kao da kužiš?, izderao se jednom Qual oštro, htijući ga među ostalim upozoriti i na to da ga to vrijeđa. No, Rem je tu svoju“uvredu“ ponovio nakon tog upozorenja još dva puta. Kaže da ne vrijeđa, već govori slikovito. Što se događanja kruga tiče, priznao je da ga još ne razumije. Slaže slagalicu, ali mu se svaki put raspadne. Uzima kockice više iz svog životnog iskustva nego iz samog događanja kruga. Ali ove iz iskustva postaju sve sličnije onima iz događanja kruga. Osjeća da će to događanje uskoro izbiti i da će tako i on zaploviti. Približilo se jutro, ali Rem nije zaplovio. Čudio se i divio Sanjinu. Postavio mu je mnoga pitanja. Interesantno da mene o događanju kruga nije baš ništa pitao, nego radije o snu. Pitao on mene što mislim o onom bijelom psu. Što on znači u mom snu. Sanjin se pridružio. Kaže da ni on značenje tog psa baš ne razumije. Rekoh im da slutim značenje ali da je to duga priča. A da li je to opet priča o krugu? upita Qual. Da, i to je priča o krugu! Pa pretpostavljao sam. Imaš li ti i jednu priču koja nije o krugu! Vidiš li ti uopće išta osim kruga? Rem je već otvorio usta da izgovori onu svoju poznatu rečenicu, ali ga je prekinulo kucanje na prozoru moje ćelije. Tko to kuca na moj prozor u pet sati ujutro? Prozor nije bio zatvoren već samo pritvoren. Morali smo ga otvoriti jer u mojoj niskoj ćeliji brzo, kad se okupi više ljudi, nestane zraka. Širom ga otvorih. Zapljusnuo nas je svježi zrak. Pred prozorom je stajala moja žena. Upravo sam odvezla naše dečke na autobusnu stanicu. Moraju što ranije doći u Zagreb zbog obaveza na fakultetima. Jeste li za čaj ili crnu kavu? |
| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Promišljanje kruga promišljanje je onog najjednostavnijeg. No, ono je teško jer prodire u ono najsloženije. Počnimo s uvodnim odlomcima jedne knjige o krugu a dalje neka bude onako kako nas zajednički put bude vodio, naravno ako ga nađemo.
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Hrvatske Web Stranice
E-mail autora bloga: san.milje@gmail.com
U razgovoru o krugu sudjeluju:
Davor: Uvod u filosofijuVivijana: Vivijanine priče
Lucija: Priče
Fluktuacija: Odbaci ograničenost
Helada:Vivere cogitare est
Whiski bar: Filozofski i rock and roll eseji
Edo Pranger: Naše priče
Xalix: ElvenPhilosopher
Valentina
Poesis
Filozofija na forumu
Nietzsche: Antikrist
Do sada objavljeni postovi:
20. Dvostruki okvir - "Que Sera, Sera" Hitchcock: Čovjek koji je znao previše
19. Melankolično? Durer: Melencolia I
18. Moći okrenuti se Platonova usporedba o špilji
17.Dio za cjelinu?
16.Čovjek?
15.sREDište?
14.Nasilje u krugu – aspekt drugi
13.Što je bilo prije, ptica ili jaje?
12.Nasilje u krugu – aspekt prvi
11.Barijera i prag
10.Svijet i svijet, paradigma i paradigma!
9.Prizivanje
8.Ime ruže
7.Ime!
6.Ime?
5.Najdublja i ujedno najviša misao Friedricha Nietzschea!
4.Krug- obruč i prsten?
3.Krug - mjera istraživanja i mjera bivanja?
2.Istina, cjelina, sustav, metoda - krug?
1. Govor kruga?
Free Counter