O svemu običnome i neobičnome

srijeda, 26.02.2014.

Tek toliko da se zna tko je gazda

U saboru raspravljaju o izmjenama ZOR-a, ministar Mrsić se podmuklo smješka i kao pokvarena ploča ponavlja svoje, zna se već što, a ja se prisjećam jednog susreta od prije dosta godina dok još nismo ni slutili da je moguća neka recesija i kriza, neimaština veća od one koju smo trpjeli za rata. Tad nam se činilo da nam dobro ide te da je pred Lijepom našom blistava budućnost.

Bilo je ljeto, na moru, zasluženom odmoru, imalo se novca, ne previše, ali sasvim dovoljno za bezbrižno ljetovanje u vikendici koju su nam roditelji priskrbili za onog bivšeg sistema. Moglo se vani popiti pivicu i kavicu, kupiti djeci sladoled i sokić u kafiću, bilo je i za kolače, i večericu u restoranu s pristojnim cijenama, pedaline i druge gluposti na plaži.

Tog ljeta sam naletjela na nju. Nisam je vidjela od mature, a bila mi je draga. Bilo je to vrijeme prije facebooka i e-mailova, a u mom selu je uvođenje telefona bilo tek u planu. Tad su se još pisma pisala rukom, slale razglednice i čestitke.

Ona se odmah nakon mature udala za svoju veliku ljubav, dečka zbog kojeg je ponekad patila i slabo učila. Putevi su nam se razišli i nismo ostale u kontaktu. Ponekad bih je se sjetila i pitala što je s njom. Kad sam je ugledala i prepoznala nakon petnaest godina, mojoj sreći nije nije bilo kraja, a razveselila se i ona. Sjećala se da sam joj pomagala oko učenja.

To ljeto smo se često družile i mnogo pričale. Njezin brak se raspao i jedino lijepo što joj je od njega preostalo je bio njezin sin. Bilo je joj je teško, ali snašla se, pokrenula je vlastiti posao i sad u svojoj radionici zapošljava deset žena, a planira i proširiti posao. Dobro joj ide. Bilo mi je drago da je uspjela, da se ta nježna, romantična dušica na kraju pokazala kao sposobma žena koja ne dozvoljava da je se gazi.

Nekako pred kraj ljetovanja, kad smo se već obje pripremale za povratak u radnu kolotečinu, požalila mi se da je čeka neugodan posao.

- Moram jednoj curi dati otkaz.

Pomislala sam da se radi o zabušantici, no ona me odmah razuvjerila: - Ne, sve moje cure znaju raditi i vrijedne su, stvarno su odlične, ali jedna će letjeti.

Moja druga pomisao je bila da su iskrsnuli neki problemi zbog kojih je jedna radnica postala višak. Da bi mogao postojati neki drugi razlog, nisam mogla zamisliti ni u najcrnjim snovima.

- Tek toliko da se zna tko je gazda – rekla je s s lakoćom od koje sam se naježila. – Da se ne opuste previše.

Ništa nisam rekla. Nisam mogla, a nju je od svega najviše mučilo što se ne može lako odlučiti koga žrtvovati da ostalima pokaže svoju moć. Igrala se tuđom egzistencijom da zadovolji svoj hir.

Kad sam se malo pribrala, pitala sam je neće li joj biti problem stići rokove s jednom radnicom manjem.

- Bit će teško, ali mogu cure to – odgovorila mi je. – Malo će stisnuti i raditi dulje, a i imat će i dobar razlog da se još više potrude.

Nakon tog razgovora naši putevi su se ponovno razišli. Nikad više je nisam srela, ni mislila na nju, sve do danas.

Oznake: zakon o radu, prijatestvo, poslodac, otkaz, mo

<	svibanj, 2017
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Svibanj 2017 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Rujan 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2009 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (3)