O svemu običnome i neobičnome

utorak, 06.03.2012.

TRAGOVIMA BOSANSKOG KRALJEVSTVA

U želji da ova moja, vrlo mi draga priča; kakvu bi možda ispričala Vojača, majka posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića; objavljena 2009. u posebnom izdanju almanaha Prometej , Tragovima bosanskog kraljevstva, dopre do još pokojeg čitatelja, stavljam je na svoj blog.




VOJAČINA MRŽNJA

Rekoše da sam prosta roda, neuka i još tome krstjanka.

Rekoše da prisege što mi ih dade muž StjepanTomaš nisu prisege kralja Stjepana Tomaša.

Rekoše da mu nisam žena jer Bog ne priznaje krivovjerni obred po kojem postadoh njegova.

Rekoše da je naš sin rođen u grijehu i bolje je za njega da ne zna za mene, da bude samo kraljev sin.

Rekoše da smo svi dužni žrtvovati se za dobrobit kraljevstva i da žena poput mene ne može biti kraljica; sramota sam za kraljevstvo i kralja.

Rekoše mi da sam nitko, ali kralj je milostiv i neće me ostaviti nezbrinutu, bez kruha i krova nad glavom.

Rekoše mi to ne skrivajući prezir i zlobnu radost.


On nije čuo moje vapaje kad mi istrgnuše čedo iz naručja, niti je oćutio težinu mojih suza. Jezdio je Humskim zemljama i mačem udarao na krstjane, u ime Boga što stoluje među zidinama kamenim, ište zlato i druga ovozemaljska blaga na svom oltaru.

Pljunuo je Tomaš na našu vjeru, priklonio se rimskom moćniku i ugarskome kralju, zaboravljajući da je ovaj svijet san Demona i da se jedino neokaljana duša može vinuti do zvijezda, a gadno tijelo njen je tek kratkotrajni stan; zemlji, od koje je sazdano, bude vraćeno i teški biljeg navaljen na njega.

Čekala sam ga, ne znajući da je zgazio prisege izrečene na mojim bijelim grudima i potvrđene pred našim starcima, od Rima zatražio odrješenje. Nisam ga dočekala. Dođoše drugi s njegovim nalogom što nagradu primiše da me maknu s puta njegovog.

Posjedoše me na konja i okruženu oklopnicima povedoše u noć bez kraja. Vukovi su pjesmom oplakivali moje krvavo srce, ostavljeno u tvrdom gradu na liticama ponad dviju rijeka. Crna stabla su pružala grabežljive ruke prema hladnom i neumoljivom mjesecu nadutih obraza. Podrugljivo se smiješio, prosipajući srebro po drumu, kao i one noći kad sam se iskrala iz roditeljskog doma i opržena vatrom iz očiju lijepog viteza, hitala u susret zloj kobi, ne mareći za sramotu i Ljubušino proročanstvo.

Neuka sam, ali nisam glupa. Znala sam da velikaškim sinovima sirote djevojke poput mene služe samo za blud i da im se treba ugibati s puta. Te noći je Demon zavladao mojim tijelom. Nije mi dao usnuti i zaboraviti viteza što se u predvečerje zatekao na izvoru i napio vode iz mog krčaga.

Uzimajući od mene krčag, dotakao mi je ruke, velike i ogrubjele od teškog rada. Tamne su mu oči utonule u moje. Nisam oborila pogled, kako se pristoji čednoj djevici, nisam mogla, a on mi se smiješio i govorio da sve vode ovoga svijeta ne mogu ugasiti žeđ za mojim usnama. Demon je vrebao iz prikrajka i njegove su vatre plamtjele u meni dok sam gledala za neznanim vitezom.

Ljubušina ruka mi se spustila na rame.

- Pogledaj u krčag, Vojača, dobro se zagledaj u vodu – upućivala me moja druga.

Ljubuša je vidjela, iz vode je čitala što će se dogoditi. Ja sam vidjela samo vlažan trag njegovih usana na posudi.

- Vidiš li kako se voda zamutila od krvi i suza? Izlij tu zaprljanu vodu po zemlji, baci je za njegovim stopama, neka vam se putevi ne ukrste ponovno.

Demon mi je prišapnuo da iz Ljubuše govori zavist; od svih djevojaka vitez je od mene vode uzeo, meni govorio, samo mene gledao, i sad mu pogled bježi prema meni dok zelenko pod njim nemirno topče, a drugi ga vitezovi požuruju.

- Ne budali, Ljubuša, kakva krv i kakve suze?

- Krv tvoje krvi i tvoje suze.

- To je samo voda, ničega u njoj nema, a i kako bi se naši putevi ukrstili? Previsoko je on od mene.

- Dao dobri Bog da sam u krivu. Hodi domu svom, posestrino moja, i ne izlazi dok sunce ne izađe, čuvaj se mjeseca, posti i moli se dobrom Bogu.

Nasmijala sam se njenim tlapnjama i namještajući teški krčag na glavi, pogledom potražila viteza. Zaostajao je za svojim drugovima, okrenuo se u sedlu i podigao ruku na pozdrav, a zatim potjerao konja u galop. Gledala sam za njim sve dok nije zamaknuo među stabla. Ljubuša je čitavo vrijeme zanovijetala iza mojih leđa. Nijednu riječ nisam čula, samo svoje podivljalo srce.

Bez večere sam legla na počinak. Zalogaji mi nisu išli niz grlo i majka se pobojala da će me uhvatiti bolest. Opipavala mi je čelo i ruke, a otac ju je umirio:

- Ništa joj neće biti. Post čisti tijelo i dušu.

Dok su oni jeli rijetku juhu od korjenastog povrća, izgovarala sam napamet naučene molitve, ali dobri Bog ih nije čuo i Demon je vodio moje misli do izvora, uvijek iznova obnavljajući jedan te isti prizor od kojeg mi se preokretala utroba i vrućina mi udarala u glavu.

Utonulo selo u sanak, a stvorenja noći izmiljela iz svojih rupa. Samo meni san nije dolazio. Osluškivala sam lepet krila šišmiševih, samotni sovin huk i šuškanje miševa u slami. Demon se spustio niz mjesečeve strune i sjeo mi na grudi. Zaslijepio me sjaj njegovog oklopa, optočenog biserjem i draguljima. Vizir mu je skrivao demonsko lice.

- Čuješ li, Vojača, topot? Tvoj vitez jaše kroz selo. Stao je, gleda u kojoj li si kolibi. Doziva te. Osluhni.

Vani je zanjištao konj i prestrašenim lavežom se oglasio pas prenut iz sna, a mojim se žilama razlijevala toplina. O, kako su slatke bile Demonove riječi:

- Ni za njega noćas nema počinka. Krenuo je prema izvoru, u srcu nosi nadu. Požuri se, djevojko, sreća nikoga ne čeka.

Išuljala sam se iz kuće i zaputila prečicom kroz voćnjak. Odjednom, Ljubuša je banula pred mene, raširenih ruku i raspletene kose, zadihana.

- Stani, Vojača! Vrati se, ne gubi duše.

- Samo ga želim vidjeti, ništa drugo.

- Ne idi, drugo moja, vidim križ na putu kojim si krenula. Poslušaj me i sjeti se; nisam li ti uvijek govorila istinu?

- Jesam li ja tebi lagala?

Zagrlile smo se i izljubile. Nakvasila mi je obraze vrućim suzama i utisnula u dlan grubi kamen, još topao od njenog tijela.

- Uzmi ovo, trebat će ti. To je dar od Boga, neoskvrnut ljudskom rukom. Drži ga uvijek uza se i ne daj nikome da ga rani.

- Ljubuša, ništa od ovoga svijeta nije božje – podsjetila sam je na učenje naše vjere.

- Ovaj je kamen došao s neba, poseban je.

Spremila sam ga u mošnju obješenu o struku i uvjerena da ću joj ga sutradan vratiti, pohitala prema izvoru. Demon me gurnuo u vitezov zagrljaj.

Prolila se moja krv po rosnoj travi i potekoše pokajničke suze; Tomaš ih je obrisao poljupcima, nazivajući me svojom ljubom i sudbinom. Poveo me uskom brvi između naša dva svijeta. Ostala sam na toj brvi iznad bezdana. Natrag svojima nisam mogla, a njegovi me ne prihvatiše. Imala sam samo njega i to mi je bilo dovoljno.

Podarih mu sina. Nad njegovom kolijevkom Tomaš je pustio suzu. Zatražio je da dođe Starac i izvrši sveti obred, pred dobrim Bogom nas združi da mu sin ne bude poput njega, kopileta kralja Ostoje.

U noći Stjepanovog rođenja prevario me san. Probudio me zdvojni plač djeteta. Tri suđenice stajale su kraj kolijevke i širile crne skute svojih haljina. Jedna je uzela dijete. Tuga joj je bila ispisana na lijepom licu, suze se su joj kapale po povoju novorođenčeta. Pružajući mi ga, prošaptala je:

- Prevari sudbinu. Uzmi svog sina i bježi.

Nije li bježati od sudbine isto što i srljati u nju? A i kud bih pošla, zašto da izložim sina neimaštini, lišim ga sigurnosti čvrstog grada i zaštite očinske ljubavi? Posumnjah u suđenice – to urota je velikaša što mog Tomaša na tronu vidjet žele i odvlače ga od mene.

Uzdala sam se u Tomaševu ljubav i pomoć dobrog Boga. Molila sam se i postila, zatirala demonske žudnje tijela. Mošnju s nebeskim kamenom objesila sam sinu oko vrata da odbija od njega sile zla.

I otpoče grubo vrijeme za mene. Hlepeći za krunom, Tomaš je mjesecima izbivao i ostavljao me samu s našim sinom, bez zaštite od prezira dvorske čeljadi. Za njih sam bila i ostala prosta seljanka. Najniži od njih smatrao se boljim od mene.

- Kako je jutros presvijetla kraljica? – izrugivala mi se dvorkinja izvodeći nešto nalik na duboki poklon.

- Ne zovi me tako – grubo sam joj odvratila. – I donesi već jednom tu vodu. Ili moram sama?

- Vaše veličanstvo će odmah biti usluženo.

Motala se po odaji ne radeći ništa i ne pokazujući namjeru da izvrši moj nalog.

Zagrizla sam usnu, kao i mnogo puta prije, svjesna da ću morati sama po vodu i otrpjeti sve one poglede koji me tobože ne vide i naslađuju se mojim poniženjem.

Uzela sam prazni krčag, a drska djevojka mi je prepriječila put i istrgla mi ga iz ruku.

- Ne dolikuje kraljici da sama nosi vodu.

- Nisam ti ja nikakva kraljica!

- O, jesi, jesi – otezala je. – Zar vam vaš kraljevski muž nije poslao glasonošu?

Mjesecima mi Tomaš nikakvog glasonošu nije slao i svi su to dobro znali. Odatle sav taj otvoreni bezobrazluk prema meni.

Djevojka se lupnula dlanom o čelo.

- O, luda glavo! – uzviknula je. – Pa kraljica ne zna čitati.

- Što to govoriš, djevojko? Zar je kralj umro? – pitala sam progutavši uvredu.

- Ima tome već dva dana. Čudi me da vaše veličanstvo ništa ne zna. Naš gospodar je sad novi kralj. Priprema se krunidbena svečanost i sigurno će poslati po vas. Morate naručiti nove haljine, raskošnije od ovih koje nosite, zlatom vezene i biserjem opšivene. Trebat će vam i kraljevski ogrtač...

- Idi, idi... – izustila sam naslanjajući se na hladnu stijenu.

Hvatala me omaglica i usta mi se osušila, a djevojka je brbljajući napuštala odaju. Ostavila je pritvorena vrata i čula sam je kako se smije na trijemu.

- Kruna će joj pristajati kao kravi sedlo – doprlo je do mene.

Srušila sam se na škrinju i rukama pokrila lice, iz grla mi je provalio jecaj.

- Vaše veličanstvo!

Brzo sam otrla suze i podigla glavu. Djevojka je stajala među vratnicama i zirkala u mene zlobnim pogledom.

- Što hoćeš? – osorno sam procijedila okrenuvši joj leđa.

- Pred utvrdom je neka prosjakinja. Kaže da je kraljičina posestrina.

- Ljubuša! – kliknula sam i ushit mi je ispunio grudi. Nisam je vidjela od one noći kad mi je dala kamen, ni ikoga drugoga od svojih.



Sjedila je na tlu kraj gradskih zidina i gledala u sunce. Oduvijek je bila slabunjava, ali sada je bila kost i koža. Iz prljavobijele halje, zamrljane zemljom i travom, virile su joj tanašne ruke, a obrazi su joj se uvukli i koža priljubila uz jagodične kosti. Bila je gologlava. Dugačke pletenice bile su joj neuredne i raščupane. Crvene vlasi stršale su iz njih zajedno s polomljenim slamkama i komadićima suhog lišća. Izgledala je kao da gladuje i spava na otvorenom. Nijednom kretnjom nije pokazala da me je primijetila. Sunce ju je potpuno zaokupilo. Pitajući se kako može gledati ravno u sunce i sama sam pogledala u njega. Istog trenutka sam zažmirila. Svjetlost je bila prejarka da bi ljudsko oko u nju gledalo, ali Ljubuša nikada nije bila kao drugi ljudi.

- Ljubuša – zazvala sam je.

Uperila je u mene ogromne plave oči koje mi se učiniše još većima nego sam ih pamtila. U trokutastom joj lišcu bilo je nečeg vučjeg.

- Vojača, sestro...

Zagrlila sam grubu vunenu halju u kojoj se izgubilo njezino tijelo.

- Siroto moja, što se to s tobom dogodilo, kako to izgledaš? Naredit ću da ti odmah donesu nešto za jelo, ne, sama ću ti donijeti, bit će prije...

- Pusti, Vojača, nisam gladna i ništa mi ne treba. Došla sam te upozoriti.

- Moraš mi dozvoliti da se pobrinem za tebe. Nisi dobro...

- Dobro sam. Našla sam svoj put, ali ti si na stramputici, srce će ti krvavim suzama proplakati. Uzmi svog sina i bježi s njim na jug. Ukazala mi se kruna s križem na vrhu, krv se cijedila po njoj i kapala u more suza. Imaš li još kamen koji sam ti dala?

Kimnula sam glavom dok su se Ljubušini košćati prsti snažno stezali oko mojih ruku.

- Stavila sam ga sinu oko vrata.

- Dobro si napravila, njemu će biti potrebniji nego tebi. Samo pazi da ga nitko ne oskvrne, mora ostati takav kakav je.

Reče to i pobježe, ostavivši me punu pitanja i tjeskobe. Čedo moje zar je u opasnosti?

Gdje može biti zaštićenije nego u očevom gradu? Možda netko preko djeteta želi nauditi Tomašu? Samo da Tomaš već jednom dođe i riješi me ove muke.



Čamotno vrijeme se sporo vuklo, a Tomašu se nije žurilo k nama, niti je slao po nas. Tješila sam se da ima drugih, važnijih, kraljevskih poslova. Saznavala sam o njima prisluškujući razgovore služinčadi. Brat Radivoj mu je zadavao glavobolje i priklanjao se sad jednom, sad drugom neprijatelju priželjkujući krunu za sebe, Kosača na jugu je odbijao priznati kraljevsku vlast, sa sjevera su u zemlju provaljivali i pljačkali je Ugri, s istoka prijetile Osmanlije, a na zapadu velikaši provodili svoju samovolju.

Govorili su mi o njemu samo kad su me riječima htjeli raniti, ukazujući mi da za me ne mari, da je moja prisutnost na krunidbi bila nepoželjna i da kruna ne resi moju glavu. Nije mi bilo ni do krune, ni do časti, ni do raskošnih svečanosti; jedino me boljelo Tomaševo zanemarivanje.

Posljednja sam saznala da konačno dolazi. Čitav grad se ustrčao, sve ruke bile pune posla. Uredila sam sina i sebe i čekala ustreptala srca. Nekoć, kad bi se vratio s puta, Tomaš je trčao u moje odaje i sve drugo je moralo čekati. Sad sam ja morala čekati. Oko njega su se sjatili velikaši, gostili se u velikoj dvorani i smijali zabavljačima.

Nije došao ni kad se sve smirilo. Pošla sam ga potražiti. Zaustavili su me oklopnici i ukrstili preda mnom helebarde.

- Kralj je s biskupom, naredio je da ga nitko ne ometa – rekoše.

Ujelo me za srce, s biskupom je, ljutim neprijateljem i zatirateljem naše bogumilske vjere. Kakvog posla može Tomaš imati s njim? Ništa ja nevoljna nisam znala o tome kako se vjera lomi i njome trguje.

Kasno noću, Tomaš se ušuljao poput tata u moju ložnicu. Dugo je stajao kraj usnulog sina, a potom legao pored mene i uzeo me bez riječi, kao da sam mu nešto skrivila.

Ubrzo je ponovno otišao. Do mene su došli glasi da je krenuo vjerom, sve krstjane proglasio hereticima i protjerao Didu našega iz zemlje. Velikaši se mahom povedoše za njim; krste se, ljube križ i klanjanju se kipovima što ih ljudska ruka načini, žderu meso toplokrvih stvorenja i loču vino. Bogumilima je, ili pokrstiti se, ili bježati.

Podno grada počeše graditi crkvu, sjatio se živalj na gradilištu, što milom, što silom, a u samoj tvrđi na brzinu jednu izbu preurediše u dvorsku kapelu, staviše veliko raspelo u nju, mramorni žrtvenik i krstionicu. Tu je fratar mise služio, a ljudi navališe primiti novu vjeru da bi sačuvali živote i službu.

Tad naredi Tomaš da se i naš sin ima krstiti, a i ja bih se trebala tom nalogu pokoriti. Odlučih poslušati ga, ali u srcu se zavjetovah da svoje vjere neću prezreti, kao i toliki drugi potajno ću štovati dobroga Boga, držati se naših običaja i obreda. No fratar me ne htijede krstiti, reče da sam bludnica i da su za me zatvorena vrata Kraljevstva nebeskog. Shvatih da naš dobri i blagi Isus nije isti Isus kojeg oni štuju, i ne bi mi do njihovog kraljevstva, ali se pobojah za svoj život, ne zbog sebe već zbog sina koji mi se još nije odvojio od prsiju.

Pritajila sam se i provodila dugočasno vrijeme u svojoj odaji, sve se nadajući da Tomaš neće dozvoliti da mi se nešto loše dogodi. Dolazila mi je samo dvorkinja Mara koja je, otkako je objesila drveni križ na konopcu oko vrata, postala prema meni još zlobnija nego prije. Redovito me izvještavala što se događa s krstjanima koji se odbijaju preobratiti i budu uhvaćeni u vršenju zabranjenih obreda. Pritom bi značajno pogledavala na netaknuto meso i vino što mi je svaki dan donosila za objed. Osobito joj se milila riječ inkvizicija, svako malo joj je bila u ustima. Izgovarala ju je povišenim tonom, naglašavajući svaki slog i vrebala na mene kao da je ona utjelovljenja te strašne riječi.

Od nje sam saznala da je Tomaš krenuo na Humske zemlje upokoriti heretika Kosaču.

Pretvarala sam se da me ne zanima njezino brbljanje i da je ne slušam, ali kad je spomenula Ljubušu, nisam mogla ostati mirna.

- Vidjela sam jutros u podgrađu onu tvoju prosjakinju, kako li joj je ono ime... Ljubuša, tako je, krivovjerka Ljubuša. Vodili su je u tamnicu. Kažu da će samo zbog nje doći veliki inkvizitor iz Ugarske.

Noge mi se odsjekoše, dijete se u mom naručju uznemirilo i zaplakalo. Stisnula sam ga čvršće uz sebe.

- Uhvatili su je dok je seljacima u šumi propovijedala herezu i bunila ih protiv kralja. Znaš što još govore o njoj? – Utrpala je u usta komad mesa i žvačući nastavila: - Da u planini s vučjim pastirom spava među vukovima, i zato vukovi više nemaju straha od ljudi, nema stada u kojem nisu napravili pokolj. Vrag ju je nagradio posebnim moćima, može živjeti bez jela i vidjeti budućnost, čak napraviti da bude kako ona želi. Neke žene su vidjele kako je začarala vodu kojom si ti napojila kralja, od te vode je izgubio pamet i doveo te ovamo kao kakvu kneginju, ali sad već, hvala Bogu, i on uviđa da to nisu bili čisti posli.

- To nije istina! – planula sam. – Nikakve čarolije Ljubuša ne poznaje, ona je najnevinije stvorenje pod suncem, u nje je čisto srce i um, i samo zato vidi...

- Vidi! Baš tako! Vidi, i sama to priznaješ. Mislim da bi to inkvizitor rado čuo.

Shvatila sam da sam se zaletjela, trebala sam šutjeti, a Mara je već otrčala razglasiti svima što sam potvrdila. Rasplakala sam se i ne mareći za dijete koje je moj plač još više uznemirio, klekla i usrdno se pomolila dobrom Bogu da spasi Ljubušu. Kad bi barem Tomaš bio ovdje, on ne bi dopustio da Ljubuša strada, on nije zao čovjek, dobra je u njega duša, samo je pritisnut prijetnjama sa svih strana pokleknuo pred Vatikanom i zato je sad svo ovo zlo.

Te večeri je Mara uletjela u moju odaju, derući se na sav glas:

- Tvojoj Ljubuši je vrag uzeo dušu!

Potekle su mi suze žalosti i olakšanja, a Mara je zasoptala igrajući se križem oko vrata:

- Ali još nije gotovo. Ja znam da se sastajala s tobom i podučavala te čaranju. Inkvizitora će to zanimati.

Tijelom mi je prošla jeza. Mara je uperila križ u mene, iz očiju joj je sukljala mržnja od koje sam se smanjivala. Plašila sam je se.

Obje smo se trgle na zvuk trublje sa stražarske kule; tko bi to mogao biti?

- Možda je kralj – zlurado je ciknula i istrčala zadovoljiti svoju znatiželju.

I ja sam se ponadala da je kralj, ali nije bio on već tri velikaška sina. Mara ih je dovela u moju odaju i bila prisutna dok su mi objašnjavali zašto moram poći s njima i ostaviti dijete, a ja sam se pitala čemu sve to, zašto me jednostavno ne ubiju.

Njoj su predali moje dijete, a poslije, kad sam već bila na konju, privezana za sedlo i s čvrsto stegnutom maramom preko ustiju, slijepa od suza i sluđena od boli, prišla mi je i šapnula:

- Kralj se izmirio s Kosačom, sklopili su savez i zapečatit će ga ženidbom. Naš kralj je isprosio Kosačinu kćer. Katarina Kosača će nam biti kraljica. Kažu da je vrlo lijepa i umna kao muškarac, učena...

Nije me mogla raniti više nego li sam već bila ranjena. Odvratila sam pogled od nje i posljednji put se osvrnula prema osvijetljenom prozoru kroz koji je dopirao plač mog djeteta. Još i sad ga čujem kako me doziva.

Vodili su me tvrdim drumovima, kroz mračne šume i gudure, kraj zapjenjenih voda i prijetećih litica. Magle su išle za mnom i brisale mi trag. Presušile su suze, ostala je samo rana u grudima i praznina u utrobi. U molitvi sam tražila spas, vjerujući da je Bog dobar i da će se smilovati meni slaboj i grešnoj, da će imati milosti i za nevjernika Tomaša, podariti mu sinove, a meni vratiti mog sina.

Iz molitve se rodila nada s kojom sam došla pred grad izrastao iz žive stijene, na okuci iznad podivljale rijeke što si je probijala put kroz uski klanac. Visokim kulama parao je nebo. Izgledao je prijeteći i neosvojivo.

- Eto nas na cilju – rekao je jedan od velikaša. – Što kažeš, Vojača? Tamo gore će ti odsada biti stan. Nitko ne može reći da se kralj nije dobro pobrinuo za svoju ljubovcu.

Iako je sunce peklo i znoj mi se cijedio niz leđa, zastresla me zimica i nije me napuštala dok smo se penjali srtminom prema dverima. Glava mi je otežala i padala na prsa. Svu ukočenu skinuli su me s konja, vukli me kamenim stubama i preko prostranih dvorišta. Uveli su me u kulu debelih hladnih zidova i prije nego sam zavojitim strmim stubama došla do male izbe pri vrhu kule u koju je prodirao tek tračak sunca kroz uski otvor i za mnom se okrenuo teški ključ u bravi, znala sam da ću tu biti zatočena.



Hranili su me otpacima iz kuhinje. Nastojala sam uvjeriti sebe da Tomaš ne zna za ovo. Svake večeri izvodili su me na krunište da udahnem zraka, tako sam mislila. Stražari su me puštali da gore činim što me volja, okrenuli bi mi leđa, a ja sam se naginjala preko ruba kruništa i osluškivala kako duboko dolje huči rijeka, priželjkivala da se pretvorim u pticu i poletim do svog sina, da ga vidim makar iz zraka i budim pjesmom.

U nekoliko navrata sam se popela na rub kruništa i raširila ruke, nitko me nije pokušavao zaustaviti. Malo je nedostajalo da se bacim u dubinu, samo spoznaja da dobri Bog ne prašta samoubojici, čuvala me toga, a moje molitve postajale su sve usrdnije.

Ne znam koliko sam proboravila u toj izbi. Jednog dana se pojavila žena s ključevima oko pasa i dugo me oštro gledala. Sklupčala sam se na prljavoj slami.

- To je, dakle, ona – konačno je rekla. – Dosta je bilo ljenčarenja, tko hoće jesti, mora i raditi.

Bacila sam joj se pod noge i izljubila joj ruke.

Nikakvog posla me nije bilo strah. Iako mi nije bilo dopušteno izaći iz grada, osjećala sam se slobodno, a druge sluškinje su me dobro prihvatile, nisu znale tko sam.

Primijetila sam da neke od njih nikada ne jedu meso, niti kušaju vina. Prilike za to su bile rijetke, ali bilo ih je. Osmjelila sam se i pitala ih da nisu krstjanke. Nisu mi odgovorile. Zasigurno su i one mene promatrale. Uvjerivši se da sam njihova, odaše mi tajnu i rekoše mi da u noći s četvrtka na petak budem u južnoj kuli, vrata će biti otvorena.

Prenerazila sam se ugledavši tamo nekoliko momaka i ključaricu, no ona me umirila toplim osmijehom i povela nas kroz vrata skrivena iza drvene rezbarije u uski hodnik izduben u stijeni. Bio je to prirodan prolaz, čas širi, čas uži; ponegdje smo prolazili kroz dvorane nadsvođene sigama s kojih je po nama kapala voda. Spuštale smo se prema rijeci koja je sve glasnije hučala.

Srce mi je zaigralo od radosti kad sam ugledala sav taj pobožni svijet natiskan u spilji. Bila sam među svojima i učinilo mi se da sam sad bliže dobrom Bogu i da on mora čuti moje molitve. Sve što sam on njega tražila je bilo da budem blizu sina i gledam ga kako raste, ništa drugo, on ne mora ni znati tko sam. Nitko ne mora znati. Tko bi u meni prepoznao nekad lijepu i stasitu Vojaču.

Tako sam malo tražila od dobrog Boga, a on mi to nije htio dati.

Povjerila sam se ključarici. Ispod njene grube vanjštine krila se dobra duša; sažalila se, ali pomoći mi nije mogla. Rekla mi je da zaboravim i šutim. Gospodari su zaboravili na mene, možda i misle da sam umrla, bolje je tako, a za dječaka neka ne brinem, on je dobro zbrinut.

- Pomajka ga je prigrlila kao da je njezin. Velika je to žena, koja bi kraj svoje djece voljela tuđe dijete, a to što je katolik, tu se ništa ne može.

Ključarica je nizala hvalospjeve kraljici, a u meni se stala rađati mržnja. Potekla mi je žilama, zatrovala dušu i tijelo, ubijala svaku molitvu. Kako da se molim gluhom Bogu koji nije ništa bolji od Tomaševog Boga, podjednako je nesmiljen i okrutan.

I dalje sam odlazila na obrede u pećini, činila sve isto kao i ostali krstjani, moje su usne izgovarale iste molitve kao i njihove, ali moje molitve su bile samo prazne riječi, nisu mi dolazile ni iz srca, ni iz uma u kojem su se rojile teške kletve.

Kako sam nekad usrdno molila, tako sam sad usrdno klela. Proklinjala sam Tomaša, njegovu ženu, kraljevstvo i onoga tko izmisli da ima boga. Kakvi su to bogovi koji nas daruju takvom milošću? Čime se to oni hrane? Ljudskom patnjom?

Zatresle se stijene od mojih kletvi, narod se u strahu obraćao svojim bogovima, ali ja više nisam poznavala straha; molitvama sam zazivala Demona:

- O ti moćni Bože zla, što svijetom vladaš, jednom si me već čuo i podario mi sreću kratkotrajnu, počuj me i sada, usliši moje molbe. Tebi se klanjam, svemogući Demone, dovedi mi mog sina. Nek' raspadne se prokleto kraljevstvo i svi savezi kleti, kraljeva glava nek' padne na stratištu, a kraljici podaj ovo isto što je i meni kao majci dano, ni manje ni više.

- Zar baš tako? – obratio mi se glas iz tame i na tren je zasvjetlucao srebrni oklop.

- Baš tako – odgovorih.

- A što si spremna za to dati?

- Sve.

- Sigurna si?

- Nikad nisam bila sigurnija.

- Dogovoreno. Ostani tu i čekaj, sin će ti doći i sve će biti kako si tražila.


Ne prođe dugo i raspadne se Tomašev savez s Kosačom; krenuo rod na rod. Zahvaljivala sam Demonu i molila se da ne posustane. Udario Tomaš još žešće po krstjanima, a ja sva drhtim od veselja, gdje im je sad njihov dobri Bog.

Navalili Turci, a kralj odrješuje kesu, dukatima mir kupuje i zemlju brani. Svaka nedaća što na kraljevstvo padne, bi melem mojoj ljutoj rani.

Dočuh da je kralj oženio našeg sina despotovom kćeri, djevojčicom kojoj mlijeko još iz usta curi, pa kraljestvo širi i sinku despotovinu namijeni, da ne bude na smetnju mlađem polubratu, al' sultan Mehmed pokvari mu plan i mladi despot ocu uteče, a ja se radujem, sin mi je sve bliže.

I dođe dan kad se sva zemlja zavila u crno, a ja slavim i hvalim ruku što kralju život uze. Potajno se šire glasine da je to sinovljeva ruka bila; Demonu moj, daj da bude istina, da je sin majku osvetio.

Ne mogu dočekati da vidim sina kralja. Kakav li je? Molim Demona neka požuri. To još jedino želim od njega. Hoće li me prepoznati, osjetiti da moja krv teče njegovim žilama?

- Blizu je tvoj čas – reži Demon i otkriva mi crno lice zla. Crvene mu oči plamte, smradni dah iz njegovih ralja obavija me vrućom parom i podiže izmučeno mi, bolno tijelo. Nosi me preko dvorišta i krovova, gore na krunište, pa mi pokazuje stihiju ljudi i konja što se valja uskim klancem. Podmuklo se smije. – Tamo ti je sin.

- Što se to događa? – pitam.

Kruništem u panici trče momci, naguravaju me i viču:

- Makni se, stara! Turci idu, kralj pred njima bježi k nama!

Već četvrti dan nad gradom leži strava. Oružje zveči i tutnji, u kotlovima ulje vrije, od strijela se crni nebo, krici umirućih lede krv, posvuda plač i jadikovke, ranjenici zapomažu, gomilaju se trupla po dvorištima, slatki zadah raspadanja kuži zrak... Zidine odoljevaju, ali ponestaje hrane i vode - ljudi skapavaju.

Mene je hranio moj Demon; pokazao mi je Katarininu nejaku djecu, uplašenu i uplakanu, okruženu Turcima, i zapjevao predivnu pjesmu:

- Kraljica ih nikad više vidjet neće, u tuđinu će ih odvesti; zaboravit će rod i dom svoj, tuđu vjeru prihvatiti i tuđincima radost biti, majci srce slomiti. Za svaku tvoju suzu past će njene tri; nevolja će je preko mora u izbjeglištvo goniti i bit će prosjakinja pred dverima okrutne sudbine...

- Neka – dašćem dok mi mržnja struji usahlim tijelom i radošću puni dušu. – Neka pati kao što sam ja patila, neka je ista bol živu reže.

Oslanjam se na laktove i pokušavam pridići, tijelo mi je kao isprebijano, svaka kost bolna – nemam snage.

- Ljubljeni Demone, pomozi svojoj službenici, do sina me mog odvedi.

Demon se slatko smije i odiže od mog umirućeg tijela dušu otežalu od mržnje. Ništa me više ne boli. Nečujno se vučem stubama i trijemovima, provlačim ispod vratiju u odaju gdje moj sin smišlja bojne osnove. Kako je lijep i snažan, sličan je ocu.

- Sine – kriknem i zaletim se k njemu, ali on me ne čuje, a ono što je ostalo od mene, samo klizne kraj njega. Ne mogu ga dodirnuti i mirim se s tim. Puno je što ga mogu gledati i slušati, biti s njim.

Prepire se se s nekim. To Radivoj je, stric mu licemjerni, savjetuje ga da se preda sultanu. Prestrašeno sam se ustalasala, vičem mu neka ne vjeruje prodanoj duši, ali samo voštanice me čuju i usplahireno trepere. Stjepan ih tjeskobno pogledava. Razvezuje prsluk i posiže za nečim što visi na zlatnom lancu. Među prstima vrti sivu kuglicu. Ljubušin kamen!

- U pravu si, striče, ne preostaje mi drugo do nagoditi se i nadati milosti – kaže i pušta ruke da mu padnu niz tijelo, a ja vidim samo uglačani kamen, lanac provučen kroz izbušenu mu utrobu i križ urezan u njega.

I shvaćam da sam prevarena. U očaju zazivam Demona. Do mene dopire samo sablasni smijeh. Na trenutak vidim sebe kako se previjam u smrtnoj agoniji i vidim svoje srce, krvave kapljice izbijaju iz njega. Boli me, boli, boli kao nikad prije, a ja znam da je ta bol samo nagovještaj boli koja tek ima doći i koju ću ponijeti u vječnost.

Vučem se za stopama svog sina, stojim s njim poniženim i prevarenim pred okrutnim Medmedom Osvajačem; ne oprašta mom čedu uskratu plaćanja danka i žeđa za osvetom.

Pratim ga na stratište. I u teškim negvama njegovo je držanje kraljevsko, ide bez straha, samo mu se usne miču u nijemoj molitvi. Uznosito drži glavu i pomiren s Bogom spušta je na panj. Dželat podiže blistavu sablju. Pada na Stjeponov vrat i presijeca ga poput tanke niti. Glava mu se skotrljala u prašinu, a ja umirem s njim po drugi put i ćutim bol kakvu tijelo nikada ne može oćutjeti.

Stjepanova duša, laka poput ptice, prhnula je prema suncu i zvijezdama. Htijedoh za njim, da barem u smrti budemo zajedno, ali magle me obaviše i prikovaše za zemlju. Otada lutam s njima, vučem se ovom zemljom kamenih spavača, oplakujem izgubljene sinove i pjevam:

- Žene, čuvajte se svoje mržnje, ne dajte da padne na vašu djecu...

<	ožujak, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Svibanj 2017 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Rujan 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2009 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (3)