Jučer sam u Vijesniku naletjela na članak Marine Bencun Vlasnicima pasa – ili vrećica ili kazna o 300 kanti namijenjenih isključivo za pseće fekalije koje bi do kraja mjeseca trebale biti postavljene po zagrebačkim parkovima.
Kao vlasnicu psa koja redovito čisti za svojim ljubimcem i za sobom, što mnogi ljudi ne čine, taj me je napis svojim sarkatičnim tonom punim prezira i neskrivene zluradosti prema nama, vlasnicima pasa, koji ćemo konačno nagrabusiti, rasrdio, a pomalo i uvrijedio.
Ne zbog kanti. Njih po našim parkovima nedostaje, osobito na livadi koja je ne tako davno proglašena trgom i okrštena imenom prvog hrvatskog predsjednika. Svaka kanta, za pseće fekalije ili najobičnije smeće itekako je potrebita i dobro došla.
Često me se tamo može vidjeti, a i mnoge druge vlasnike pasa, kako hodam preko cijele livade, nije baš mala, noseći u dobro zavezanoj vrećici govance svog psića i tražim kantu za smeće u koju bih ga mogla odložiti, a da nije baš kraj klupe na kojoj netko sjedi. Iako je vrećica stručno zavezana, otvoreni kraj spiralasto zafrkan i stegnut u čvor kroz koji ne izlazi nikakav smrad, ne samo zbog tuđeg već i zbog mojeg nosa, ne mogu je se otarasiti bilo gdje, a to nije nimalo jednostavno.
Naime, na čitavoj toj ogromnoj livadi ima tek nekoliko kanti za smeće, a nerijetko se dogodi da ih preko noći divljaci iščupaju iz zemlje pa ujutro nađemo prevrnute kante i rasuto smeće zajedno s praznom ambalažom od pića i krhotinama stakla, koje su podjednako opasne i za djecu i za pse.
Te kante koje ne samo da su nedostatne nego često i van funkcije, prevrnute ili pretrpane, uglavnom se nalaze duž šetnjice uz nekadašnje Rudolfove kasarne i to samo na jednom dijelu, dvije su na bočalištu i te su najčešće krcate, a nekoliko ih ima, dvije ili tri, na opskurnom diječjem igralištu koje broji 4 ljuljačke i jedan vrtuljak.
Sa zapadne strane livade koja graniči sa zgradom općine i velikim parkiralištem koje se uredno naplaćuje, nema ni jedne jedine kante za smeće, a nema je ni na parkiralištu, a baš tim dijelom livade svakodnevno prolazi mnogo ljudi od kojih neki bez razmišljana istresu višak iz svojih džepova, odbace omot od čokolade, papirnate vrečice, prazne čašice od jogurta i pvc boce, bočice od pelinkovca... Uz parkiralište se mogu naći i platične vrećice natrpane koječime u kojima bude i ostataka hrane, pa se već nađe životinja koja će je rastrgati i razvlačiti sadržaj po travnjaku.
Među svim tim smećem, pseća govna najmanje upadaju u oko, a i nema ih baš toliko kao što bi se to moglo zaključiti iz članka M. Bencun jer većina vlasnika ipak čisti za svojim ljubimcima, barem na našoj livadi. S tom praksom se je počelo davno prije nego se počelo prijetiti kaznama. Da nije tako, obzirom na koncentraciju pasa koji svakodnevno pohode livadu, većina tri put dnevno, bila bi to jedna velika septička površina na kojoj se ne bi imalo kamo stati.
Naposlijetku, i vlasnici pasa se dolaze na tu livadu odmoriti i opustiti; pas je krasan izgovor da si čovjek uzme vremena za sebe; a koji put se i sjedne i legne na travu. Nikome nije u interesu zagaziti u govno, a stara narodna da to nosi sreću, ne drži vodu.
Istina, ima neodgovornih i lijenih, nekulturnih vlasnika koji neće ni trepnuti dok im pas pod nosom prazni crijeva na sredini staze ili pločnika, a kamo li tek da će zagaziti na travu radi čišćenja. Takvi možda i imaju vrećicu u džepu, jedna im traje mjesecima, a služi isključivo za pokazivanje komunalcima.
Vjerujem da su takvi u manjini i da prema njima ne treba suditi sve ostale i pribijati nas na stup srama kao što je to M. Bencun napravila u svom nastojanju da bude duhovita.
Kako god bilo, pseća govna nisu najveći gradski problem iako ga neki napuhuje preko svake mjere i veća je vjerojatnost da ćete stati u pseće govno u Beču nego u Zagrebu.
Ono što je puno veći problem po pitanju čistoće i širenja zaraza, a o čemu se ne govori i ne piše, nisu psi i njihovi vlasnici, već samo ljudi koju mogu i ne moraju imati pse jer to ne uvjetuje njihovo poimanje pristojnosti i odnos prema okolišu.
Svatko od nas je barem jednom svjedočio hračkanju i pljuvanju, bilo na ulici ili u parku. Neki ljudi to čine bez imalo nelagode, potegnu iz petnih žila i ispljunu sluzavi žutozeleni hračak, a u njemu zasigurno ima daleko više bakterija i virusa štetnih po zdravlje drugih ljudi nego u fekalijama psa. Pseće bolesti ionako ne prelaze na ljude.
Nekim pripadnicima muškog roda nije nimalo neugodno stati uz nečiji haustor ili uz stablo, izvaditi pišu i obaviti malu nuždu. Neki se ne potrude ni zakloniti se. Prizor je to koji se često može vidjeti na livadi gdje su psi krivci za sve.
Pored drvoreda blizu bočališta, ljeti se od smrada ne može proći, vlasnici ga sa svojim ljubimcima zaobilaze i samo sa sigurne udaljenosti gledaju kako svako malo netko od ekipe s bočališta trči napraviti si mjesta za nove pive i gemište.
I drugim prolaznicima nije strano, onako usput, dok idu preko zelene površine, isprazniti mjehur. Da ne bi mislili kako samo muškarci imaju tu privilegiju, ima i pripadnica nježnijeg spola koje se ne libe čučnuti. Znatno ih je manje nego muškaraca, ali ima ih.
I od goreg ima gore.
Nisu sva govna koja se mogu vidjeti u parkovima pseća. Ima i ljudskih, pogotovo na našoj livadi.
I nemojte misliti da su za njih zaslužna isključivo dječica; nezgodno je kad se malom dijetu prikaki, hajde mu objasni kako neka malo stisne do prvog WC-a. Majka sam, znam i shvaćam kako je to. Ni moj potomak nije birao vrijeme i mjesto. Ali ne shvaćam kako to netko može samo tako ostaviti zajedno s prljavim maramicama kojima je djetetu obrisao guzu. A toga ima. Kao što ima i samo bačenih punih pelena, čak ni zamotanih u smotuljak što se s pampersicama jako lijepo da napraviti. Zbog toga nikome ništa. Nitko ne ukazuje roditeljima da bi trebali nositi vrećice za slučaj nezgode. Niti ih se proziva zbog uneređivanja zelenih površina.
Ajde djeca, nisu ona kriva, ponajmanje što im roditelji nemaju razvijenu svijest o nekim stvarima, ali što misliti o odraslim ljudima koji usred bijela dana, kraj grma ili stabla u parku, ili na parkiralištu između dva automobila prazne crijeva?
Nije svaki put u pitanju proljev koji te iznenada zašrafi i samo izleti.Ti ni ne stignu skinuti se i čučnuti. A i takva drizga se rijetko kad na našoj livadi vidi, ali vide se svakojake druge forme nakon što si je netko malo počučao kraj stabla, obično uz parkiralište. Jedan tip je to besramno napravio blizu dječjeg igrališta, bilo mu usput i baš ja sam morala naletjeti na njega. Ni zacrvenio se nije.
Ne vrše nuždu na zelenim površinama samo pijanci i neke čudne spodobe, ima i ljudi koji izgledaju sasvim pristojno, nikad se tome ne bi nadao od njih. Čak ni moj pas to ne želi obaviti bilo gdje i pred bilo kim.
I nikome od tih ljudi koji očito nisu gospodari svojim guzicama, ne pada na pamet počistiti za sobom, niti se protiv takvog nedostatka kulture i obzirnosti prema drugima diže hajka. Njih nitko ne pita za vrećicu.
I što mi drugo preostaje nego zapitati se zar je čovjek manje nego pas?
Nedavno je na livadi uz parkaralište, blizu bočališta postavljen kemijski WC, a jutros sam opet vidjela tipa kako piški uz stablo, ni dva metra od WC-a. Otresao je pišu i pospremio ga, a zatim me bez srama pogledao u oči. I ja sam njega gledala u oči, čak mi ni neugodno nije bilo jer bio je to tek samo jedan u nizu prizora na kakve sam se nekako naviknula i više ne okrećem glavu. Zašto i bih?
Ipak, začudilo me zašto to radi tako javno, da ga svi mogu vidjeti, kad je sad tu taj WC. Provjerila sam da nije zaključan ili zauzet, da nije tu samo forme radi. Nije bilo nikakvog razloga da ne uđe u njega. Pa zašto je onda morao pišati uz stablo kao pas?
Za kraj prenosim iz Vijesnika generaliziranje Marine Bencun:
Svakom kreativnom pokušaju vlasnika pasa da se opravdaju zašto nisu počistili za svojim Bobijem ili Fifijem, koji su bili malo nestašni, trebao bi za mjesec dana doći kraj.
< | travanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
O svemu što me na ovaj ili onaj način takne, o ljudima i životinjama, kulturi i nekulturi, pubertetu i klimakteriju, hrabrosti i kukavičluku, gluposti i razumu, možda i pokoja priča ako me pukne inspiracija.