O svemu običnome i neobičnome

utorak, 12.08.2008.

U turističkom uredu

Čekaonica je krcata, to me obeshrabri, ali nemam izbora. Moram se prijaviti.
Svi drže papiriće u rukama, opa, treba nešto i ispunjavati. Pitam gdje uzeti te papire. Upućuju me unutra gdje je je također hrpa ljudi, jedni sjede, drugi stoje. Tražim djelatnicu formulare. Ona kopa po stolu, nalazi ih i pita koliko nas ima. Treba mi za svakog po dva primjerka, to ispuniti i pričekati. Pitam je do kad radi. Do dvanaest, to bi bilo dosta, kaže. Mogu li to ispuniti doma i donijeti navečer? Čudno me gleda, navečer radi od 7 – 9. Valjda će joj dva sata biti dovoljno da nas evidentira, nadam se da će tad gužva biti manja.

Na izlasku iz zgrade srećem gospodina kojeg je neki dan potjerala, krenuo se je ponovno pokušati prijaviti. Kažem mu kakvo je stanje i da inspektori hodaju po kućama. Odlučuje kao i ja uzeti papire, pa možda tokom današnjeg dana uspije doći na red.

Kod kuće popunim prijave i točno u 19:00 se nacrtam pred uredom. Ispred mene je već četvero ljudi, a nekoliko ih je unutra. Vrijeme ide, a iz ureda nitko ne izlazi. Čekaonica u kojoj se nema kamo sjesti sve je punija. Tješi me da sam blizu čela reda i imam sve popunjeno pa se ne bih smjela predugo zadržati unutra kad konačno dođem na red. Iza mene je gospođa koja se samo treba odjaviti i platiti boravišnu pristojbu.

Red se sporo pomiče. Neki odustaju i odlaze. I ja bih najradije otišla, ali moram to već jednom skinuti s vrata. Da sam bila strpljivija prošli tjedan, danas bih si prištedjela pokoju neugodnost. Iznutra povremeno dopire isprekidano, energično lupkanje, kao da netko udara slovo po slovo na starinskoj pisaćoj mašini. Zar joj je opet računalo u «kvaru»?

Konačno je i na mene došao red. Ulazim zajedno s gospođom iza mene koja ima otečene noge i teško stoji. Moje noge nisu otečene, ali imam osjećaj da bi mi mogle iskočiti vene. S olakšanjem se zavaljujemo u stolce i čekamo dok djelatnica obrađuje ljude pred nama.
Otkrivam da računalo nije u kvaru, a onaj zvuk za koji sam pomislila da dolazi od pisaće mašine zabravo je zvuk snažnog nabijanja po tipkovnici računala. Isto je kao i moje, a djelatnica se žali da je sporo. Bit će ipak da se gospođa ne zna njime služiti.

Dosadno mi je pa proučavam djelatnicu. To nije ona ista žena koju znam od prije. Drži se strogo i natmureno, važno. Pomno pregledava svaku prijavu i nad svakom nešto mudruje. Nije joj dosta to što piše pred njom nego mora dodatno provjeriti je li to točno i postavljati pitanja. O svemu nešto puno misli, pa se maši štambilja i ožeži. Zatim slijedi najmučniji dio, brljanje po računalu i energično nabadanje po tipkovnici. Vidi se da nas joj je već svih na vrh glave.

Gospođica ispred mene želi odmah platiti. Djelatnica objesi usta i prevrče oči, puše:
- Zašto sad želite platiti?
- Pa da ne dolazim dva put.
- Ima li još koga vani?
Smijuljimo se, da ima, čekaonica je krcata.
- Onda dođite sutra ili najbolje dan prije odlaska.
Pobjegne mi ironična primjedba:
- A što ako i tada bude gužva?
Djelatnica me ošine bijesnim pogledom.
Gospođica je svakako naumila platiti odmah što u potpunosti razumijem. Nitko normalan ne želi ovamo ući drugi put. Djelatnica se mršti i ispisuje račun preko one stvari.

Sad sam stvarno ja na redu. Hitro ustajem, predajem joj uredno ispisane prijavnice u dva primjerka, osobne iskaznice i napominjem da je paušal plaćen za dvije osobe.
- Paušal vrijedi samo do 15. srpnja - kaže.
- Paušal je plaćen 30. lipnja – naglašavam.
- Ali nije plaćen za vas.
Potpuno sam zbunjena. Gledamo jedna drugu kao da je ona druga pala s Marsa.
- Koliko mi je poznato, paušal se odnosi na broj osoba koje borave u kući, a ne na određene osobe.
(Tu sam, doduše, moram priznati, u krivu, no po propisu nije ni način naplaćivanja paušala na našem otoku ili je mama nešto krivo shvatila, a to otkrivam tek danas kad se dokopam Interneta.)
- Ništa ja ne znam, meni je rečeno da nakon 15. srpnja nema paušala.
- Paušal je plaćen.
- Ali ne za vas. Više nema paušala. Tako su mi rekli.
- Tko vam je rekao? Kod koga to mogu provjeriti?
- Pitajte moju šeficu.
- Pa recite mi ime.
Kaže ime, a ja je moram pitati i za prezime. Sutra ću nazvati glavni turistički i raspitati se o čemu se tu točno radi, a sad bih rado vidjela dokumenat na koji se ona poziva i kojim je reguliran paušal.
- Što će vam?
Na jedvite jade joj objasnim da samo želim vidjeti što točno piše, pa da se ne prepirem s njom bez veze ako je ona u pravu.
Nakon poduljeg natezanja, bijesno baca pred mene papir. Uzimam ga i kažem joj neka obradi gospođu iza mene dok čitam. Pokušavam čitati, koncenritrirati se na suhoparni tekst i pronaći ono što me zanima, ali ona stalno nešto melje. Sad mi već zbilja puca film. Bit će da sam povisila glas, povisuje ga i ona. Moram napomenuti da se je ona prema meni cijelo vrijeme odnosila kao stroga učiteljica prema zločestom učeniku.
- Što se vi imate na mene derati! Ja sam tu službena osoba.
Kao da je u najmanju ruku organ reda i zakona.
- Ja sam stranka – kažem joj u nadi da će joj doći iz dupeta u glavu da je ona u ovom uredu zbog mene i ostalih ljudi čije vrijeme troši dok se prepucava, a ne ja zbog nje. Badava se nadam. Ona vrišti da je tu danas bila do tri iako joj je radno vrijeme do dvanaest, jedva se suzdržim od otrovnog komentara na račun njezine brzine. Po ne znam koji put joj kažem da obradi gospođu koja se želi odjaviti i pusti me da čitam, a onda ništa. Naposlijetku ispali:
- Vaši ime, ja ću si to zapisati.
Gledam je s nevjericom.
- Imate pred sobom sve moje podatke, osobnu također.
Pretura po stolu, ne može naći moju osobnu. Nalazi je ispod nekih papira i slavodobitno je grabi - sad zna tko sam, sad će ona meni pokazati.
Gospodin koji je u međuvremenu ušao, iznerviran izlazi, a gospođa iza mene kaže slabašnim glasom:
- Ja bih se samo odjavila i platila.
Djelatnica se ipak odlučila pozabaviti njome, a ja u tren oka nalazim potreban podatak. Sročen je tako da se može protumačiti i na njen i na moj način, iako mi se čini da bi na moj bilo logičnije. Više o cijeloj stvari saznat ću tek kad se vratim u Zagreb i dokopam Interneta.
Svega mi je pun kufer, ne nateže mi se više s njom, platit ću po danu, samo da više nemam s njom posla. Odluka je donesena i ja bih se dosađivala da ne moram slušati kako se gospođa s otečenim nogama pokušava odjaviti. Djelatnici nešto nije jasno:
- Ali tu piše da ste prijavljeni do 15. kolovoza, zašto se onda danas odjavljujete?
- Zato što sutra putujem.
- Ali zašto ste onda prijavljeni do 15. kolovoza?
- Mislila sam dotad ostati, ali mi je nešto iskrsnulo.
Djelatničina usta su opet obješena i čini se da je pred njom nepremostiv problem. Rješava ga obraćajući se meni:
- Jeste li našli?
Kimam glavom.
- I?
- Dajte riješite gospođu.
- Pa što piše?
Čitam joj naglas.
Ona me značajno gleda. Kažem da to nije baš prejasno napisano, a ona se na moj užas složi sa mnom, ni njoj nije ništa jasno.
- Dajte izračunajte koliko sam vam dužna – moli gospođa s otečenim nogama.
Djelatnica je pogleda i puše:
- Što ćemo sad?
Napokon se primi računanja, riješi gospođu i na red dolazi moj slučaj. S nadom da će sad sve biti brzo gotovo i bez većih problema, kažem joj da mi obračuna po danu, a ona pobijesni i počne vikati na mene:
- Kako sad hoćete po danu, a prvo ste htjeli paušal!
- Pa vi ste rekli da paušal ne vrijedi, što mi drugo preostaje?
Opet vika i cika. Pokupila bih se taj čas da me nije frka inspektora. Gospođa inspektorica se barem nije izderavala na mene. Samo da ovo preživim.
Nakon puno natezanja i uludo potrošenog vremena, mojeg, njenog i ljudi koji čekaju, prestaje tupiti s paušalom na koji po njenom ionako nemam pravo i krene provjeravati podatke na prijavama. Zakači se za moje ime i pita zovem li se tako ili onako kako me inače zovu.
- Onako kako piše na osobnoj – odbrusim.
Čita, čita, čita... Slijedi štambiljanje – na konju sam, a tad zapne na računalu. Nismo evidentirani, ne može nas naći, a trebala bi jer smo bili lani. Opet je računalo sporo i nije ona lani radila tu.
- Nemam vaše podatke u kompjuteru – ponavlja i gleda me kao da od mene očekuje da joj kažem što poduzeti, pa joj i kažem:
- Pa unesite ih.
Samo što ne iskoči iz kože, što si to ja zamišljam, nema ona vremena unositi podatke. Samo da obavi već jednom taj kurčev posao za koji dobiva plaću. Pitam je želi li da sama unesem podatke u računalo. Odbija me. Tipka i tipka, polako i energično, razvalit će tipkovnicu. Zatim još dok sve izračuna, ispiše uplatnicu, udari žig i uzvrati mi novac.
- Hvala lijepa i doviđenja – kažem, a od nje ni bu ni mu. ne udostoji me ni mrkog pogleda.

Promarširam kraj dugačke kolone u čekaonici, vani se već mrači, uletim u slastičarnu i posljednjim snagama zatražim pivo. Pivo se stvori u trenu. Vidi li se na meni da sam upravo izašla iz turističkog ureda?

Sutradan, ni idućih dana nisam nikoga zvala, nije imalo smisla kad sam već platila po danu, a ostalo mi još malo godišnjeg.

<	kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Svibanj 2017 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Rujan 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2009 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (3)