O svemu običnome i neobičnome

utorak, 12.08.2008.

U raljama inspektora

Svako ljeto ista priča, okopavanje oko prijave boravka na moru, točnije, na jednom kvarnerskom otoku.
Mama je vlasnica kuće u kojoj ljetujemo te ne moramo plaćati 5 kuna po danu kao obični turisti već imamo popust 70%, a postoji i paušal za vlasnike kuća za odmor i članove njihovih obitelji u iznosu od 40 kuna po osobi. Do danas smo mislili da se taj paušal plaća po broju osoba koje borave u kući, a ne za određenu osobu, tj. ako je paušal plaćen za dvije osobe da on vrijedi za bilo koja dva člana obitelji te da je samo bitno prijaviti se. Tako smo mislili i bili u krivu. Nije nam padalo na pamet da prije ljetovanja moramo dobro informirati o boravišnim prijavama i taksama jer neznanje ne opravdava.

Zato se potrudite na vrijeme doznati što vaša Turistička zajednica potražuje od vas i ispuniti to pod hitno. Za naš otok vrijedi ovo

Nema prvo pospremiti kuću, raspakirati se pa predahnuti i odahnuti, odmah da ste krenuli u turistički ured. Inače, ako vam pokuca inspektor...
Na kakvu god situaciju naletjeli u turističkom, ne odustajte od prijavljivanja na vrijeme jer to vam inspektori neće uzeti u obzir kao opravdanje, osim ako se želite provesti kao i ja.


Dakle, nije me bilo strah da će mi prijavljivanje u turistički ured prouzročiti silan trošak, barem ne financijski. Više me je bilo strah troška živaca koje sam došla odmoriti.

Nisam željela ni da mi godišnji odmor bude pokvaren kad mi inspektori banu na vrata, a to je skoro pa zagarantirano svima koji se ne prijave u roku od 24 sata po dolasku. Mama nas je upozorila da se odmah prijavimo jer su ove godine baš revni. Kaže da su susjedi spičili kaznu, 500 kn, koju je morala platiti odmah inspektoru. Ako račun šalju poštom, to bi je stajalo 2000 kn. Tako joj je inspektor rekao. Jadnica je posuđivala novce jer nije imala 500 kn u džepu, a inspektor nije imao vremena čekati da ih podigne u pošti.

Imala sam najbolju volju prijaviti se što prije, ništa ne košta, mislila sam, no nikad se ne zna što ćeš ili koga ćeš zateći u turističkom uredu. Na otoku nema kvalificiranih kadrova pa taj posao zapadne koga god, uglavnom po babu i stričevima što i ne bi bilo tako loše da je turistički djelatnik efikasan, ali nije uvijek.

Ovogodišnja turistička djelatnica ne ulijeva pouzdanje. Nisam sigurna ni da ima završenu srednju školu. Negdje drugdje je sasvim sigurno ne bi zaposlili u turističkom uredu, ali ovdje valjda nije bilo boljih kandidata za taj posao.

U čekaonici ispred ureda dočekala me gomila ljudi na rubu živčanog sloma. Čekaju već jako dugo, ova unutra je spora do bola. Elegantno sam se okrenula na peti i odlučila doći sutra kad će ih, nadala sam se, biti manje. Nekako nisam imala energije za birokratske forme i načekavanja. Tek sam stigla i želim se opustiti, aklimatizirati, shvatiti da sam konačno na godišnjem.

Sutra zaboravim. Sjetim se tek prekosutra u slastičarnici kad na terasu uleti izbezumljeni lik i traži hitno pivu. Što mu se dogodilo? Izgleda kao da bi mogao nekoga ubiti, a inače je smiren i pristojan čovjek. Proveo je sat i pol u turističkom uredu, toliko mu je trebalo da prijavi sebe i familiju. I najgore je, kaže, što svi potrebni podaci postoje u računalu od lani, ali gospođa ne zna doći do njih, sve radi naokolo i kao u usporenom filmu.

Potonem u stolac pokušavajući ne misliti o prijavljivanju, ali već se vidim kako gospođu tjeram s njenog radnog mjesta i prčkam joj po računalu. Možda joj je danas loš dan, sutra ću.

I svaki dan iskrsne nešto zbog čega odustanem ili ne mogu. Najčešće me odbije dugačak red. Oni koji su preživjeli torturu u turističkom uredu, puni su svakojakih priča koje su sve samo ne ohrabrujuće. Zadnji put kad sam krenula u turistički ured, rekoše mi ljudi koji su od tamo upravo izašli da se ne trudim. Njih je potjerala, rekla im je da više nema vremena jer za sat i pol joj je fajrunt.

U međuvremenu je stigao i muž, a ja se još nisam prijavila, sad nas je već dvoje za prijaviti. Dobro, jednim udarcem ćemo dvije muhe, no nismo bili dovoljno brzi.

Oko 9:30 ujutro, po povratku iz dugačke poluplaninarske šetnje sa psom, nabasavam na inspektoricu pred vratima. Sva sam znojna, sunce mi piči ravno u glavu, a ona nešto o prijavama, boravišnim taksama, papirima od kuće... Uspaničarim se i ne znam kud bih sa sobom. Ona sjedi kod susjeda i traži me neke papire. Na brzinu čopnem potvrdu o plaćenom paušalu, nosim to kod susjeda, a zatim skužim da će sve to potrajati i da zbilja nije u redu da me trančira kod susjeda, stoga kažem da ćemo to ipak obaviti u mom dvorištu.

Gospođa je ljubazna, pokazuje mi značku koja mi ništa ne znači jer sam presmušena da bih išta registrirala. Mogla mi je pokazati i iskaznicu kontrolora ZET-a, ja bih povjerovala da je to iskaznica državnog inspektorata. Drugi problem je što je sjedila sa susjedom s kojim smo u lošim odnosima, zbog tende koju je napravio bez dozvole i uredno zaobilazi sve naloge za rušenje. Odmah posumnjam da mi je susjed nešto smjestio. Ne znam što bi mogao, ali nikad se ne zna što se može ubrojiti u propust, a susjed ima dobro podmazane veze. Ona me traži papire od kuće, a to me dodatno zbunjuje. Papiri su kod mame u Zagrebu, zašto bi ih držala u vikendici u kojoj nitko ne boravi 10 mjeseci u godini.

Malo se smirim kad shvatim da se radi samo o prijavi. Zadovoljna je potvrdom o plaćenom paušalu, a zatim kreće ispunjavati formular. Traži me osobnu. Dajem joj je. Komentira moje ime, kaže da je lijepo i svako malo me oslovljava njime. Nisam u stanju prosuditi je li to dobro ili loše. Ime mi inače nije bogznašto, primjereno je za malu djevojčicu – ah te težnje roditelja da im djeca ostanu mala i odbijanje svake pomisli da će slatka mala curica jednom biti odrasla žena i baktarati se s inspektorima.

Pita me tko je još u kući. Premišljam se da li da joj kažem za muža. On je sad negdje u nekoj birtiji, mogla bih ga baš prešutjeti, ali jao – ne znam lagati! Osim toga, možda ju je već susjed obavijestio koga sve tu ima i ona samo čeka da me ulovi u laži. Stoga joj priznam postojanje muža.

Pita kad smo stigli. Ja prošli tjedan, a muž jučer – napominjem da sam samo ja u prekršaju, muž ima još nekoliko sati vremena prijaviti se, a ona me traži dokaz.
Kakav dokaz!?
Brodsku kartu!
Kakvu kartu? Gdje bi mogao biti taj papirić? Znači li to da mu moram kopati po hlačama, košulji ili tražiti novčanik koji je odnio sa sobom? Kome pada na pamet sačuvati putničku kartu kao dokaz da je tog i tog dana stigao na određeno mjesto. Naposlijetku, nije uopće morao doputovati javnim prijevozom. No, ničeg od toga se ne sjetim na vrijeme, samo kažem da ne znam gdje bi mogla biti prokleta karta i postoji li još uopće, a ona već zapisuje da ne mogu dokazati kad je muž stigao, a iz toga slijedi da smo oboje zatečeni neprijavljeni.

Pita zašto se nismo prijavili. Kažem joj da to na ovom otoku nije baš jednostavno, meni je jasno da nema kvalificiranih djelatnika i da se posao uvaljuje kome god, ali što napraviti kad najobičnija boravišna prijava iziskuje vremena i živaca kao da prijavljujem ne znam što, bila sam tamo i otišla neobavljena posla, ne jednom. Bilo bi najidealnije kad bi bilo moguće ostaviti u turističkom uredu osobne iskaznice i drugi dan ili kad već doći po njih. Dajem obećanje da ću se još danas žrtvovati i logorovati u turističkom dokle treba.

Pita me imam li kakvih pritužbi na njezin rad.
Što da kažem? Svako malo me to pita, već mi je sumnjiva zbog tog propitkivanja o eventualnim primjedbama na njezin rad. Samim tim što se je pojavila prouzročila mi je silan stres, bila bih pod stresom i da sam sve obavila na vrijeme, no ona samo radi svoj posao, a moj je problem što mi nije palo na pamet čuvati dokazni materijal o muževom prispjeću na otok ili tražiti djelatnicu turističkog ureda ispričnicu.

Trga listinu i turi mi je pod nos da potpišem. Potpisujem je bez razmišljanja i čitanja, samo da je se što prije riješim, pokušavam dokučiti kakve me sankcije čekaju, ali ne doznajem previše. To ću doznati kad mi stigne rješenje s uplatnicom.

Inspektorica odlazi, a ja pokušavam dešifrirati što sam to potpisala. Trebala sam tražiti da mi pročita.

Rado bih na kupanje, ali ipak odustajem, bolje mi je krenuti u turistički. Muža nalazim u slastičarni, pitam ga za kartu, naravno, nema pojma ima li je još negdje ili ju je bacio. Otimam mu osobnu i jurišam na turistički.

<	kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Svibanj 2017 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Rujan 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2009 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (3)