O svemu običnome i neobičnome

utorak, 19.09.2006.

Iza zaključanih vrata

Ključ je zapeo na pola puta i dalje ni makac.
Bezbroj puta smo rekli baki da ne ostavlja ključ u vratima, ali ona ne sluša, uvijek radi isključivo po svom. Ključ vadi samo noću, za slučaj da umre u snu. Preko dana nema za tim potrebe. Ne želi priznati da joj je sluh oslabio. Ne priznaje ni jednu od svojih staračkih tegoba.
Zvonim tri puta kratko. Kroz zaključana vrata do mojih ušiju dopire samo maksimalno pojačan zvuk televizora. Nikakvo kretanje. Zovem je mobitelom. Čujem kako unutra zvoni telefon, ali ona ga ne čuje. Nazivam ponovo. Zvonim bez prekida. Lupam po vratima. Dozivam je imenom. Proizvodim toliku buku da bi se i mrtvi probudili, ali ona ne reagira. Poslije mi neće vjerovati da sam bila tu, da nije čula ni zvono, ni telefon, ni lupanje, ni vikanje. Reći će da sam sve izmislila, da je nemoguće da ništa nije čula.
Možda gleda sapunicu. Najbolje da pričekam i za sat vremena pokušam ponovo.

Sat kasnije eto me ponovo pred vratima. Osim televizora iznutra se ništa drugo ne čuje. Ležim na zvonu. Lupam šakom po vratima. Dozivam. Urlam. Počinjem se ozbiljno brinuti. Što ako je pala i leži u nesvjesti? Što ako je umrla, a nije napisala oporuku? Morati ću se navlačiti sa svom onom silnom rodbinom koja godinama ne pita za nju. Ispasti će da sam trošila živce i vrijeme uzalud, a sve u nadi da ću jednom naslijediti stan kojim mi čitavo vrijeme maše pred nosom kao mrkvom uz riječi: ako mi budeš dobra, neće ti biti žao, sve će ovo biti tvoje; ali na spomen da bi trebala napraviti nekakvu oporuku, ona spretno mijenja temu ili se čak naljuti. Nije baka luda. Zna ona, dokle god ne stavi ništa crno na bijelo, ona je šef orkestra. Ma k vragu i oporuka, i stan, i sve. Barem me više neće maltretirati zbog vode u salati, pretvrdih limuna i naranči s debelom korom, zbog margarina kojeg je netko u dućanu otvorio i namazao si jednu šnitu za gablec, zbog trideset godina starih škarica koje je brusač spretno zamijenio i podvalio mi nevaljale jer nisam pazila...

Začudnom lakoćom mirim se s gubitkom obećanog mi nasljedstva i činim jedino što u ovoj situaciji mogu učiniti: zovem policiju. Čekam ih beskrajno dugo. U međuvremenu pokušavam uskrsnuti baku lupanjem i zvonjavom. Nekoliko puta silazim i gledam iz kojeg će smjera dojuriti policija.

Napokon došeta jedan policajac, lagano. U prvi tren mi se činilo da je samo u prolazu, no on pita je li to ta adresa i jesam li ja zvala policiju. Odgovaram potvrdno, a on me traži da mu ponovim sve što sam već rekla kad sam zvala 092. Kažem mu da je baka sama u stanu, zaključana, ne javlja se na telefon i ne reagira na zvono na vratima. Tome sad već ima više od dva sata. Čini se da mi ne vjeruje. Penjemo se do stana, zvonimo, lupamo i vičemo. Ništa. Čuje se samo televizor.

Nakon nekog vremena policajac zaključi da se mora javiti u svoju postaju i zatražiti da pošalju vatrogasce, a zatim me na moje veliko zaprepaštenje zamoli da mu posudim mobitel. Hebate, kakva je to policija kad se nemaju čime javiti u stanicu? Akoje baki pozlilo, mislim u sebi, dok mi uđemo, više joj neće biti spasa. Ona unutra leži u tko zna u kakvom stanju već više od dva sata, a možda i dulje.

Vatrogasci, njih dvojica, stižu pod punom ratnom spremom. Kratko proučavaju vrata i zaključuju da su lako provaljiva. Dečki su od akcije. Začas sređuju stvar pajserom koji guraju ispod vratiju. Uz jezivu škripu rastvaraju se oba krila.

Uđite vi prvi, kaže policajac, a meni koljena postaju mekana. Ne želim ući, ali on kaže da moram. Takvo je pravilo. Srce mi je u grlu, noge okovane. Nesigurno ih vučem, unaprijed isprepadana prizorom koji ću zateći. Nije ovo za mene. Ja nikada ne idem gledati pokojnike, okrečem glavu od mrtvaca i strašnih prizora.

Ne usuđujem se pogledati kroz otvorena vrata zahoda. Nije unutra. Trunak olakšanja, barem ju nismo zatekli u nedostojnom položaju. Ulazim u kuhinju. Policajac me slijedi. Sve je na svom mjestu, pospremljeno. Vrata njene sobe su odškrinuta. Gurnem ih i vidim vrh bakine glave, natapirane žute kose strše iznad jastuka. Zovem ju, a ona ništa. Ne mogu dalje, ali policajac me gura. Polako obilazim kauč. Ona leži sklopljenih očiju, nepomična. Bako! Ne čuje me. Mrtva je. Kolebljivo spuštam drhtavu ruku na njeno rame. Dotičem je, a ona iznenada otvori začuđene oči.

Srce mi prestaje kucati. Jedan dugi trenutak netremice se gledamo oči u oči, obje prestrašene i šokirane. Odjednom me napusti sva snaga i rasplačem se poput malog djeteta, klonem joj u naručje, a one se čudi kako sam ušla i zašto plačem, ne vjeruje mi da nije čula ni zvono, ni telefon. Policajac i vatrogasci potvrđuju moju priču, ali ne vjeruje ona ni njima. Kori me što sam dizala paniku i ljuti se zbog vratiju. Srećom nisu oštećena. Naposlijetku prizna da možda ipak nije čula zvono i telefon, zbog televizora, ali spavala sigurno nije, možda je tek na tren zadrijemala.

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Svibanj 2017 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Rujan 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2009 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (3)