Halo efekt

subota, 08.05.2010.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U KULTURI: O napornosti kazališnih predstava

Kultura, kulturna događanja, kulturni doživljaji, kulturni izazovi i kulturno samoizražavanje trebali bi polijepiti sve rupe i neravnine različitosti u patchwork dizajnu naše svakodnevnice. S aktivnim i uređenim kulturnim životom trebali bismo biti profinjeniji, uglađeniji, sretniji i zadovoljniji. Posljednje sam se vrijeme uvjerila kako je to teško postići. Prije toga nisam bila zadovoljna intenzitetom kojim sam sudjelovala u kulturnom životu Metropole. Toliko se toga pružalo, no ništa me nije zanimalo. Kada me zanimalo, nisam si to mogla priuštiti, ili je to bilo nedohvatljivo zbog nedostupnosti ili neodgovarajućeg vremena odvijanja. Posljednje sam se vrijeme odlučila aktivirati pod svaku cijenu, što je u početku značilo da sam svaku nakanu uživanja u kazališnim predstavama ostvarila. Višemjesečni kazališni angažman dao je porazne rezultate, podsjetivši me da sam do njih već prije dolazila, radi čega sam postala apstinent od kazališta. Kao i u slučaju drugih svjesno odabranih apstinencija koje sam si priuštila, razlog je bio isti - loš izbor i niska kvaliteta ponuđenoga. da smo u takvoj situaciji znamo po tome što smo u terminima oportunitetnih troškova. Štogod uzmemo od prdstave, dvoranu, komad ili glumce, samo nam je u glavi prevelika cijena i propuštene mogućnosti.

Jedna kazališta predstava košta kao mjesečna doza jeftinijih ženskih tjednika, a skuplja kao višemjesečna doza sjajnih magazina.Grozno je izaći s predstave i pitati se je li ipak bila bolja ideja kupiti si umjesto toga CD, doprinijeti fondu namijenjenom za nove poštene cipele ili odjeću, nabaviti si pošteniji komad modne bižuterije ili najnoviju knjigu uspješnicu u originalnom i džepnom izdanju. Najgore su predstave nakon kojih je čovjeku nije žao samo utrošenih novaca nego i vremena koje je mogao utrošiti na nešto drugo, ne nužno zabavno, već opuštajuće i neobavezno, kao što je sjedenje na klupi u parku ili ležanje na travi i gledanje oblaka. Danas sam pred kraj predstave koja se prikazivala u prepunoj dvorani, stala računati koliko je ljudi izgubilo skoro dva sata vremena i koliko je to ukupno vremena propalo.

Kada smo kod vremena, teško je ne zapaziti da su predstave nategnutog sadržaja, preduge i prenapuhane u promidžbama. Štoviše, nakon predstave previše sam se puta pitala zašto netko toliko pretjeruje u marketinškim manevrima, zašto se predstavu može koliko-toliko razumjeti do kraja tek nakon pročitane knjižnice o predstavi, proučavanja biografije autora i mučnog čitanja pratećih tekstova iz nje, od kojih su neki toliko nemušti i isprazni za zainteresiranog gledatelja, iako možda prepuni značenja i metafizičkih razmišljanja za svoje kolege dramske umjetnike. Ipak, nakon duljeg analiziranja i promišljanja o temi i načinu predstavljanja, samo sam za klasične predstave i predstave i prošlog doba mogla razumjeti zašto su takve kakve su, smatrajući ih odrazom stila i razmišljanja svojega doba.

Zašto su suvremene predstave, čak i od priznatih autora, preduge i nakićene nepotrebnim, nejasnim i kičastim, kada je kićenost, ispraznost i lamentiranje u svim oblicima zastarjelo i nepotrebno? Zašto se u doba lapidarnosti i brzine gledatelj može naći u sjedalu iz kojega bi najradije ustao usred predstave ili zaurlao zašto se predstava tako sporo i dosadno odmotava i zašto nije skraćena za trećinu i što je bilo režiseru kada to nije učio i prevladavo na neki svoj magičan, svojstven i majstorski način? Sve bi se ovo moglo objasniti školskom metaforom: odrađivanjem zadataka, obveznom pisanja domaće zadaće na zadanu temu, nemogućnosti suprotstavljanju učiteljici koja je osmislila priredbu, dobivanja nagrade i pozitivnih bodova ako se na ikoji način doprinosi predstavi, dobivanju boljih pozicija na pozornici i dvorani ako si u prijateljskim odnosima s onima koji sređuju sve oko prestave... Ili je samo stvar u tome da se od publike uzme novac i napravi još jedan krug obrtaja sredstava i obavi još jedan ciklus predstave i preživljavanja kazališne kuće? Zašto je tako brzo moguće prepoznati autora koji proživljava ono što piše i koji vjeruje u poruke koje prenosi od onih koji su kazalište i dramatizacije požutili i estradizirali? Ako je to posljedica popularizacije kazališta i njegovog približavanja svime i svakome, očito će kazalište zadesiti ista sudbina kao novine - komodizacija koja vodi odumiranju i stvaranju surogata. Kada to ne brine kazalištarce, zašto bi se ja kao kupac kazališne umjetnine i kulturne usluge ograničavala na sadržaj i ne bavila svojim vlastitim doživljajima fizičke dimenzije kazališnog skazanja, što nije zanemariv aspekt forme?

Govoreći o fizičkoj ugodnosti, nemoguće je ne zapaziti da je puno dvorana prenapučeno sjedalima, pa i za prosječnog čovjeka nema dovoljno prostora niti za ruke a pogotovo ne za noge. Kakvu tek neugodnost trpe visoki i pretili! Nejasno je zašto su sjedala pregusto nagurana, kada je ta naku broj predstava dvorana rasprodana. U usporedbi sa suvremenim kino dvoranama kazalištne dvorane su zastarjele bez obzira na svoja obnavljanja i druge dekoraterske zahvate koji su ih treba modernizirati. Još je manje objašnjivo kako je moguće da u dvorani ne bude dovoljno svježega zraka tijekom cijele predstave. Ili da se postojeći klimatizacijski uređaji ne koriste kada u dvorani u neko doba postane prevruće i sparno.

Što se tiče tema i načina na koji ih kazališta obrađuju, sve mi se više čini da su komadi nastali jer su morali nastati, te da autori u doticaj sa svijetom dolaze gledajući televiziju i čitajući novine, što ih ničime ne izdvaja od mase drugih ljudi, osim u njihovoj vještini pisanja dramskog teksta. Još je gora stvar kada se predstava ne čini niti moderna niti realna, nego nerazumljiva zbog svoje nedorečenosti, pa se gledatelj mora tješiti da je to neka njemu nedokučiva metafora ili da se prešlo u nadrealizam čak i kada se govori o dnevnim i dohvatljivim problemima.

Najjadnije je nakon ozbiljnosti stvarnoga života dopustiti si gledanje neke predstave s težom, mračnom ili ozbiljnijom temom, tražeći u njoj ne samo doživljaj, već i neko objašnjenje svijeta oko sebe, da bi se nakon svega shvatilo da se postiglo stanje veće izmučenosti nego nakon cjelotjednog rada, a sve u razdoblju tjedna kada se može birati što želi raditi i kad bi se trebalo opustiti i razonoditi i svemu dati više smisla i poleta. Tako se bijeg od od komercijalizirane ispraznosti kakva se nudi na televiziji i u filmovima i u kazalištu pokazao ne samo neuspješnim i uzaludnim, već krajnje napornim. Kao gledatelj ja se osjećam prevarena, jer sam sve uvjerenija da se kazalištem kazalištarci bave prvenstveno radi sebe i da sve rade za kazalištarce, a da su svi ostali, kolikogod to suludo zvučilo, istodobno kolateralna šteta i neophodnost.

Posljednji pohod u kazalište doveo je do toga da sam čvrsto odlučila da više neću ići u kazalište, bez obzira čime budem namamljena: besplatnom kartom, dobrim društvom, povoljnijom cijenom karte, temom koja me zanima, slobodnim vremenom koje nisam drugačije uspjela osmisliti, željom da se nađem među drugim ljudima koje zanima ista stvar, ili, ne daj Bože, da uživo vidim nekoga glumca ili glumicu. Večerašnja predstava je mogla biti upola kraća ili barem bez zadnje trećine. Mogla je trajati jedan pošteni i suvisli sat, zaokružen i cjelovit. No nije. Svi glumci nisu jednako glasno i jasno govorili, pa se u zadnjim redovima dvorane povremeno doimalo da smo na brodu i da vjetar nosi glasove i guši ih. U dvorani je bilo prevruće i nedostajalo je zraka, tako da sam skoro pala u nesvijest. Zadnjih pola sata je bilo teško izdržati, kako zbog nepotrebnih lamentacija i odugovlačenja u predstavi, tako zbog vrućine i nedovoljne udobnosti sjedala. Na svu sreću prestava nije bila takva da sam htjela od nepodnošljivosti iskočiti iz kože. Vrijeme je danas u kazalištu u neko doba samo stalo prolaziti podnošljivo sporo. Na svu sreću, nije stalo.

Kako smatram da je svrha umjestnosti i kulture ne samo da čovjeka učini plemenitijim, pruživši mu priliku ne samo da bude izložen estetici, već i da ga se izlaganjem određenoj temi ponuka promisli o svojem životu i ponašanju, da malo uspoređuje sebe i druge, da nešto zaključi ili da filozofira ili moralizira, napuštanje predstave obilježen različitim nezadovoljstvima i željom da se ovaj večernji izlazak u svojim segmentima što prije zaboravi, pokazuje da je moja najnovija kulturna avantura bila čisti promašaj, s raznovrsnim obilježjima stalnog zajedničkog nazivnika - bezveznosti i dosade.

Budući da sam došla k sebi i da i sam bez sadašnje financijske krize oduvijek znala da čovjek treba ekonomizirati sa svime što posjeduje, uz to što mislim da kulturna zbivanja ništa dovoljno posebno da za njih treba biti preširoke ruke ili biti previše dobohotan kada se radi o vlastitom vremenu provedenom u dvorani, novcima za kartu i volji za prelazak kućnoga praga i odlaska do kazališta, te kako nisam površna ili pošto-poto željna senzacija ili pojavljivanja u društvu, vratila sam se svojoj staroj politici u vezi kazališta. Više ne želim plaćati razočaranje kada se poznata i etablirana profesionalna kazališta ponašaju kao kakvi klubovi, bilo klubovi gospode ili nogometaških klubovi ili klubovi navijača. Više ću pažnje posvetiti izložbama i muzeija, jer su tamo vremensko-novčani rizici srazmjerno manji, a fluktuacije u sadržaju i temama, iako trpe iste boljke kao kazalište, manje su dramatične i tragične. Štoviše, u posljednjih se godinu dana ponuda u ovom segmentu drastično poboljšala, a i raznolikost je iznenađujuće velika.

Kada se radi o kazališnim kućama, radije ću, kada se za to pruži prilika, diviti manjim kazalištima, kada ona nisu samo jedna od niša vlasnika i na njih navezanih autora prestava i koja ne funkcioniraju samo iz pragmatičnih razloga, ili ću pogledati što znaju i mogu kazališni amateri. Odlasci u kazališne sfere tako će postati vrlo rijetki, a ja ću biti mirnija jer neću očekivati previše najavljivane blistave trenutke i izvanredni sjaj ili strahovati pred mučnim naporima koji bi me čekali. Iz prethodnog iskustva znam da nisam propala u domeni kulturnog uzdizanja jer sam izbjegavala kazalište, iako sam zbog toga činila primitivnom i ograničenom ljudima kojima je odlazak u kazalište isto što i odlazak u kafić ili na špicu, da vide i budu viđeni i da kažu da su se prošetali na prvom mjestu u pravo vrijeme.