Halo efekt

petak, 06.08.2010.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U DUĆANU: Probrana publika za stand-up kupovinu

Nemam previše primisli o tome da su prodavačice u dućanu premalo plaćene, jer sve razmišljam u terminima prethodnih troškova u obliku školovanja i dodatnih usavršavanja koje je potrebno utući u svoje životno i slobodno vrijeme da bi se moglo raditi u nekom zanimanju. S obzirom na medicinske sestre ili odgajateljice u vrtiću, trgovkinje su ispravno plaćene, iako mislim da su medicinske sestre, a pogotvo one na odjelima u bolnicama premalo plaćene s obzirom na trud i odgovornost koju imaju i koliko poslova moraju obaviti u svojoj jednoj smjeni. No posljednje vrijeme se sve više počinjem pitati je li moj kriterij dobro izabran. Vlastito iskustvo na poslu me je podučilo da su pakao drugi. U uredima je to konačni i ograničeni broj ljudi, iako kombinacija i situacija za stvaranje neugodnosti i nepodnošljivosti može biti beskrajan!

Danas stigoh u dućan. Ljeto je i vrhunac godišnjih odmora. Sve je više prazno nego puno, no osjeti se da je radni dan. Obližnjih školaraca i studentarije nema. Slab je posjet radnih srednjovječnih ljudi. Ipak su tu zastupljeni srednjovječni nezaposleni i slični hodači u prazno, te neki naporni i dokoni penzioneri koji dolaze patrolirati po dućan, zavoditi red ili zezati trgovkinje. Naravno, imamo uvijek nekog slobodnog profesionalca, koji ne ovisi o uštogljenom radnom vremenu i koji si može dopustiti da nije u žurbi i da razveze o svemu, a ponajviše o sebi.

Ovo su fine prisnosti relativno širokog susjedstva s ne previše bliskosti među stanovnicima, što veliki hipermarketi ne može pružiti. Neki kvartovski supermarketi uspijevaju u svojoj suvremenosti održat ponešto osobnosti i ljudskosti susjedstava koja nestaju pod pritiskom mobilnosti. U njima imamo dašak ljudskosti, koja to, ruku na srce, u drugo vrijeme uopće to ne bi bila.

Današanji kupci traže pažnju i postaju stand-up kupci. Trgovkinje su njihova probrana publika, prema kojoj oni uopće nisu ravnodušni. Štoviše, tu i tamo postaju agresivni u traženju pažnje i dobivanju reakcija. Napornije su situacije kada se stand-up kupac okomi na druge kupce i hoće sa njima imati žešću interakciju. Doista, trgovkinje se moraju malo više potruditi oko kupaca i stvaranja atmosfere, jer kupci ulažu izrazite napore da kupnja bude zabavna ( fun! ) i da ih ispuni zadovoljstvom i srećom.

Kupcima nije dosta imati, već treba i biti. Nije sve u kupovanju, već i u neformalnom druženju. Za početak bi trgovački lanci koji su u posjedu ovakvih lokacija po susjedstvima trebale obučiti trgovkinje, kako ovladati sljedećim jakim četverolistom.

Prvi od njih je reprezentativan i samosvojan, trbušasti, oćelavjeli, bradati čovjek sredine četrdesetih, koji kao da si je izdepilirao pozamašni dio lica, a možda i glave. Po komadima njegove odjeće sumnjam da je heavy metal roker ili darker. Početak njegove točke sam nažalost propustila. Tema je bila njegova umjetnička duša, njegova umjetnička djeca, njegova nadarena žena, njegovi umjetnički uspjesi, dobra predstava koju on preporuča, što iz uskih vlastitih interesa (njemu se dopada!), što iz širih vlastitih interesa (familijarnih, dijete glumi u predstavi!). Žena do njega, neka šezdesetogodišnjakinja, previše ga ne doživljava. Nekako nije uvjerljiv, iako je naporan. Upro se, nastavlja o sebi, gdje radi umjetnički, kako sa svojim umjetničkim uratkom godinama putuje uokolo, mislim da je čak spomenuo i Novi Svijet. Busa se u prsa, da je sve to posljedica talenta i volje, da se on ne da, a da nije školovan za taj posao. Sve to dolazi iz srca! Je li tema bila da ljudi stvari ne rade sa srce ili da su umjetničke predstave prostačke šablone? Što je odgovor ne znam. Šezdesetogodišnjakinja postavlja dva-tri pitanja, koja više zvuče kao podrugljivo ispitivanje, nego ljubopitiva zainteresiranost koja slijedi vjerodostojno izlaganje. Samouvjereni umjetnik ništa od ovoga ne zamjećuje. Odlazi dalje nekoga odabranoga ozračiti svojom samouvjerenosti o svojoj izvrnosti u uspješnosti u činjenju svijeta boljim mjestom za življenje.

Drugi pripadnik četvreročlane "bande kupaca" je uvijek orni sedamdesetogodišnji član jednočlane kvartovske patrole. Da imamo novsvjetovnu susjednu organizaciju tipa "Susjedi gledaju", on bi bio glavni organizator, koordinator i interna kontrola - 3 u 1. Stanuje drugu ulicu od dućana i ambulante, te je svaki Božji dan tamo. Da njegov liječnik radi u dvije smjene, bio bi u obje. Ovako samo može ograničeno gnjaviti svojom blagoglagoljivošću. Kako je uvijek nasmijan, lako može nositi nadimak Slatkić. Umaranje izvodi dugim monolozima kojima zamjenjuje dijaloge. Sam nešto pita, pa kao da sam na to odgovara. Obavezno uspostavlja očni kontakt i reagira na svaki trzaj licem, koji tumači kao voljnost za verbalno spajanje. Ako u svakoj trećoj solo izmjeni dobije neki odziv trgovkinje iza pulta, dan je uspješan. Žena za pultom i iza sedam uvečer mora biti voljna za njegove pošalice i fore iz nekoga drugoga doba. Ne mora ih samo dešifrirati, već ih mora razumjeti i zdušno se smijati, jer njihov generator spada u klasu optimista i samodopadnih veseljaka blažega tipa. Možda je malo pod gasom ili si je popio kakvih antedepresiva ili je ponašanje samo posljedica jako visokog tlaka? Mlađi penzioner novoga doba, pršti većom energijom nego većina srednjovječnih ljudi kod mene na poslu. Aktivan je i nadobudan, dala bih mu nešto da radi po dućanu, uputila sam ga da negdje volontira i da se istroši. Ovako on prohuja kroz dućan, ima male skečeve na teme "Krafne", "Kako se ono zove vaša kolegica?", "Donio sam flaše, ali svoje, od kuće!" i "Medvjed, tuna ili slavuj, što ćemo?".

Treći je lik bivša uličarka, sada prostodušna ishlapjela bakica koju je netko uzeo pod svoje, pa je čista i u cijelim stvarima, iako i dalje stalno negdje po cesti, sa svojom tekstilnom vrećicom i nekom okljaštrenom i izglačanom granom koja glumi štap za hodanje, i koja je u novije vrijeme zamijenjena poštenim staračkim štapom. Jedna od njezini prolaznih točaka je dućan. Bakica je s obzirom na sve što je preživjela, ipak više onemoćala u mozgu nego u tijelu. Povremeno se pričinjava da je podjetinjavila, povremeno izgleda kao da je autistična, a ostatak vremena je samodostatna i bezobzirna prema drugima, ali na pasivni, ignoratnski način. Ona također ima svoje monologe, uzima neke stvari i nešto lamentira kod blagajnice o tome, više za sebe i sa sobom, iako blagajnicu ne ostavlja baš po strani! Bakica Milda Draga, kao kakav šum u komunikacijskom kanalu, ne može se samo tako ukloniti. Uglavnom ne kupuje, nego kao da pregovara o kvaliteti te robe. Zna tumarati po dućanu, uzeti neki proizvod i sa njime hodati uokolo i o njemu pričati i zaustavljati bilo koga da bi nešto priupitala, iako se ne bi obazirala da posluša odgovor neupućenog dobrodušnoga ispitanika. Tu i tamo traži nešto određeno, ali nema novaca da to kupi - samo neki sitniš, tek toliko da zvecka i da ona ima što brojati. Kada je blagajnica u gužvi i umorna, mora ju fizički odvesti izvan dućana ili barem odmaknuti od blagajne. Bakica u novije vrijeme najavljuje svoj dolazak vedrim riječima: "Evo ga! Stiže (vaša) manekenka!". I još uzme kemijsku kojom se potpisuju vlasnici kreditnih kartica, te črčka po papiru na plastičnom stalku, ništa drugačije nego kakvo malo dijete koje je otkrilo pisaljku i ona je sada njeov cijeli svijet. Jadna blagajnica mora blago ali odlučno uzeti nazad svoju olovku i spriječiti bakicu da blokira put i prolaz pravim kupcima. U novije vrijeme je stolić na kojem stoji svileni papir za umatanje, njezin stol na kojem uživa u svojoj užini, kruhu i pašteti. Smatra ga svojim i ne da se smetati kod jela. Na svu sreću, ljeto je i nema gužve...

Četvrti lik nije lako opisati jer ima više oblika. Neki su to jako stari dvadesetogodišnjaci, krupnijega tipa, s kojekavim psećim pratnjama sa sobom i oko sebe, i uvijek temama o održavanju, hranjenju i parenju svojega valjda rasnoga četvoronožnog prijatelja. Svoje životinjske polovice silom prilika moraju ostaviti vani, ali ih mogu pratiti kroz staklene stijene ulaza u dućan. Njih pak prate drugi, što očima, što kamerama. Kada ovi likovi kroče u dućan, u dućanu nastaje opća uzbuna, davanje verbalnih znakova, dotrčavanje do onih na strateškim mjestima i, po potrebi, praćenje njihovog kretanja, fizičkim praćenjem tijekom njihovog kruženja po dućanu. Ako ne dobilju odmah kakvog trgovačkog priljepka uz sebe, niti kamere i posebna ogledala, neće ih spriječiti da djeluju športski i ne mrgnu štogod s polica, obično čokoladu, kaugumu ili neki omanji dezodoran. Kasnije su još toliko drski da se druže ispred dućana, praveći se važni. Danas, na ovoj pasjoj vrućini, na redu je bila pločica čokolade. Trgovkinje pak imaju jednu svoju predstavnicu koja je vješta i vična izlasku na tuđi teren, izvan dućana i dovođenju drske prestare mladeži na red, te ukoliko je moguće, povrata robe.

Podvrsta četvrtoga lika manje je štetna, iako prilično uočljiva: stasiti prezreli lažni mladići u svojim četrdesetima, vrlo visokog čela s dugim ostacima kose zavezane u rep, kao i kosmati, razbarušeni i preveseli ostarjeli mladići u vrlo kasnim tridesetima, koji se mogu odmah povezati s ispranim traperom i konzumiranom drogom koja im je proždrla mozak. Oni misle da su jako pozitivni i zabavni dok kupuju svoju lakoalkoholnu cugicu, primjerice pivca za živce. Ovi stand-up kupci imaju kratki nastup, ali se za njima vuku rečenice komentiranja ili divovski upitnici ili uskličnici. Oni se ne samoposlužuju po dućanu bez plaćanja, ali od povrata svojih boca umjesto kojih će uzeti bateriju punih, uvijek naprave nastup. I dalje se vole motati oko dućana, kao u svojim mladim danima. Kako kvartovski oveći dućani više nemaju pridružene stojeće birtijice, ikakva klupica za sjedenje dobro će poslužiti za druženje i prikazivanje sebe. Suvremeni su problemi ovih stand-up kupaca tempiranje susreta s drugima, sebi sličnima. Oni su zvijezde repatice ili asteroidi dućana. Po nekima prodavačice mogu podesiti svoje satove, što je važno, jer zidnih satova dućani više nemaju.

Starije i iskusnije trgovkinje znaju uspostaviti odnos sa stand-up kupcima. To nije samo vještina, već i umijeće. Mlađi trgovci, jednako muški i ženski, nekako su drveni, bezdušni, bez osobnosti, bez volje da uspostavi ikakav odnos s kupcem, vidi se da mu nisu posvećeni. Razmjena duhovitosti i stvaranje atmosfere, a pogotovo ako sve treba biti napravljeno u nekom starom i passée stilu, za njih je očito neshvatljivi i neostvariti napor.

Kako će izgledati dućan kada sadašnje srednjovječne trgovkinje, kojih ionako vidimo sve manje, odu u penziju? Svijetlo i isprazno, kao iz kakve noćne more, gdje postoji svatko od nas za sebe i nekakve dobre situacije ili kakvi užasi, više ili manje materijalizirani u obliku nekakve osobe ili čudovišta... U nekim trgovačkim lancima koje prodaju živežna namirnice već sada vlada takva atmosfera. Tišina i lagana prijetnja, neko očekivanje od svakoga koji uđe unutra! Čovjek ima nagon da što prije izjuri van, ni sam ne shvaćajući o čemu se radi. Nema smirenosti i dobrodošlice, usprkos glazbi koja dopire sa zvučnika i urednosti u obilju po policama. Nema ljudskosti!

Iz ovoga razloga treba pozdraviti ideju vlastodržaca da žene rade što dulje. Jedino time ćemo uspjeti zadržati ostatke preostalog duha po dućanima s prehranom, koji začudo mogu (p)ostati duševna mjesta, na koja se, paradoksalno, ipak može zaći, boraviti, biti uočen, a možda se i malo zabaviti, a opet ne potrošiti ništa osim svojega vremena. Ako smo još nešto pritom kupili, dobivši kvalitetnu robu po povoljnoj cijeni, znat ćemo da je svijet još uvijek lijepo mjesto za živjeti. I što je važno, doći ćemo opet!