Halo efekt

četvrtak, 21.08.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U OBRAZOVANJU - Čiji je okoliš?

Krećući se po mirnom i staloženom Gradu u kolovozu, mogu si dopustiti misteriozno kupovanje po gradskim četvrtima. Tada se otkriva pravi život i stvarna lica lokalnih građana, jer nema izvlačenja na užurbanost, na poslovnost, na opterećenost prevelikim brojem svakodnevnih obaveza.

Ovih dana sam u obrazovnoj četvrti. Okoliš zgrada u kojima se obavlja visokoškolsko obrazovanja i u kojima stoluju najobrazovanije glave, ne ukazuje da su one u stanju osmisliti izvana urednost i harmoniju kakvu trebamo smatrati da imaju u svojim natprosječno obrazovanim glavama. Kako gore, tako dolje. Kako izvana, tako iznutra. Ništa od toga tu ne vrijedi. Izdaleka promatrano, bilo bi to točno, no nije.

Ambrozija i različiti korovi te slabo održavani horitkulturni nasadi sušta su suprotnost još dosta novim zgradama (ako se starost mjeri stotinama godina). One pak svoju uživljenost u svakidašnjicu pokazuju laganom otrcanošću u obliku suludih i nepriličnih grafita. Ništa strašno, rekli bi u novom dijelu Grada. Ovo je simbolika, znak prisutnosti mladih naraštaja s drugačijim kriterijim vrijednosti koje treba čuvati i stalnom potrebnom da uzvišuju svoju ništavnu malenkost ostavljajući crne i jarko obojane plohe zgužvanih slova. Bez njih izvana, visokoškolska ustanova vjerojatno bi izgledala kao mrtvi i napušteni hram, koji se održava ali se rituali u njemu ne održavaju. Kada je ljeto, stvari još više izgledaju tako.

Izuzetak čine uvečer osvjetljena svjetla prozora, koja dokazuju da tu ima marljivih i vrijednih koji žive i rade, od jutra do sutra za nova znanja i iskustva. Neki su, kao što vidimo, iako upravljači, a ne samo zaposlenici, toliko uronjeni u sebe, da nisu u stanju brinuti se o okolišu svoje ustanove,pa čak i kada im je to dužnost i obaveza. Sebičnost i uskogrudna ograničenost, iskaz su kulture najumnijih glava u visokoškolskom obrazovanju, kojima je dana, pa makar i privremena, jednogodišnja čast da budu dekani i ini upravljači ovog sustava. Drugi su, negdje niže, u široj piramidi stvari, ostali svoji, i vjerojatno ljudi. Njihova čovječnost nije načeta. Bar za sada. Vidim to po mačkama.

U podrumu jedne od promatranih visokoškolskih ustanova, prostor je namijenjen održavanju zgrade. Ima tu stolova i alata koje koriste radnici, ali i starih komada namještaja za koje nije jasno jesu li otpisani, odbačeni, pospremljeni ili uredno u uporabi. Kao i u svim gradskim zgradama, u okolici treba biti miševa i štakora, ali i mačaka. Ostali veći sisavci su tu možda psi, koje zapravo ovakve ustanove ne zanimaju i nikada ih nisu zanimale. Mačke su tu prisutne, više kao simbol očajničke bezizlanosti i bespomoćnosti, nego kao samostalnog prirodnog odabira.

Iako je blizu mnogo privremenih i stalnih stanovnika zgrade, koji svakodnevno zalaze u obližnji restoran, ovdašnje četiri mačke, jedna veća i tri manje, izgledaju jadno. Mršave su i zbunjene. Jedna je još zaigrana i optimistična, vježba se za život. Kada izađe van, hvata skakavce, trči za osama i lovi muhe. Druga je slabije kondicije i na pojavu čovjeka reagira pravo mačje - nakostriješi se i stvori, iako snage za pravu ljutnju i frktanje nema. Još nije naučila da prvo treba bježati. Treća to zna. Uvijek je na sigurnom, u bijegu, prva od svih. Tako mačka Igračka, mačka Mačka i mčka Glumac bivaju kao elemeti okoliša znanstveno-obrazovne zgradurine.

Danas opet pohodim mačke. Velike mačke nema već nekoliko dana. Sumnjam da je pobjegla iz ove bezizlazne situacije i otišla trbuhom za kruhom. Natpis o potrebi hranjenja mačaka, koje je ostavio jedan lokalni mačkoljubac iz visokoškolske ustanove, prije nego što je otišao na godišnji odmor, i dalje je izvješen kod radionice. Pisan je rukom na istrgnutom papiru iz rokovnika. Rukopis i poruka su pomalo kaotični su svojem izgledu, iako sadržajni i puni uputa. Mačkama treba vode i dvije paštete. Otkada je brižna osoba otišla na odmor, nema više Whiskas konzervi, niti sličnih poslastica. Radnici iz radionice su dnevno mačkama davali ove poslastice i zaliha je potrošena. Nema niti dokaza hranjenja. Opet, mačke ne izgledaju ništa bolje nego bez hranjenja, što je dosta čudno. Mačke izgledaju kao da su zaostale u razvoju ili kao da su anoreksične.

Kako se namjernici i lokalci brinu za mačke? Nikako. Mačke su sluđene i gladne, čak lagano izbezumljene. Izgleda da nisu niti same u stanju naći si hrane, koje pak, osim insekata, ruku na srce, teško da mogu i naći. U okolici su samo biljke. Od divljači vrane i svrake, a od domaćih životinja psi, svih vrsta i oblika, od masivnih do sitnih. Nekih se i ja bojim jer bi me mogli srušiti na pod i zgaziti, a drugi su opaki zbog oštrih zuba i očito zločestog karaktera kakav prati sitna ignorirana bića. Uglavnom su pušteni na slobodu bez povodca, iako veliki znak na ovakvu nepotrebnost gibanja uokolo zgrade jasno upozorava na svoj nemušti način, a i poneki dobro odgojeni i savjesni građanin upozori vlasnike i dobije blijedi pogled svisoka ili hrpetinu prostačkih grđenja radi svoje drskosti. Zato je jasno zašto mačke nemaju niti volje niti snage sunčati se na obližnjem parkiralištu.

Na svu mačju sreću, jučer sam shvatila da je došlo mojih pet minuta, kao od njih najdaljeg rezidenta ovoga kvarta. Spala je priča na moju intervenciju, iako vidim da nisam jedina tako domišljata građanka. Neki pametnjaković, možda i iz restorana, očito u sebi dobronamjeran, bio je jako neprilično pametan, a Bogme i široke ruke, u svojoj brizi za njih. Ostavio im je u plastičnu posudicu mlijeka i kruha, a ove jadnice ne znaju što će sa time. Sve se zagustilo i ukisalo.

Mačke su lude od sreće kada shvate da nisam tu samo da ih gledam ili kudim. Iako im dajem čiste i prave mačje hrane, kockice kuhane šunke, pitam se činim li im dobro, jer nakon gladovanja u visokoobrazovnom koncentracijskom logoru, u sebi sumnjam da će im ova hrana prisjesti. No opet, ne treba li gladnoga nahraniti? Uostalom, tko je zapravo zadužen da se brine za ovaj okoliš, slučajni namjernici ili korisnici i vlasnici?