Halo efekt

srijeda, 30.07.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U ZDRAVSTVU - Čije je smeće?

Bijah u prolazu kraj jedne zdravstvene ustanove. Reklo bi se da je tamo sve po starom. Što je neodržavano i pohabano, izgleda isto; što je zaprljano i u neredu, pokrilo je zelenilo prirode. Stabla i grmlje su dosta poprilično prorijeđeni hotrikulturnim zahvatima. Zelenilo je sve manje veličanstveno i manje sposobno djelovati kao dobra kulisa i skrovište svega i svačega. Kao prizor nevrijedno je gledanja i zapažanja, a kamoli uspoređivanja. Hodanje po tom okolišu dobilo bi ocjenu dosadnoga, da napredni civilizacijski zahvati u zdravstvenom sustavu opet nisu nadigrani u utakmici s prirodom.

Vidim tu jedan veliki kontejner. Zelene je boje, da se bolje uklopi u sivilo okolnih zgrada i zaostalu prirodu, od koje je ograđen visokom ogradom. Ograda treba spriječiti uljeze da tamo zalaze. Najviša razina osiguranja ovog kaveza je ključ s lokotom. Vrata kaveza su ipak otvorena. To je nužnost s obzirom da cijeloga dana dolaze ljudi iz okolnih zgrada i u kontejner ubacuju medicinski otpad.

Što će ključ, pitam se. Kome bi samo trebao medicinski otpad najniže vrste. Nisu to ostaci hrane kojih bi se netko mogao dokopati i proslijediti ih nekoj životinji koju tovi ili, ne daj Bože, ponuditi kao specijalnu hranu svojem kućnom ljubimcu. I

I tako ja razmišljam, kada pristižu dvije velike sivo-crne vrane, primjerci značajnog stasa, gotovo velike kao omanje purice. Glasaju se kako ide vrana. Ne vidim tu nikakve zlokobnosti. Jedna se vrana smješta povrh kontejnera i osmatra, a druga uredno s ruba kontejnera mirno prebire. Kljuca i kopa, dok zadovoljno ne stane. Ponosno diže glavu. Zastanem i gledam. Kljun joj je omotan komadom gaze u kojemu sigurno nečega ima. Vrana ne izgleda nezadovoljna ili zatečena. Odlučuje otići drugdje sa svojim plijenom. Druga nastavlja gdje je prva stala.

Nisam nimalo zgrožena viđenim. Sve je to prirodno. Nekada sam bila viđala na takvim hrpama zajedno vrane, mačke i štakore, gdje se svi u miru časte kopajući po ponuđenom i nalazeći nešto za sebe. U takvom obilju sukobi se smanjuju, naučila sam iz spoja prirode i društva. Tako je valjda i ovdje. Svi su sve obavili, svi su svime isporučenim zadovoljni: bolnica, pacijenti, vrane, ministarstvo koje se brine o okolišu, grad koji pazi na svoje komunalije, zdravstveni sustav koji teži višem standardu higijene. Samo je forma simbioze živih bića nova. Život ide dalje, kako i treba biti.

Ostaje za odgovoriti, čije je zapravo ovo smeće u kontejneru.

srijeda, 16.07.2008.

MISTERIOZNO KUPOVANJE U PARKU - Čiji je mir?

Bijah opet u parku. Bježim pod pauzom za ručak u stvarni svijet. Rekli bi neki, da napunim baterije. Ja sam sama sebi akumulator, pa se u parku samo zbrajam, a ponešto i oduzimam. Kada je sve u redu, dopustim si osim zvjeranja uokolo, uživanja u ljetnom miru i gledanja uvis prema nebu i čitanje knjige.

Ovoga ljeta, kao nikada prije, susrećem puno mrtvih ptica. Neke su vjerojatno izbacili njihovi ptičji roditelji, zaključivši kako se preslabo razvijaju i da trebaju dati svojoj jačoj braći šanse da više lamaću jačim krilima i da razvijaju svoja veća tjelešca. Druge su sigurno ispale tijekom ovih povremenih ljetnih oluja s prejakim naletima vjetra, kada su i deblje grane značajnijeg i jakog drveća završile na podu parka. Danas vidim treći slučaj. Trup udebljalog lokalnog goluba leži na stazi, blizu jednoga od ulaza. Svježe mu je odrubljena glava. Lijepo se vidi šupljina na kojoj je stajala. Cijelu prirodnu konceptualnu umjetnost krase dva velika pera. Glava je pola metra dalje, s druge strane klupe. Zaključujem da su se lokalne mačke igrale lovaca, što je čudno jer tamo nisam vidjela nikada niti jednu. Ipak, djelo je najvjerojatnije mačjih šapa.

U parku tišina. Vlasnici pasa su obavili svoju podnevnu šetnju zaključujem, no kada okrenem glavu nalijevo, iz svojega debeloga hlada, vidim jednu gospođu kako dolazi s nekim psićem. Kao i ja proučava goluba i nešto komentira, pa bih rekla da to nije jedini slučaj. Onda vidim kako je domišljata i hrabra. Odlazi do stalka s vrećicama za pseći izmet, pobire golublje dijelove i baca ih u smeće. Potom odlazi dalje, jer je kroz park samo prolazila. Nakon toga sam opet sama i u tišini. Uživam, jer je to bijeg od grozomornog nemira i stalne buke s ceste koja krasi moj ured.

Gledam zbivanja na rubu parka, što su neka mlađarija na bicklima, neka žena koja zaviruje u kante za smeće i neki čovjek koji gleda kroz otvoreni prozor najbliže zgrade stojeći na najdaljem kraju sobe, i kada svi ovi rubni prolaznici nestaju opet je blažena tišina. Tu i tamo se čuju ptice, jer je i njima prevruće. Uočavam još jednu spodobu na drugom kraju, koja je pronašla preostalu debelu hladovinu.

No onda stiže on. Prvi Čovjek S Mobitelom. Više ga se vidi nego čuje. Vrlo je razgovjetan i glasan. Glasniji nego da razgovara sa živom osobom pokraj sebe. Srednjih je godina. Ne želim prosuđivati je li razgovor poslovan ili privatan, ali ga ne mogu ni ignorirati. Čitanje je uspješno prekinuto. Na sreću, Prvi Čovjek S Mobitelom odabire dijagonalu i uskoro nestaje van iz parka. Nastavljam čitanje proučavajući prije toga nebesa i vrške stabala pitajući se je li pticama gore bolje i koliko toga čuju s dna stabala.

Ne prođu ni tri minute, pa stiže Drugi Čovjek S Mobitelom. Da Prvi Čovjek S Mobitelom nije izašao na suprotnoj strani, rekla bih da se opet stvorio i da tjera inat sa mnom. Ovaj je neki njegov klon: ista trbušina, ista frizura, ista raščohana brada, slične godine, tamnoplava majica i tamne traperice. Drugi Čovjek S Mobitelom daje u hodnji neke upute. one su tako zahtjevne da ga u neko doba prikuju za klupu. Tako nastavlja razgovor jednako glasno kao i njegov prethodnik.

Sada nas je troje samih u parku, a razgovora kao da je četa ljudi. Nastojim se izkoncentrirati, ali mi baš ne ide. Treba mi mira i tišine, no sada ga nema. Dok je bila školska godina, znala su se tu zateći djeca na putu iz škole. Drugi Čovjek S Mobitelom i ja smo upravo na njihovim klupama. No školski razgovori i bučenje su mi normalni. Pa čak i prirodni. Drugi Čovjek S Mobitelom je sluđujuće iritantan, jer se ne uklapa u okoliš.

Park dobiva sluđenu dimenziju svojega postojanja. Kada već gotovo odustah od boravka u u njemu, prije toga napravivši ispit savjesti i priznavši si da samo možda sebična i da sam izgleda mirni terorist (novi oblik: terorist mirom i terorist radi mira), Drugi Čovjek S Mobitelom ustaje i nastavlja dalje. Ne smanjujući svoje lamentacije, ali odmorivši valjda noge, još jedan uništavač mira ide dalje.

Nakon ova dva mobitelska zagađivača, prošlo je parkom još dvoje ljudi. Oni su bili na svu sreću bez mobitela.

Moramo li u parkove stavljati zabranu korištenja mobitela? Ili samo ljude upozoriti da je nepristojno na javnim prostorima i u javnosti uopće glasno razgovarati na mobitel?