Bijah u prolazu kraj jedne zdravstvene ustanove. Reklo bi se da je tamo sve po starom. Što je neodržavano i pohabano, izgleda isto; što je zaprljano i u neredu, pokrilo je zelenilo prirode. Stabla i grmlje su dosta poprilično prorijeđeni hotrikulturnim zahvatima. Zelenilo je sve manje veličanstveno i manje sposobno djelovati kao dobra kulisa i skrovište svega i svačega. Kao prizor nevrijedno je gledanja i zapažanja, a kamoli uspoređivanja. Hodanje po tom okolišu dobilo bi ocjenu dosadnoga, da napredni civilizacijski zahvati u zdravstvenom sustavu opet nisu nadigrani u utakmici s prirodom.
Vidim tu jedan veliki kontejner. Zelene je boje, da se bolje uklopi u sivilo okolnih zgrada i zaostalu prirodu, od koje je ograđen visokom ogradom. Ograda treba spriječiti uljeze da tamo zalaze. Najviša razina osiguranja ovog kaveza je ključ s lokotom. Vrata kaveza su ipak otvorena. To je nužnost s obzirom da cijeloga dana dolaze ljudi iz okolnih zgrada i u kontejner ubacuju medicinski otpad.
Što će ključ, pitam se. Kome bi samo trebao medicinski otpad najniže vrste. Nisu to ostaci hrane kojih bi se netko mogao dokopati i proslijediti ih nekoj životinji koju tovi ili, ne daj Bože, ponuditi kao specijalnu hranu svojem kućnom ljubimcu. I
I tako ja razmišljam, kada pristižu dvije velike sivo-crne vrane, primjerci značajnog stasa, gotovo velike kao omanje purice. Glasaju se kako ide vrana. Ne vidim tu nikakve zlokobnosti. Jedna se vrana smješta povrh kontejnera i osmatra, a druga uredno s ruba kontejnera mirno prebire. Kljuca i kopa, dok zadovoljno ne stane. Ponosno diže glavu. Zastanem i gledam. Kljun joj je omotan komadom gaze u kojemu sigurno nečega ima. Vrana ne izgleda nezadovoljna ili zatečena. Odlučuje otići drugdje sa svojim plijenom. Druga nastavlja gdje je prva stala.
Nisam nimalo zgrožena viđenim. Sve je to prirodno. Nekada sam bila viđala na takvim hrpama zajedno vrane, mačke i štakore, gdje se svi u miru časte kopajući po ponuđenom i nalazeći nešto za sebe. U takvom obilju sukobi se smanjuju, naučila sam iz spoja prirode i društva. Tako je valjda i ovdje. Svi su sve obavili, svi su svime isporučenim zadovoljni: bolnica, pacijenti, vrane, ministarstvo koje se brine o okolišu, grad koji pazi na svoje komunalije, zdravstveni sustav koji teži višem standardu higijene. Samo je forma simbioze živih bića nova. Život ide dalje, kako i treba biti.
Ostaje za odgovoriti, čije je zapravo ovo smeće u kontejneru.
Post je objavljen 30.07.2008. u 15:50 sati.