Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

subota, 12.01.2008.

ŠTO POKREĆE LJUDSKA SRCA?

Kada pogledamo ljude oko sebe u crkvi za vrijeme bogoslužja, vidimo nasmiješena lica zanesena u slavljenju. Poneko među njima možda na sebi nosi sjenu nekakve brige, ponegdje vidimo tračak zbunjenosti, možda malo dosade ili blagu dekoncentriranost, ali sve u svemu, ono što zapažamo oko sebe su naša braća i sestre u Kristu koji se razdragano smiju, mole, slave Gospodina i odaju sliku smjerne i duhovne Djece Božje.

Kada razgovaramo s njima, lica im sijaju od radosti, a usta su im puna ohrabrenja i prikladnih citata iz Riječi Gospodnje. Oni se ljubazno zanimaju za naše zdravlje, ushićeno komentiraju netom završenu propovijed i uljudno klimaju glavom dok slušaju što im govorimo. Spomenemo li kakvu poteškoću koja nas mori, doimaju se vrlo spremni zasuti nas pravom bujicom dobronamjernih i korisnih savjeta. Uz njih se osjećamo ugodno, prihvaćeno i radosno. Ili možda ipak ne?

Sjećate li se nekog od onih ljudi koji su bili među nama neko vrijeme i onda najednom netragom nestali? Možete li se sjetiti kada su točno prestali dolaziti u crkvu? Znate li zbog čega su prestali dolaziti? Jeste li bili upoznati sa njihovim problemima, životnim situacijama i bremenima koja su nosili? Da li ste im pokušali pomoći dok su još bili ovdje? I, znate li gdje su sada?

Ako znate odgovoriti na sva ova pitanja tada ste, pretpostavljam, jedan ili jedna od onih koji uistinu brinu o svojim bližnjima. U vama zacijelo prebiva Duh Božji i upravlja vaše stope na putu pravednosti i posvećenja. Vlada li u crkvenoj zajednici u kojoj slavite Boga ovakvo ozračje i briga, vjerojatno nemate razloga za zabrinutost.

No, što ako ste u jednoj od onih zajednica kakvih je danas sve više u kojoj se ljudi koji znaju odgovor na ova ili slična pitanja mogu prebrojiti na prste jedne ruke? Što ako ste i vi među onima čije je srce mlako, koji više nisu 'ni vrući ni hladni'? Ne vlada li tada pod vanjskim obličjem pobožnosti jalova religioznost? Ako da, tada vi kao kršćanin više ne dajete roda dostojnog obraćenja, a vaša je vjera mrtva.

Vjerujem da se svaka lokalna crkva prije ili kasnije mora uhvatiti u koštac s ovim problemom. Možda je vaša zajednica neko vrijeme rasla i razvijala se pod obiljem blagoslova. Možda ste udvostručili, utrostručili ili udeseterostrućili svoje članstvo, započeli brojne nove i divne službe, a onda jednoga dana ustanovili da unatoč prividnoj idili sve više ljudi postaje inertno i neambiciozno za Krista?

I dalje imate divna slavljenja i gomile raspjevanih vjernika koji uzdignutih ruku glasno hvale Boga, ali iz mjeseca u mjesec sve je manji broj dobrovoljnih priloga i desetina? Opažate li, možda, da sve više ljudi odmah po završetku bogoslužja sjeda u svoje automobile i juri na obiteljska druženja i obilne obroke, dok ljudi s potrebama ostaju u zapećcima neprimjećeni u svojoj tjeskobi i tihoj patnji? Nije li zapravo sve više onih koji s maskom pobožnosti dolaze na nedjeljna bogoslužja, a ostatak tjedna žive potpuno svjetovno?

Ne, ovo ne mora biti tako, ali bojim se da se nerijetko dešava.

Ovaj problem nije nov. Usudio bih se kazati kako on predstavlja prirodan i logičan korak u razvitku današnje novozavjetne kršćanske zajednice, a tako je vjerojatno bilo i ranije u povijesti crkve. To svakako nije dio izvornog Božjeg plana i predstavlja nezanemariv i prijeteći otklon od Božjeg puta, no, nije li to ujedno i poslijednji učinkoviti alarm koji svjedoči o hitnoj i neodložnoj potrebi za promjenom duboko u srcima vjernika?

Želimo li uistinu biti Djeca Božja nemamo puno izbora. Zapravo, imamo samo jednu prihvatljivu opciju – biti u potpunosti Kristovi. Sve ostalo jednako je izdaji. Ili smo Njegovi ili nismo, jer na dvije stolice uistinu ne možemo sjesti!

Vratimo se načas onim ljudima koji su neprimjetno iščezli iz našeg vidokruga i prestali dolaziti na bogoslužja. Oni nisu nestali preko noći, i prije nego li su otišli zacijelo su očekivali od nas da pokažemo malo razumijevanja, da ih saslušamo, ponudimo utjehu, podršku ili možda samo toplu riječ ohrabrenja? Vjerujem da će mnogi među nama kazati kako to spada u djelokrug dušobrižničke službe smatrajući kako je svaki eventualni propust upravo njihova odgovornost, a ne naša. Međutim, nisu u pravu. Dušobrižništvo može, ali i ne mora nužno biti ustanovljeno kao zvanična, aktivna služba u crkvi. Pismo nam jasno govori kako briga o drugima nije povjerena nekim posebno nadarenim i super duhovnim pojedincima u Tijelu Kristovom, nego svakom pojedinom Djetetu Božjem. Zato je uvijek dobro da upitamo sami sebe kakvu smo ulogu mi odigrali u toj priči? Gdje smo bili i što smo uradili ili još bolje što smo to možda propustili uraditi za tog brata ili sestru u potrebi?

Možemo, dakle, biti veoma uspješni u svojim crkvenim aktivnostima, sudjelovati u mnogim službama, revno pohađati učeništva i radosno podizati ruke na slavljenjima, a ipak biti mlaki, neučinkoviti i jalovi. Možemo izgledati dobro, vladati se primjereno, govoriti učeno i predstavljati oličenje uzornog i duhovnog kršćanina, a ipak biti posve neupotrebljivi za Krista. Rekao bih da u mnogim crkvama danas prevladavaju upravo takvi ljudi.

Ako smo takvi, možemo li očekivati da ćemo biti na blagoslov drugima? Imamo li pravo vjerovati da naše molitve mogu biti ikome korisne? I možemo li uopće očekivati da če naši životi ikome posvjedočiti živototvornu snagu silnog Kristovog otkupiteljskog djela? Nismo li mi, u takvom stanju, zapravo licemjeri koji se skrivaju iza otužnog paravana tradicije i religioznosti?

Da bi se izašlo iz ovog žalosnog stanja potrebno je osobno posvećenje svakog pojedinca. Potrebna je snažna vjera i posvemašnje pouzdanje u Gospodina. Riječ Božja nas poučava kako moramo u potpunosti umrijeti sebi, osloboditi se navike da sve planiramo u vlastitoj snazi i dozvoliti Isusu da uistinu bude naš gospodar i Gospodin. Kako bi smo u tome uspjeli, osim potpunog pouzdanja u Gospodina trebamo i nadnaravno djelovanje Duha Božjega da nas vodi, poučava i hrabri, jer ovaj zadatak sasvim sigurno premašuje naše naravne sposobnosti. Moramo, dakle, hodati s Bogom, tražiti Njegovo lice i prepustiti se Njegovoj volji, a da bismo sve to uradili potrebno je najprije da to sve uistinu i želimo.

Pitanje na koje trebamo odgovoriti nije možemo li mi to uraditi, več usudimo li se to iskreno i iz dubine srca poželjeti? Jesmo li spremni jednom zauvijek ostaviti ovaj svijet sa svim što mu pripada i bez oklijevanja prihvatiti ono neizmjerno bolje što nam Gospodin nudi? Odgovor na ovo pitanje trebamo, svatko za sebe, donijeti odmah, jer sutra će možda več biti kasno. Usudite li se to uraditi upravo sada?

Ako ste na ovo pitanje odgovorili sa 'da', vi sasvim sigurno znate odgovor na pitanje 'Što pokreće ljudska srca?'. Molim Vas, podijelite to sa nama.

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com