Hal 9000
31.07.2005., nedjelja
Koliko znamo?
Otkriven 10. planet Sunčevog sustavaNovi planet, pod "radnim imenom" 2003ub313, identificiran je kao najdalji predmet ikada otkriven u Sunčevoj orbiti i može se smatrati desetim planetom. Novi planet je 97 puta dalje do Sunca nego Zemlja i obiđe Sunce svakih 560 godina. Sastavljen od leda i stijena, kao I Pluton. Planet je ostao tako dugo neotkriven jer je njegova orbita nagnuta 45 stupnjeva u odnosu na orbite drugih planeta. Uzmemo li u obzir da se spomenutu planet nalazi na udaljenosti od cca. 10 svjetlosnih sati od Sunca, opravdanim smatram postaviti pitanje o tome koliko zapravo znamo o svemiru. Nije li opravdano posumljati u to da je čovjek u stanju analizom zračenja odrediti kemijski sastav zvijezda I galaksija koje su udaljene stotime milione svjetlosnih godina, kada je tek sada otkrio jedan od deset planeta koji sum u najbliži, i koji je udaljen tek 10 svjetlosnih sati. Za usporedbu to je veća razlika nego što je odnos daljenosti vaših očiju od monitora u odnosu na udaljenost Zemlje od Mjeseca. Bolje reći to je kao da pričate o pingvinima na Južnom polu, a niste vidjeli vlastitu mačku u svom dvorištu. |
30.07.2005., subota
Kuba putopis (2003.)
1. uvod Još mnogo prije bilo kakvih saznanja da ću jednog dana tamo i otići, žarko sam želio posjetiti Kubu i donijeti svoj sud o toj zemlji lijepih žena, salse i ozloglašena režima. Ovo posljednje je bilo predmet moje sumnje u točnost i cjelovitost informacija koje su kroz guste «demokratske» filtre doprle do mene. Svjestan sam da ta politika ne koristi onima kojima sve na svijetu mora biti od koristi ili ne smije niti postojati, radi lošeg primjera ostalima. Najveću sumnju budila je činjenica da su izvor informacija sa negativnim naglaskom američke i britanske TV-emisije, a njih ipak ne možemo smatrati nepristranima i interesom neopterećenima. Vjerovatno se sa time ne bi složili mnogi prije zadnja dva rata «USA vs world», no ta neumoljiva sila postaje sve jasnija, a krinka postaje sve tanja. Nafta se nesramno krade, jer novac kvari ljude pa ih je bolje lišiti toga zla. Bacaju se bombe ciničnog naziva «Rezači tratinčica» koje zapravo režu civilne glave bolje nego ikada, a sve u svrhu Demokracije. Vrhunac ironije su «pametne bombe» koje padaju na glupe ljude, žene, djecu i tako ih rješavaju «diktature». Mislim da je ovaj uvod bio neophodan za bolje razumijevanje kubanskog društva i situacije u toj zemlji. Moramo biti svjesni toga da svaku informaciju plasira netko sa nekim razlogom, i da je zabluda kako nema cenzure pa ih valja analitički sagledavati na sebi svojstven način. 2. Dolazak U Havanu smo došli preko Pariza. Let je trajao 1,5 sati do Pariza pa još 9,5 sati do Havane, a pritom smo prešli preko Bermudskog trokuta i ostali živi i zdravi. Aerodrom kao aerodrom, no oko piste neke čudne rupe, valjda vojska- neka je ! Na dolasku smo morali ostaviti vize (20 $ u Beču), navesti razlog dolaska, no to je neka forma jer zapravo nije bitan (jedino ako niste terorist). Prvi smještaj nam je bio u Havani, gradu u kojem živi dva od ukupno 11 miliona Kubanaca, u kvartu koji se zove Vibora. Taxi nas je koštao 15$ za oko 20-tak km što se pokazalo vrlo skupu za državu gdje je tolika mjesečna plaća. Smještaj je bio iznad očekivanog, no dosta daleko od centra grada, a taxi je očito skup. Smješteni smo bili u privatnom smještaju /casas particulares/ licenciranom od države, pa stoga takav smještaj mora zadovoljavati neke kriterije, a jedan od njih je i klima-uređaj koji je u svakoj casa particulare na cijeloj Kubi bio isti – ruski uređaji stari oko 30-40 godina. Uz 40°C i 80% vlage nezamislivo je vruće. Inače postoje dva godišnja doba: kišno razdoblje (od svibnja do listopada) i sušnije razdoblje (od studenog do travnja). Kuba se naime nalazi u tropskom pojasu, gdje vlada tropska klima koju obiljezavaju: gotovo svakodnevni kratki pljuskovi, vrlo visoke temperature i visoka koncentracija vlage u zraku, te naravno bujna vegetacija. Vegetacija je najslabija na samom sjeveru (Havana) vjerovatno zbog došljaka i krčenje šuma. 3. Poslovnost Kubanaca- sudar svjetova Nakon prve noći trebali smo pronaći kombi za «turneju po otoku» koja uključuje 2500 kilometara i 9 noćenja u 6 gradova tokom putovanja po otoku. Izbor Rent-a-cara bio je vrlo skup što je svakako posljedica američkih, pa naravno i sankcija poslušnog svijeta, no to je tek jedan segment tih posljedica. Smatram da imam tolerancije za različitosti, a i lijeve sam orijentacije u društveno-političkom smislu, no to što se događalo bilo je previše. Zbog bijede je usputno prosjačenje toliko česta pojava da bi i Bill Gates vrlo brzo bankrotirao kada bi udovoljio svakom «un dolar» koji čuje. Sve je un dolar! Bilo nam je jasno kako moramo naći privatni kombi sa vozačem ili ćemo se voziti u jako malim automobilima. Bili smo na 4-5 pregovora sa ljudima koje smo pitali na cesti mogu li pomoći, a mi ćemo dobro platiti. Naravno nema problema, zatim ih odvedeš na piće da se dogovorite, oni pohlepno popiju na tvoj račun svoju mjesečnu plaću u jednoj rundi i tek nakon toga dođemo do toga da se nismo dobro razumjeli. No ono što je jasno je nedvojbeno to kako svi piju Mohito za 3-4 dolara. Ne bi mi bilo žao da je bilo tko od pregovarača tako pomogao i sebi i svome kućanstvu. I tako pet puta, dovoljan uzorak za induktivni zaključak kako se na taj način nećemo pomoći. Kubanci gledaju svakog stranca kao izvor novca, što je djelomično točno jer im je to jedina privredna grana od koje država živi. Naime Kuba je do propasti SSSR-a bila proizvođač šećera, no raspadom istočnog bloka tržište je nestalo, a sa njim i pet milijardi godišnje Sovjetske donacije socijalističkom režimu. Današnjoj velikoj, nerentabilnoj, korumpiranoj i oslabljenoj Rusiji mnogo više znači Američka pomoć od suradnje sa siromašnom Kubom. Ako uzmemo u obzir da je isti koji krade i koji ljestve drži, tada smo svi mi krivi za sankcije koje smo nametnuli državi koja je samo na jedini mogući način obranila teritorijalnu cjelovitost od američke sile. Dakle ako nismo prijateljski raspoloženi prema Kubi, a najčešće bez ikakvog argumenta, pa odakle nam onda pravo tražiti bolji tretman?! Tako sam se smirio i prihvatio svoj dio krivnje za to stanje, no naravno ima još 6 milijardi krivaca. Što se tiče samog grada, prljav je, vozila su prastara, fasade uništene, ali vidi se da su ovdje nekada živjeli ili imali ljetnikovce vrlo bogati pripadnici društva (kao npr. Al Caponne) Arhitektura je slična onoj u Opatiji, samo što bi trebalo pustiti Opatiju da propada pedesetak godina. Autobusi koji voze gradom modifikacija su kamiona Mack a nazivaju se «Camille». Naime velike su prikolice prepravljene u vagone, a na sredini svakog vagona nalazi se duboka udubina što gledajući izdaleka podsjeća na životinju kamilu/devu. Automobili su uglavnom američki iz vremena F. Sinatre ili ruski iz vremena SSSR-a. Za čudo nisam vidio niti jedan Yugo. 4. Turneja Krenuli smo sa dva Hyundai Atosa iz rent-a-cara koji su bili u takvom stanju da bi se na tehničkom pregledu vozila u HAK-u slatko nasmijali, a trebali su izdržati 2600 km, no sva sreća na kraju i jesu. Prvo odredište bilo nam je Santa Clara, grad u unutrašnjosti otoka. Putovali smo nacionalnom auto-cestom koja se ne naplaćuje. Cesta je u lošem stanju, ali bolja od očekivane. Usput smo, kao i ostatkom puta sretali mnoga neobična prijevozna sredstva, od kojih bih izdvojio trokolice kojih je izuzetno mnogo. Međugradski autobusi su zapravo kamioni bez cerade sa klupama (zapravo isti su kao kamioni za prijevoz vojske, ali nisu vojni), što je zapravo i najprikladnije zbog financija i vrućine. Omiljeno i najjeftinije prijevozno sredstvo je i konjska kočija, no njih nema po autocesti, već samo u unutrašnjosti gradova. Do Santa Klare vozili smo se oko 400 km i usput razgledavali uistinu raznolik krajolik, te vegetaciju koja je postajala sve bujnija, no i dalje pitoma. Nitko nas nije upozorio na opasne životinje, pa vjerujem da ih na Kubi niti nema. Iznad ceste leti dosta nekakvih lešinara crvene glave i crna perja. Vrlo vjerovatno čekaju da auto pregazi neku životinju, jer su uz cestu letjeli cijelim putem. U večernjim satima došli smo u Santa Claru. Noć u tropskom pojasu vrlo rano pada pa je mrak već u 19 sati. Zapravo u tropima su zbog blizine ekvatora vrlo male razlike između duljine dana i noći tokom cijele godine. Nakon smještanja u sobe platiti smo morali i parking u dvorištu, što nije bilo rečeno no logično je. Naime, doručak i parking je domaćinu «čista lova» i košta 2-3 $. Krenuli smo razgledavati grad u kojem je sahranjen Che Guevara, grad sa pet univerziteta, grad gdje je vođena posljednja bitka revolucije, grad pobjede. Na glavnom smo trgu vidjeli mnogo ljudi, otvorenu čitaonicu punu studenata i naravno raspjevane i rasplesane Kubance. U našem prozapadnom društvu pjevače i svirače povezujemo sa zaradom pa nam je nepojmljivo da toliko ljudi pjeva i pleše zbog pjesme i plesa. Kada smo došli u naš prvi smještaj rekli su nam da na Kubi sve možete kupiti dolarima, no samo određeni dućani primaju pesose, a u Santa Clari bilo je dosta jeftinih trgovina. Šetajući se naletjeli smo na skupinu ljudi sa durbinom dugim oko 1m koji je stajao na nekom improviziranom stalku. Čovjek koji je namještavao stalak pozvao nas je da pogledamo i tada sam prvi puta vidio Saturn (6. planeta sunčevog sustava) uživo. Morao sam primjetiti da je i ono ranije spomenuto «žicanje» mnogo manje zastupljeno u Santa Clari nego u drugim gradovima, dok Havana prednjači pred ostalim gradovima. Nakon nekoliko Mohita i večere, «Bici-Taxi» nas je odbacio do smještaja, naravno za «un dolar» . Ujutro smo otišli do memorijalnog centra posvećenog pokojnom Cheu. Muzej nije radio zbog radova koji su se odvijali. Po brzini kojom su se odvijali radovi zaključujemo da će još dugo trajati. Mogli bi reći da uzrečica :» nitko me ne može tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi» ovdje doživljava utjelovljenje na nabolji mogući način. Na cijeloj Kubi, a posebice u ovome gradu prisutno je štovanje lika Che Guevare. Taj je rođeni Argentinac pokopan prije 35 godina postao ikonom revolucije i buntovništva diljem svijeta. Neki ga štuju zbog njegovog životnog djela, neki zbog karizme, a neki tek tako. Naravno da postoje i oni koji ga iz upravo istog razloga preziru. Uz ceste po cijeloj kubi, umjesto «jumbo-plakata» stoje parole sa slikama revolucionara, a na gotovo polovici njih je lik Chea. Zanimljivo je i to da od cijele siline parola i plakata gotovo niti na jednom nema Fidela Castra. Tako je bilo i na putu prema Camagueyu. Na ulazi u Camaguey odmah su nas dočekali dječaci na biciklima, te nam za jedan dolar pokazali put do našeg ranije rezerviranog smještaja. Dječak vozi bicikl, a vi ga automobilom pratite do željene adrese. Taj najlakši način pronalaska case particulare možete pronaći u svakom gradu osim u Havani. Došavši na pravu adresu, dočekao nas je krivi čovjek koji nas je odveo svojoj kući prestavivši se kao da nas upravo on čeka, no ubrzo smo shvatili o čemu se radi, vratili se na pravu adresu te pozvonili na vrata. Dakle bilo je to jedno novo iskustvo koje će nam odsada biti na umu. Kako se ljudi sve ne snalaze, zar ne? Camaguey je također u unutrašnjosti otoka na oko 350 km jugoistočno od Santa Clare. Smještaj je bio bolji od standardnog jer smo bili kod nekada veoma bogate španjolske obitelji. Primijetili smo da takve obitelji baš ne vole režim jer su prije revolucije bili pripadnici bogate klase, pa su revolucijom samo izgubili. Većina takvih obitelji je nakon revolucije emigrirala u SAD, a neki su čak pokušali uz Američku potporu svrgnuti vlast poznatom invazijom u «Zaljevu Svinja». Pobuna je ugušena za 72 sata, a Fidelova su snage potom zamijenile ratne zarobljenike za lijekove i dječju hranu. U Camagueyu smo prvi puta bili u Baptističkoj crkvi. To je bila bivša katolička crkva, kojih i ima najviše, koja je vjerojatno nacionalizirana i dodjeljena Baptistima radi podržavanja vjerske raznolikosti i ne osobito dobrih odnosa sa Vatikanom u postrevolucijskom razdoblju. U toj se crkvi pjeva i igra, ujedno stekao sam dojam da se više slavi život, a manje gleda na trenutak smrti. Kako smo bili smješteni na samom trgu, točno ispred nas su se održavale neke od svakodnevnih svečanosti. Nevjerovatno je koliko je života na ulicama kubanskih gradova. Fešta je u svim djelovima grada i to najviše na ulicama i trgovima, a po tome sigurno prednjači sljedeći grad na našem popisu: Santiago de Cuba. Santiago de Cuba je najjužniji i drugi po veličini grad Kube. Na stotinjak milja od Santiaga nalazi se Jamaika (Montego Bay). Kao u Camagueyu, i ovdje su htjeli «pokazati smještaj» no nisu nam ništa mogli jer već znamo tu kombinaciju. U Santiagu ima više crnaca nego bijelaca. Velik je i broj Rastafarijanaca, no ovdje sigurno ne prakticiraju svoje obrede marihuanom jer je na Kubi nema. Općenito nema niti kriminala, tj. ako ga ima, ima ga u najmanjoj mogućoj mjeri. Nitko ne vozi dobar auto, osim ako se ne radi o strancu koji ga je iznajmio u rent-a-caru koji je u vlasništvu države. Usudio bih se reći da je Kuba jedna od najsigurnijih zemalja svijeta sa aspekta Backpackera. Ovdje su život i zabava kubanskog tipa najizraženiji. Zamislite Novu godinu u Zagrebu u centru grada i to je to. Tako izgleda večer u Santiagu. Smještaj u ovome gradu bio je znatno lošiji od ostalih, a ljudi su se doimali još siromašnijima. Na ulicama Santiaga kao i na ulicama ostalih gradova možete na improviziranim štandovima kupiti osvježavajuće voćno piće «refresco» za 1 peso po čaši (25 lipa) mini pizzu za 4-10 pesosa, kolače i sl. To je kubanski «Fast food». U Santiagu smo ostali 3 dana koja smo provodili na prelijepim plažama u široj okolici grada. Posjetili smo Aqua-park u kojem se nalaze akvariji sa gotovo svim stanovnicima tamošnjeg mora, dresirani delfini sa kojima možete plivati u bazenu, morske kornjače, no cijene su visoke, a turista nema. Na 20-tak km od grada nalazi se park veličine preko 1km x 1km sa predpovjesnim životinjama u prirodnoj veličini. Životinje su napravljene od armiranog gipsa, a raspoređene su tako da hodajući parkom suprotno od smjera kazaljke na satu kronološki prolazite razdoblja sve do pojave vatre. Na plažama je tipična karipska atmosfera. Ako poželite crnac će se popeti na palmu i skinuti vam kokos ili dva, urediti ga mačetom za konzumaciju i dat vam ga za svega dolar. Naravno možete uzeti i ananas, mango, papaju ili bilo šta što se nudi. More je izrazito toplo. Ako želite plivati niste došli na pravo mjesto jer je more sigurnih 30°C, pa zapravo nije nimalo osvježavajuće. U okolici Santiaga ima uglavnom više manjih plaža za razliku od okolice Havane i Matanzasa gdje se duljine pojedinih plaža mjere u kilometrima. Ovaj dio Kube iako veoma burno živi ima mirne i autentične plaže. Valja spomenuti i to da je na udaljenosti 50-tak km od grada američka vojna baza Guantanamo koja je u zadnje vrijeme zatvor za mnoge svjetske teroriste, a kao takva je i presedan u američko-kubanskom odnosu. Poslije Santiaga ponovo smo preko Holguina stigli u Camaguey gdje smo prenoćili. Ujutro smo krenuli preko Santi Spiritusa u Trinidad. Na putu koji je imao 400 km posjetili smo Santa Luciu, turističko mjesto na sjevernoj obali Kube sa beskrajnim pješčanim plažama imenom «Coyo coco beach» i tirkizno plavim morem. Pijesak je zaista bijel, a more bistro i vrvi kornjačama koje možete vidjeti na pet metara od vas u moru dubokom metar. Došavši u Trinidad koji se nalazi na južnoj obali otoka smjestili smo se u staroj gradskoj jezgri koja je ujedno i pješačka zona. Trinidad je stari grad uskih ulica i veoma ružnih pasa lutalica kojih ima u takvim oblicima da je teško povjerovati da se radi o psu. Trinidad je jedan od gradova koji se nalazi na UNESCO-vom popisu zaštićene kulturne baštine. U krugu od samo 100 metara oko naše kuće bila su četiri restorana sa živom muzikom, a u jednom se čak izvodila muzičko-plesna predstava u kojoj su sudjelovali maskirani glumci i muzičari. U jednom restoranu svirali su instrumental (u latino aranžmanu) popularne Robićeve pjesme «Kad tebe ljubio sam prvi put» koju je netko od nekog obradio, a mi smo se hvalili kako su obradili našu pjesmu. Što se tiče prepoznavanja u svijetu, bar na Kubi dobro dođe spomenuti psa Dalmatinca i naravno Jugoslaviju i Tita. Kupali smo se na plaži udaljenoj 10-tak kilometara koja je također pješčana, ali niti približno čista i lijepa kao prethodne. Vraćavši se sa plaže naletjeli smo na zanimljivu pojavu; cesta udaljena 20-tak metara od obale u dužini od 2-3 km bila je preplavljena rakovicama koje su se kretale putem kopna. To nam je uzelo podosta vremena jer smo morali voziti 5 km/h da ih ne pregazimo, čega se nažalost domaće stanovništvo baš i nije pridržavalo, no to je tamo veoma česta pojava pa ih valja razumjeti. Po putu smo kupili svježu ribu od ribiča koji su ih lovili. Nama nepoznate vrste, boje poput škarpine, a oblika poput ljuskavog šarana bila je teška 6 kg, a platili smo je 8 $. Ribu smo ispekli u dvorištu kuće u kojoj smo bili smješteni, pokraj drveta banane. Inače kupili smo je nelegalno jer se sva ulovljena riba mora prvo ponuditi hotelima, no mi smo ribiče sreli putem sa tim istim ribama u rukama. Inače za usporedbu zubatac takve veličine u nas bi stajao 1000-1500 kn ovisno o datumu i mjestu kupnje. Kao i u svakom drugom kubanskom gradu i u Trinidadu možete isplesti pletenice na glavi u roku sat vremena na lokalnoj cesti za manje od pet dolara ili za isto toliko naučiti osnove Salse. Naše slijedeće odredište je Matanzas. Matanzas je lučki grad na sjevernoj obali Kube smješten oko 100 km istočno od Havane. U Matanzas naravno nismo došli gledati derutne brodove i luke koje prazne podsjećaju na slom jedne svjetske teorije, već smo ovdje došli zbog blizine Varadera. Varadero je turističko naselje smješteno na 20 km dugom poluotoku sa svih strana okruženog pješčanom plažom. To je vjerovatno najduža, a sasvim sigurno najposjećenija plaža Kube, no tamo uopće nema Kubanaca – slobodno možemo reći da to nije Kuba. Na ulazu u područje naplatne su kućice, no naplaćuje se izlaz. Na cijelom poluotoku živi samo 300-tinjak Kubanskih obitelji. Plaža, hotelski bazeni i restorani prepuni su nakaradnih gojaznih tijela bogatih euro-posjetitelja bez ritma i sluha, pa ako vas veseli 10km dobre auto-ceste i ostali zapadnjački standardi, samo izvolite. Varadero je poznat po tome što je baš tamo Kolumbo prvi puta pristao na Američki kontinent, ali to je navodno upitno (!?) no mi ćemo povjerovati. Što se pak Matanzasa tiče to je lučki grad koji je do propasti Sovjetskog saveza bio bogatiji od ostatka zemlje, što se vidi po građevinama, stilu života isl. Velik dio stanovnika grada radi u hotelima obližnjeg Varadera pa bi stanovnike Matanzasa uvjetno mogli nazvati «kremom Kubanskog društva» jer opće je poznato da mi zapadnjaci znamo dobro procijeniti samo ono što je prebrojivo. Iz Matanzasa krenusmo put Havane. Na putu do Havane zaustavili smo se u Cohimaru, tzv. Ribarskom selu. Ondje se nalazi kuća u kojoj je obitavao Ernest Hemingwey. Danas je to restoran u kojem su izložene mnoge fotografije slavnog pisca sa prijateljima od kojih posebno mjesto zauzima Fidel Castro. Najpoznatija piščeva knjiga «Starac i more» inspiraciju je našla upravo ovdje, no vjerujem da je boja mora ispred te kuće tada bila drugačija. Pojeli smo ribu i popili Gregory, omiljeni koktel poznatog pisca te krenuli putem Havane. U Havanu smo se vratili u drugi smještaj. Ovoga puta smjestili smo se na aveniji Malecon, najdužoj cesti u gradu. Malecon prolazi duljinom od 7-8 km i na njoj je mnogo važnih građevina kao što su hoteli, glavna gradska bolnica, Američko veleposlanstvo, a objekt do veleposlanstva je govornica gdje Fidel Castro drži svoje višesatne govore- nema «niste čuli». Mi smo bili smješteni 300 metara od «Pasea», šetališta koje u svojih tristotinjak metara duljine vodi do zgrade Capitolia, zgrade koja je formalni centar Havane i u kojoj je smješten jedan od vrlo, vrlo rijetkih Internet caffea. Havana je pravi siromašni velegrad sa dva miliona stanovnika i mnogo žicara, no ovdje se može vidjeti svašta. Jedno od središta grada je Plaza de la revolution , veliki trg u središtu kojeg je 140 metara visok futuristički spomenik ispred kojeg sjedi 10-tak metara velik spomenik istaknuta revolucionara Jose Martia. Na taj smo trg došli kočijom koja je prvo trebala stajati 15 $ po satu, no kako smo išli ubaciti na to mjesto pismo podrške Fidelu Castru, na kraju je ispalo 5$ za 2 sata. Pismo se predaje komisiji u zgradi pored memorijala i sve je jako dobro osigurano, a pri predaji se ostavljaju putovnice. U spomeniku voze liftovi, pa se i odozgo može vidjeti cijela Habana. Sa druge strane sve to gleda Che koji je od neonskih lampi iscrtan na zidu velike zgrade nasuprot memorijala Jose Marti. Inače Jose Marti se nalazi na kovanici od jednog pesosa, a Che Guevara na onoj od tri. Lutajući po Havani naišli smo na automobil (caro americano) dug šest metara (metar dulji od najvećeg mercedesa) popularni «repaš» koji nas je za 15 $ vozio sat vremena po Havani. Što se taxija tiče, za ovog boravka u Havani koristili smo Taxi collectivo koji je višestruko jeftiniji od normalnog, ali u njemu niste sami. To su vozila uglavnom svijetloplave boje bez oznake za taxi. Sličan prijevoz postoji u Splitu. U Havani će vam se mnogi obraćati sa raznim ponudama «istinitih» životnih priča kojima je zajednička karakteristika da su lažne, pa je tako npr. E. Hemingwey živio valjda u 100 kuća, a toliko je imao i omiljenih restorana. U nedjelju smo otišli na plažu Santa Maria koja je jedna od Plajas del este (istočnih plaža) do koja ima 20 km. Išli smo regularnim gradskim prijevozom koji je bio za čudo u rangu ZET-ovih autobusa što je tamo odlično. Plaža S. Maria duga je 5-6 km i najveća je i najposjećenija Havanska plaža. Na toj je plaži po slobodnoj procjeni nedjeljom poslije podne oko 200-300 tisuća kupača, nekoliko stotina bandova, i dovoljno policajaca koji sa izvidnice motre na kupače i spremni su pomoći ili pozvati pomoć. U svoj silini ljudi upoznali smo i gospodina Zorana koji radi u Jugoslavenskom veleposlanstvu. I tako dan po dan došli smo i do kraja. 5. Zaključak Bilo je super jer smo došli upoznati drugu kulturu, a ne ugnjetavati svojom. Došli smo se uvjeriti da se može živjeti na drugi način koji i poštujemo ako ne isključuje postojanje našeg. Došli smo sa vjerom u vlastitu slobodu i nismo pokušavali negirati tuđu, puni tolerancije, jer vjerujemo da je to jedini nužan preduvijet suživota različitih vjera, rasa i društvenih uređenja. Znali smo da dolazimo u siromašnu državu koja je takva zbog nezasluženih sankcija, jer kakva su to kršenja ljudskih prava u državi gdje nitko nije umro od gladi i gdje svatko ima pravo na istog liječnika, gdje je stopa kriminala «zabrinjavajuće niska». Gdje zbog što manjih društvenih razlika svi učenici nose službene učeničke uniforme (žute hlače ili suknje i bijele košuljice. Svjesni smo toga da zemlja koja Kubu najviše tlači zbog kršenja ljudskih prava, krši ljudska prava diljem svijeta. Imajmo na umu samo tko je bacio jedine dvije atomske bombe na lijepu nam planetu, pa razmislimo bi li nam takva sila mnogla biti moralni autoritet. Pitajmo se poštujemo li nekoga ili ga se bojimo. Ljudi koji žele vidjeti Kubu, a donose zaključke a priori savjetujemo da idu u Varadero, jer tamo se neće susresti sa drugačijim svijetom od svojega. Avanturistima i svima onima koji žele stjecati nova iskustva i koji vjeruju da čovjek uči dok je živ savjetujemo da zaobiđu isti. Od svih mjesta nismo bili u pokrajni Pinar del Rio koji se nalazi zapadno od Havane, pa o njemu ne možemo ništa niti reći. Na povratku ostavite 25$ za izlaznu vizu i Viva la revolution ! |
29.07.2005., petak
Renata Dvopek vs Vlaška Kokoš
Čitam današnje novosti:-Srbija prodaje otočić pored Dubrovnika, hmm -Condolezza Rice je najmoćnija žena svijeta, …vidi vraga -Čovjek će do 25. stoljeća uništiti sav život na zemlji, …dobro, to znamo -bla, bla, bla…. -Renata Sopek piše dnevnik na blogu- e to je već vrijedno pažnje. Pokušao sam otvoriti dnevnik, ali ne ide. Vjerovatno se radi o pre sofisticiranom dnevniku za mene, priprostog čovjeka. Živo me interesira što tamo piše. To mora da je zabavno… Možda i ne piše ništa. Možda su samo slike –nadam se. Ne mogu odoljeti, a ne mogu niti otvoriti. Probat ću još, ili ću sačekati dok svoj blog ne počne pisati i Vlatka Pokos. To će biti prava poslastica za ljude koji žele proširiti vidike. |
28.07.2005., četvrtak
Koliko troše turisti na Jadranu?
Zadnjih dana novine su pune članaka koji govore o tome kako turisti koji dolaze u Hrvatsku sa sobom nose sve namirnice koje su im potrebne. Da stvar bude gora čak neki priglupi novinari (ili nerealni senzacionalisti) pišu o slovencima koji iz dežele dovoze odojke, pa ih potom peku na roštilju i prodaju po kampu. za primjer je navedena i jedna obitelj poljskih Roma kojoj su u prtljazi pronađeni električni aparatići za brijanje. Dakle, na Jadran turisti ne dolaze trošiti, već dolaze zaraditi.Pokušao bih skrenuti pozornist na neke obmane naroda koje se u RH ciklički ponavljaju iz sezone u sezonu. Ovdje su navedeni primjeri od kojih je prvi čista izmišljotina, a drugi nema veze sa turizmom. Služe li ti napisi tome da bi se opravdala siva ekonomija i nesposobnost (namjerna) države da zaračuna porez na ugostiteljske i ine usluge? Prošle je godina Hrvatska nam država zaradila od turizma oko 500 miliuna eura. Taj podatak je više žalostan nego smiješan jer pokazuje koliko je ova država siva i korumpirana po cjelokupnoj svojoj vertikali. Naime, u RH godišnje odsjedne preko 11 miliuna turista, od čega su većina stranci, a od kojih su pak većina državljeni EU. Podijelimo li ukupnu zaradu sa brojem turista, dobit ćemo da je od prosiječnog turista država uspjela ubrati 45 eura, dakle oko 4 eura po danu, tj 30-tak kuna po danu (cijena jedne domaće pive u kafiću na Stradunu, Rovinju ili slično.). U tu cijenu svakako treba uključiti i boravišnu pristojbu koja iznosi 7 Kn po osobi, po danu. Pitam ja vas koliko koštaju prosiječni hotelski aranžmani? Nisu li svi kafići i restorani u sezoni dupkom puni? Koliko je nautičara na Hrvatskom jadranu, i ne koriste li oni naše gorivo i usluge marina? Nismo li mi država koja, izuzev Monaca i sličnih tvorevina, ima najveći broj turista po glavi stanovnika u Europi? Kako je onda moguće da Austrija više zaradi od Hrvartske na ljetnom turizmu? To je moguće zato što je svugdje drugdje utaja poreza i rad na crno teško kazneno djelo (i Al Capone je tako skončao), a kod nas je najnormalnije da odvjetnici ne pišu račune pa zašto bi ih onda itkopisao. Drugi je razlog to što se prikazuju lažni investicijski projekti koji terete hotele i sl. pa je dobitak minimalan, jer postoje veliki rashodi. Valja napomenuti da investicijske projekte obično izvodi "Jozo d.o.o." koje je vlasnik Ljubo iz Siska. Eto dragi narode, ja mislim da je to jedan od glavnih razloga "rupe" u državnom proračunu, koja je pak glavni uzrok rasprodaje državnih dobara. Valja napomenuti i to da je 100 tisuća Talijana otkazalo putovanje u Egipat, i da većina kani doći u Hrvatsku. Najžalosnije od svega je to što će koristi imati jedino privredni kriminalci i lijeni blitvari koiji na jednom apartmanu i dvije stabljike maslina žele prehraniti šesteročlane obitelji, a narode ti si opet tapija. |
27.07.2005., srijeda
Pobjegla zvijer
Obavještavano cijenjeno pučanstvo da je jučer na području Velike Gorice odlutala zvijer sa slike. Riječ je o životinji iz porodice mačaka teškoj stotinjak kilograma. Već na samom izlasku pojela je nekoliko pitt-bullova, usput priprijetivši njihovim gazdama. Riječ je o veoma brzoj životinji koja u danu može prijeći i do 200 kilometara, tako da joj je nemoguće odrediti trenutni položaj. Posebice bi na oprezu trebali biti brzo nabildani, siti i ćelavi ljudi koji nose debele lance oko vrata, a ne posjeduju IQ veći od 85 (što je obično obilježje ljudi opisanog izgleda). Kod kontakta takve osobe sa odbjeglom zvjeri obično se javlja rivalstvo koje može završiti kobno po čovjeka, jer ranije opisani čovjek, iako stalno naoružan, lako može zamijeniti spomenutu zvijer sa nekom vrstom goveda kojeg se sjeća iz djetinjstva.Životinju može privući i glazba Miroslava Škore, pa stoga molimo cijenjeno pučanstvo da u slučaju slušanja te i slične muzike zatvaraju prozore. Sve informacije o odbjegloj životinji možete ostaviti na mjestu za komentare. Unaprijed hvala na razumijevanju. |
25.07.2005., ponedjeljak
Kuda nas vode reforme zdravstvenog sustava
Danas se na Monitoru pojavio članak:«Japanke i dalje žive najduže Očekivana životna dob Japanki bila je lani 85,59 godina, što je svjetski rekord 20. godinu zaredom. Japanski ministar zdravstva izjavio je da su žene u toj zemlji mogle očekivati da će 2004. živjeti 0,26 godina duže nego godinu ranije. Japanci mogu očekivati da će živjeti 78,64 godine, nešto kraće od Islanđana koji u prosjeku žive 78,8 godina. Znanstvenici kažu da se tajna dugovječnosti možda krije u japanskoj tradicionalnoj kuhinji koja se temelji na ribi i hrani s niskim udjelom masnoća. Lani je u Japanu bilo više od 23000 stogodišnjaka, od čega oko 85% čine žene. PLIVA zdravlje...» Dok se prije godinu dana pojavio članak : «HAVANA - Više od 2.500 stanovnika Kube starije je od sto godina i među njima je tek mali broj deprimiranih i nesretnih, navodi se u vladinom službenom istraživanju. Više od 10 posto stogodišnjaka, njih 289, živi u glavnom gradu Havani, a gotovo polovica ukupnog broja su žene. Na Kubi je ukupno 11,2 milijuna stanovnika i prosječan je životni vijek 76 godina. Prema istraživanju, većina stogodišnjaka živi vrlo zdravo: 70 posto nikada nije pušilo, 10 posto je prestalo pušiti, a mnogi nisu nikad kušali ni kap alkohola. Većina ispitanih stogodišnjaka je dobrog mentalnog zdravlja, malobrojni su prekomjerne težine, a depresija je rijetka. Nekoliko ih je u tako dobroj formi da žive sami i nije im potrebna pomoć u domaćinstvu, naglašava se u istraživanju.» Ja bih još dodao da sam pri nedavnom dobrovoljnom davanju krvi u Petrovoj 3 bacio pogled na kartu koja pokazuje indeks zaraženosti HIV-om, i vidio da se Kuba nalazi u skupini 0-0,1% zaraženih. To je skupina u kojoj se nalazi i Hrvatska, tj. skupina sa najmanjim brojem zaraženih, a u kojoj se nalazi samo mali broj zemalja svijeta. I opet su se u istoj skupini našli Japan i Kuba iako su i po razvijenosti i geografski veoma daleko. Valja napomenuti i to da je u cijelom tropskom pojasu Kuba jedina zemlja sa tim indeksom. Japan broji 130 miliona stanovnika i ima BDP per capita oko 30 000$, a ima 23000 stogodišnjaka, dakle oko 0,18 promila. Na Kubi živi preko 2500 ljudi starijih od 100 godina, a ta zemlja broji 11,5 miliona stanovnika uz BDP od 2500$ per capita. Dakle na Kubi ima oko 0,23 promila ljudi starijih od 100 godina. Mislim da uz tradicionalnu prehranu odgovor treba tražiti i u zdravstvenom sustavu. Npr. stanovnici SAD-a jedu masnu hranu, ali i ima ih 38 miliona bez zdravstvenog osiguranja. Uzmimo u obzir da je na Kubi zdravstveno osiguranje, kao i školstvo, besplatno i da ga imaju svi stanovnici (kao što su ga imali i u SFRJ). S druge pak strane u SAD-u se 48% osobnih bankrota građana dešava zbog troškova liječenja. Još ću navesti i primjer Botsvane gdje ljudi prosiječno žive 30,3 godine uz BDP 7800$ per capita. Pitam se samo što je apsolutno, a što relativno i kuda vode stalne reforme zdravstvenog sustava u Hrvatskoj? Nije li ono što učite u školi ili crkvi samo utopija, ili čak i gore od toga; obmana? Vode li te reforme ka sustavu gdje će liječenje biti samo privilegija bogatih? Za primjer evo još jednog članka: «Hrvati žive kraće nego u prošlom stoljeću Hrvati žive kraće nego u prošlom stoljeću. Unatoč osjetnom rastu kvalitete života po završetku Domovinskog rata, nakon kojeg je prosječna životna dob trebala porasti, američka je obavještajna agencija CIA prošlog tjedna objavila podatke prema kojima domaće stanovništvo sve ranije umire. Demografski stručnjaci CIA-e Hrvatsku su smjestili na 85. mjesto na listi s očekivanom dužinom života od 74,14 godina. Ispred Hrvatske nalazi se Srbija i Crna Gora na 80. mjestu, u kojoj je prosječna očekivana životna dob 74,40 godina i Slovenija na 64. mjestu s očekivanih 75,93 godina života. « |
21.07.2005., četvrtak
Čič-Bič ponovo živi
Ovih je dana na nadaleko poznatom Velikogoričkom jezeru Čiče ponovno otvoren multikulturalni centar gdje možete upoznati način življenja Velikogoričkih starosjedioca.Od široke palete usluga i sadržaja svakako treba izdvojiti pivu koja je "mrzla k'o vrag" i velike kante za smeće koje su bile prijeko potrebne tradicionalnom kupalištu Velikogoričana. Čiče je napokon i očišćeno od smeća koje su kupači ostavljali godinama, a nitko ga nije čistio od odlaska dr. Ante Pavlovića iz Gorice. Da posjetimo, dr. Ante Pavlović, kiropraktičar svjetskog glasa i stasa, nerijetko je dolazio sa svojim pacjentima koji su skupljali smeće u sklopu terapije. Sada je to smeće počišćeno od strane komunalnih službi. Na svježe pokošenoj travi možete odigrati nogomet, ako imate loptu ili kriket ako ste jedan od onih živčanih vozača koji u gepeku stalno nose palicu. Za one koji ne znaju Čiče je smješteno na udaljenosti 3 km od Velike Gorice, a plaže se nalazi na poluotoku sa kojeg se pogled pruža na prekrasan plovni bager koji vađenjem šljunka na drugoj obali osigurava filtraciju vode, koja se može i piti. Da šuma ne bi sakrila drveće, ovo je kraj hvalospjeva, a jedna slika govori više od tisući riječi. Svi ste pozvani.[LINK=[LINK=http://www.mikebastin.com/.../ mike-cancun-beach.JPG] |
