- Ne mislim da je pametno uzrujavati gospođu Gertrudu – reče Dobli dok sam se uspinjao stepenicama prema pošti.
- Pa, zavisi od nje, - rekoh - tko zna kako će se ovog jutra ponašati. Ako mi opet stane na živac neću se ustručavati da joj zagorčam dan.
- Zaista? Da? To će rezultirati time da će pobijesniti svaki put kad te vidi a kamoli da joj dođeš na šalter rano ujutro. Jesi li pomislio o promjeni pristupa?

Nisam, a zašto i bih. Stigavši na šalter, vidio sam samo raščupanu polusjedu frizuru jer je gospođa Gertruda bila zadubljena u ispunjavanje nekakvih tablica.

- Dobro jutro, - rekoh. Ništa.
- Kažem, dobro jutro! - bio sam nešto glasniji. Podigla je glavu, okrenula očima i vratila se tablici.

Dok bi Dobli to strpljivo podnio, Triksi je na mah poludio.

- Reci joj da je bezobrazna, ne bi li bilo lijepo da ti makar odgovori. Ej, koja baba!!! Zovi šefa, lupi po desku, viči, buni se... nije joj ovo prvi put. Ja to više ne bih trpio.

Nekako nisam bio raspoložen za svađu iako priznajem da me Triksi dobro pomaknuo u desno. Desni centar. Taman kad sam otvorio usta gospođa Gertruda je podigla glavu.

- Gospodine, vidite li vi da radim važnu tablicu? Ako ste nestrpljivi mogli ste doći kasnije. Dobro?
- Ali gospođo, ne mogu doći kasnije, ova pošiljka mi je hitna. - pokušao sam se opravdati kako bi makar malo omekšao njezin mrki pogled.
- Da, svima vama je ujutro sve hitno, kako da ja imam deset ruku i dvije glave (nedaj bože). I kako ja sad mogu raditi pošteno svoj posao kad svi vi stalno oblijećete oko šaltera i prekidate me? Možete se malo smiriti i pustiti me da završim. Onda ćete doći na red. I ne budite bezobrazni, imam ja takvih dovoljno kod sebe doma.

Zaista ovo nije bilo u redu. Pa ja sam stranka. Ne bih li trebao imati prioritet pred tim kancelarijskim poslovima. Osim toga nisam joj ja kriv što ima puno posla. Triksi me bezrezervno podržao.

- Tako, tako, dobro razmišljaš, ovome treba doći kraj. Najbolje da se požališ šefu. Dosta je već mušterija ona iznervirala svakog jutra. Nadam se da će dobiti strogu opomenu. Nije ona za šalter.
- Polako, Triksi, polako. Čini mi se da si sličan njoj, odmah se nerviraš i izazivaš probleme. - uzvrati Dobli. Vidio sam da će ovo biti još jedan od onih događaja. - Otkud mi znamo kakve gospođa Gertruda ima probleme, možda je nešto muči pa se ne može usredotočiti na posao. Nitko je ne razumije i ne podržava. Bijesna je zbog toga na cijeli svijet, svi su joj krivi, a ne zna se kontrolirati.
- Ma daaaaj, - Triksi ne podnosi obranu nekoga tko je po njegovom kriv – što nas briga što ona ima probleme, imam i ja probleme pa ne vičem na nju. Plaćena je da radi svoj posao i da bude ljubazna s mušterijama. Probleme nek ostavi doma.
- Nemoj tako. Nisu svi ljudi u stanju probleme ostavljati doma i zatim na poslu biti sretni i zadovoljni. Možda gospođi Gertrudi treba pomoći. - nisam razumio ali čini mi se da je Dobli bio sasvim siguran u to što govori.
- Ti nisi normalan. Baba te ignorira i šikanira i ti bi joj sad još pomagao? Ajde idi sjedni joj u krilo i bulji u tablice. Sigurno će se početi smijati. Prijatelju moj i mladiću, ti nisi normalan.
- Triksi, izazivaš.....

Hm, ne znam kako se to dogodilo, ali jednostavno sam otvorio usta, nagnuo se prema naprijed i rekao najhladnokrvnije što sam mogao:
- Gospođo, ne tiče me se tko vam je ujutro pokvario dan. Imam važnu pošiljku i želim da je preuzmete odmah. Ukoliko to ne mislite napraviti ili ponovo okrenete očima idem smjesta u kancelariju vašeg šefa. Ja ću se pobrinuti da vam budem zadnja stranka koju ste gledali s one strane šaltera. Jel vam to jasno???? - pri tome sam je tako prijeteći pogledao da je sigurno bila uvjerena kako mi je proradio PTSP ili čir na želucu.

Gotovo uplašeno uzela je žutu omotnicu, postavila je na vagu, pritisnula nekoliko gumbića i provukla omotnicu kroz neki stroj. Zatim je uzdahnuvši nekako tužno i razočarano rekla dva i šezdeset pet, uzvratila mi razliku do pet kuna i kad sam već pomislio da će ova epizoda završiti pokrila je usta rukom, digla se naglo, prevrnuvši stolicu i odjurila sa svojih devedeset i nešto kila u stražnju prostoriju. Bio sam siguran da sam vidio suzu. Odjednom je djelovala krhko.

- Jesi je majstore, tako se to radi, više te neće ignorirati kad joj staneš pred šalter. - Triksi je bio sretan.
- Da, to je bilo baš 'briljantno'. Sad si se spustio na donju prečku primitivizma. Ona tebe nije uvrijedila niti ti je prijetila, samo se žalila, na način na koji jedini zna. Ali nisi je slušao već si glumio brutalnog snagatora da bi postigao svoje.
- Hej, Dobli, jel ti to novi singl? Pa ti si uvijek branio stav o brizi za samog sebe. Otkud sad razmišljaš tako široko da si obuhvatio čak dvije osobe?
- Sarkazam će ti jednom zapeti u grlu, Triksi. Uozbilji se. Jednu smo osobu povrijedili i to nije u redu, nema opravdanja, makako se ona ponašala.
- Pa dobro, možda je bilo malo prežestoko, ali samo malo...
- Prestani, to si trebao reći ranije...
- Gadiš mi se...

Nisam znao što bi sad bilo najbolje osjećati. U slijedećim mjesecima gospođa Gertruda se malo promijenila. Nije više bila osorna, uvijek sam bio odmah na redu, bez puno komplikacija. No nešto je nedostajalo. Činilo mi se da je pod dojmom moje prijetnje bila obzirna samo zato da izbjegne nove nevolje. A nisam to želio. Kao da se bojala, ili mene ili mogućnosti da bih ostvario svoje prijetnje. Nisam se dobro nosio s nametnutim autoritetom.
S vremenom su se strasti stišale i gospođa Gertruda sa šaltera je očito zaboravila što se dogodilo. Vrijeme je donijelo svoje i sve je bilo po starom. Ponovo smrknuti pogledi i čekanje na ispunjavanje tablica i obrazaca. Mogao sam je samo malo podsjetiti na neke stvari ali to mi se ovaj put nije činilo u redu.

- Sjeti se, rekao si joj tada da te nije briga tko joj je pokvario dan. Zar netko može nekome pokvariti dan? Svakako, ti si joj ga uništio do kraja. Ako se dan može pokvariti možda se može i popraviti.

Dobli je završio rečenicu baš kad sam gurnuo vrata ulazeći u poštanski ured. Triksi začudo ovaj put nije rekao ništa. Iza stakla šaltera, obljepljenog raznim Simpa i VIP naljepnicama, klimala se poznata frizura. Razni obrasci bili su razasuti po stolu.

- Dobro jutro, gospođo Gertruda! Pretpostavljam da ste u gužvi ali, oprostite, smijem li vas nešto pitati?

Podigla je glavu a ja sam se nasmiješio.

- Uvijek sam se pitao kako vi uopće izdržite na ovom poslu. Ja bih poludio na vašem mjestu.
- Ah, lako je vama govoriti kad niste u mojoj koži.
- Ne. Mislim da vas razumijem, radite s ljudima a oni vas ne štede. Prije nekoliko mjeseci sam vas uvrijedio i žao mi je zbog toga. Opraštate li mi?

Zbunilo ju je ovo pitanje.

- Ma, ništa, u redu je. - prozborila je kao da joj je bilo malo neugodno.
- Gledajte, gospođo Gertruda, ja vam zaista ne bih htio otežavati posao, razumijem da biste ujutro rado popili kavu, ali za to nema vremena jer mi stranke nalijećemo čim se otključaju vrata, i mi smo ponekad bezobrazni i nestrpljivi. Možda ljudi ne bi bili takvi kad biste se ponekad nasmiješili.

Gospođa Gertruda je bila malo 'popunjena' ali nije imala ružne crte lica. Samo njezina smrknutost ju je činila ružnom. Vidio sam to tek sad kad su joj se kutevi usana malo izravnali od onog vječitog luka prema dolje.

- Zauzvrat, - nastavio sam - obećavam vam da više nikad neću vikati na vas, i strpljivo ću pričekati da me uzmete na red. Jel' važi? - upitah sa smješkom.

Nevjerovatno, ali uzvratila je. Čak su joj se vidjeli zubi. Bijeli i pravilni. Činilo mi se da smo postali prijatelji.
Kad god bih kasnije navratio, gospođa Gertruda bi odložila svoj posao i preuzela moja pisma i nasmiješila se. A ponekad bi rekla:

- Oprostite, mogu li samo završiti ovaj red?
- Naravno, samo izvolite.

Dobli se samo smješkao a Triksi je gunđao:
- Vidiš, tko bi to rekao... ali ništa ne bi bilo od toga da je nisi prvi put pošteno preplašio.

Da, tada vjerojatno ne bih poželio razmišljati drugačije.
(nastavit će se...)