Imao sam stanku pa nisam pisao blog. Treba ponekad napuniti glavu nečim. No, ionako sam radio nešto sasvim drugo. To je manje važno jer toliko toga ima na blogu što se može čitati....
Ne vjerujem da sam jako falio.

Imam jednu strašnu, tragičnu priču. Toliko je strašna da bi vam izazvala nemir, tjeskobu, nespokoj, strah, znam da vas ima takvih koji bi pustili suzu... Ali vam je neću ispričati. Barem ne u detalje. Ovo nije takav blog.

Htio sam malo razmišljati o neugodnim iznenađenjima.

Danas. Namjeravam ući u auto i vidim prijatelja na nogostupu. Prolazi i ne vidi me, zagledan je pred sebe.
- Bok, kako si? - dobacim čisto onako, rutinski, s jednom nogom već u autu, a s osmjehom namještenim na 'sretan-sam-što-te-vidim'
On zastane, pogleda me, osjetio sam trenutak prebacivanja s jednih misli na duge i natrag.
- Pa i nisam baš najbolje... – te krene prema meni.

Iznenađenje. Znao sam da slijedi neki šok. Izvlačim nogu iz auta, i zatvaram vrata da zadržim toplinu unutra. Danas je baš bio hladan dan.
Koliko puta smo na ovo nevino rutinsko pitanje 'kako si' dobili odgovore 'dobro sam', 'ide, ide'... i sad odjednom 'nisam dobro'. Shvatio sam da se pretvaram u slušatelja, to je ono što on sada treba.

Moj prijatelj je potresen ali nije slomljen. Živi. Bori se. Nada se. Ponosan sam na njega. I nisam mogao pomoći drugačije nego da saslušam. Barem to.
Vjerujem da mu to puno znači. Meni bi značilo.
I tako je prošla i priča.

- Drži se, stari moj! – otvaram vrata, zapahne me topli zrak.
- Hvala ti, idem sad tamo... – on zadržava ruke u džepovima, vjerujem da je i njemu hladno. Način na koji je stisnuo vrat u okovratnik kaputa ponukao me da brzo zatvorim vrata.
Prvo vožnja unatrag. Ne može drugačije. Onda naprijed, svojim putem, ja odlazim u drugom smjeru. Koliko često prvo moramo natrag da bismo zaista mogli krenuti naprijed.

U retrovizoru vidim leđa jednog tužnog ali ponosnog čovjeka kako zamiču za ugao.
Vidim da se strašne stvari mogu događati ali čovjeka ništa ne može slomiti ako on to ne dozvoli.
Kad vam život izgubi smisao - nađite mu neki drugi, da biste ostali ponosni.
I tada, svaka vam čast.


Priznajte da je život tako dragocjen..... jer je jedan.