...-dNo* ExperienCe...
11.05.2006., četvrtak
Post posvećen jednoj bakici iz busa...
Ovaj post je jako dirnut,pa molim ljude sa slabim srcem da ga ne čitaju :D . Eto,naslov nije neki umjetnički al nea veze. Samo ću ukratko iako je bakica zaslužila 200 redova :) Prekjučer smo se vozili u busu i išli prema školi. Malo smo se ufuravali u pjesmu "ne srce nije kamen" od onoga manekena Tošeta :D Nije bitno,al to sam morao napisat  Autobus se zaustavio,otvorio prednja vrata,pa zatim i zadnja. U jednom trenutku pogled nam se zaustavi na jednu bakicu koja je trčala prema busu,točnije prema zadnjim vratima... Kako je padala kiša bakica je trčala sa kišobranom i u trenutku zatvaranja vrata bakica je u stotinku prošla kroz njih... Ali ne,nije sve prošlo u redu... Brižnoj bakici su vrata uhvatila kišobran. Očekivajući standarnu seriju psovki bake kako to inaće ide, ostali smo iznenađeni! Baka nije rekla ni riječ,samo je gledala tužno-začuđujučim pogledom u svoj kišobran bez ikakve reakcije. Svaka baka bi odgrizla pola autobusa i izvrijeđala šoleta kako joj je razbio kišobran i kako ju je skoro mogao zgnječit vratima itd... Ova baka je stajala nepomično. Došlo je vrijeme da ljudi iz busa reagiraju,te su neki koji su bili naprijed šoletu dobacili da otvori vrata,a mi iza smo joj rekli da pozvoni. I kako je bakici to došlo do svijesti,ona je pozvonila. Sada dolazi onaj naj emotivniji dio priče... Vrata autobusa su se ponovno otvorila i baka je uzela svoj kišobran. Žice na kišobranu su joj bile dobrim djelom iskrivljene. Opkoljena povremenim pogledima nas iz busa, baka je polu-uplakanim pogledom gledala u svoj najdraži kišobran. Čekajući njezinu reakciju ili bar nekakvu psovku,uspjela je izustiti onako jedva par riječi. Rekla je "ajme,moj kišobran,maloprije sam ga kupila za 30kn" te je i dalje spustila svoje tužno i gotovo uplakano lice u pod gledajući kišobran. Pokušala je izravnati žice,te je za provjeru još jednom u autobusu otvorila kišobran,no rezultat je bio negativan. Baki je kišobran bio u jednakom stanju kao i u trenutku kad je završio pod "klještima" vrata... Mi smo samo promatrali baku i suosječali se s njom... Bakica se u konačnici napokon trznula i okrenula prema šoletu. Čekali smo da ga pošalje u ku..c,ali ona je razočaranim glasom punim tuge izgovorila:" a baš si zločest!" . U autobusu je nastao muk... Isprva smo pukli od smijeha,ali te bakine riječi i njezin pogled bacio je u trans pola autobusa... U tom trenutku svi smo se osječali k'o ta bakica... Izlaskom iz autobusa ostalo je još jednom za kraj ispružiti pogled i zadnji put vidjeti to bakičino nemočno i tužno lice...  Koja priča e...   ...i ne nemojte mi zamjerit na tako mutavom tekstu,ipak sam trebao nešto napisat... ...i da,ovaj tekst nisam pisao u pijenom stanju!..  Žiwili  |
