S u s e d g r a d s k e novine

Nije me bilo neko vrijeme zbog obveza.

U međuvremenu, dogodile su se neke važne promjene.
U ulici Horvatnica i Strahoščak izveden je vodovod, a sada rede hidrante.U Dragulincu je napravljena kanalizacija. Zelena magistrala je očišćena od olupina i smeća (ne zadugo), a neidentificirani su počeli stavljati betonske barikade uz magistralu. Baš me zanima tko je došao na takvu ideju :(.
Od udruge ništa, ali valjalo je probati. Izgleda da je moj kraj još informatički nepismen, no sigurno ću ponovno pokušati kroz neko vrijeme.

Lokalni izbori su prošli (fala Bogu), i ostalo je po starom. Tu i tamo neko 'mre, a neko se rodi.

Kao aktivni stanovnik GČ Podsused-Vrapče, ali opet obični smrtnik, teško je ili gotovo nemoguće postići pomake i riješiti bilo što u našoj četvrti. No, tražeći riješenje, palo mi je na pamet (bez brige nije boljelo), osnovati udrugu koja bi pravno mogla postići puno više. Tu se otvaraju mnoge mogućnosti, kao što su donacije, sponzori, aktivisti, podrška građana....
Eto, s ovog mjesta, pozivam sve zainteresirane stanovnike GČ Podsused-Vrapče da se uključe u diskusiju i svojim komentarom podupru takvu ideju. Što nas je više, to smo jači!!! Djelatnost udruge bila bi unaprijeđenje naše GČ, briga za okoliš, potpora PP Medvednica i nastojanje da GČ Podsused-Vrapče od zaboravljene GČ postane uzor cijelom Gradu. Kapaciteta imamo, samo ga treba iskoristiti i riječi sprovesti u dijela. Zato samo naprijed i prijavite se. Za prijavu je potrebno poslati mail na dvugrine@eihp.hr s osobnim podacima, adresom, i prijedlogom aktivnosti, te kontakt podacima. Kada se skupi barem 20 zainteresiranih krećemo u osnivanje udruge.
Za početak svi koji posjete ovaj blog mogu u komentaru predlagati naziv udruge.

Pa krenimo !!
Pozdrav svima
Davor

Fala ti dragi Bogek kaj je došlo proljeće. Istina Bog da je naš Papa hmrl, ali živlenje pe dale, a to nam veliju i cveteki s granah.

Nakon ove duge zime, sunčeko je došlo i na naše brdo. Na bregu niš novoga, osim kaj su počeli kopati za vodu nekam u šumu, a kod nas niš. Sve u svemu bilo bi lijepo da se i u našem kraju krene nekaj delati, pa makar fešte. :)

Bog svima

Nemreš vjerovat, od 6 sati se iskapam iz snijega, zovem Zimsku službu "Jarek" da pošalju ralicu, čiste Zelenu magistralu do Ponikvi, a Horvatnica u snijegu!!!??? Kome čiste Ponikve i Magistralu kad do nje nemreš ni doći kak su zatrpane prilazne ulice?? Telefonski zovem tehn. direktora Zimske službe Zagreb g. Vučkovića koji veli da je zapisao st(r)anje, upućuje me na Čistoću i tehn. direktora Pintarića, zovem njega, a on veli da je nemoćan jer nema soli, a zahtjev treba uputiti GČ Susedgrad. Zovem i GČ Susedgrad gdje vele da su nemoćni jer svi svaljuju odgovornost na njih. Pa dobro kaj je to?? Čistoća ne odvozi smeće danima jer nemre od snijega, velim da bum prestal plaćati odvoz, a oni vele da po Zakonu mogu pokrenuti ovrhu ak ne plaćam??!! I na kraju ustanovim da smo banana država i da si jednostavno nemoćan, tj. "uzdaj se use i u svoje kljuse".
Ovak nije bilo ni u feudalizmu, ubiru se porezi, prirezi i kaj ti ja znam, a nemreš dobiti ni kantu soli, a da ne spominjem malverzacije oko vodovoda, kojeg još nemamo a gledam katedralu iz kreveta.
UFFFF, kaj sam se raspigal, ali ak nikaj drugo, lakše mi je jer sam to podijelil s vama blogovcima.
Bog, do sutra.

Uzaludno sam se nado da će slijedeće javljanje biti okupano suncem i visibabama. No, budući da nije tako, ostaje nam da se stisnemo uz peć i svesrdno molimo za toplije dane kada će sve prolistati, livade prekriti šareni tepih, a do tada ću se i ja valjda probuditi iz zimskog sna i pokrenuti neke nove projekte u našem kraju.

Prošli petak na našem brdu ili ti Zelenoj magistrali, zahvaljujući kiši koja se ledila na svemu, nije se moglo nigdje. Umjesto na posao prihvatili smo se soli i čekali da se ralica uspije probiti do nas. No i to je bilo teško. Kada se konačno pojavila, pomočnik vozača je s kantom soli išao isptred ralice i solio cestu jer se ralica nije mogla spustiti po Horvatnici. Na kraju kako kemija sporo radi pozvao sam dečke iz zimske službe "Jarek" na čaj dok malo ne popusti. Svaka im čast, imaju petlju.

Sjedište

Područni ured Gradske uprave Susedgrad,
10090 Zagreb, Sigetje 2;
telefon: 658 58 68;
telefaks: 658 58 69;
e-mail: andreja.kralj@zagreb.hr




Smještaj na prostoru Grada Zagreba

Obuhvaća najzapadniji dio područja grada Zagreba. Na istoku i jugu graniči s gradskim četvrtima Črnomerec, Stenjevec i Novi Zagreb – zapad, na jugozapadu, na Savi, s općinom Sv. Nedelja, a na zapadu, na rijeci Krapini, s gradom Zaprešićem.


Površina

3604,9 ha (36,049 km2)


Stanovništvo (2001.)
- ukupan broj 42.360 stalnih stanovnika
- prosječna dob stanovnika 39 godina
- gustoća naseljenosti 1.175 stanovnika/km2
- broj kućanstava 14.108
- broj stanova 15.378


Osnovna obilježja prostora i urbaniteta

Podsused–Vrapče zapadna su vrata grada Zagreba. Stoga je identitet ove četvrti ponajprije povezan s prometnicama što, pružajući se u smjeru istok-zapad, vode prema središtu grada: Alejom Bologne, Samoborskom cestom, Ilicom, Karažnikom i Bolničkom ulicom. Na smjeru sjever-jug, pak, svojim se značenjem ističu: Vrapčanska, Gospodska, Dubravica i Zelena magistrala.
Južni, veći dio prostora Četvrti, urbaniziran je, a brdski, sjeverni dio, zadržao je poneka ruralna obilježja.

Iz povijesti

Na području današnje gradske četvrti Podsused-Vrapče u medvedničkoj spilji Veternica, iznad naselja Gornji Stenjevec, otkrivene su kosti pračovjeka (homo Crapiniensis) stare više od 35.000 godina. Uz ostatke toga pradavnog stanovnika ovih prostora nađene su i kamene sjekire, šiljci i strugala, karakteristični uporabni predmeti visoke kulture neoličana.
O prvim stalnim naseljima na području Vrapča svjedoče ostaci tzv. kulture polja sa žarama, iz razdoblja između 1.700. i 750. prije Krista. U današnjoj Bolničkoj ulici iskopani su grobovi s urnama u kamenim sanducima te posude i brončani predmeti iz 1200. prije Krista.
U rimsko doba kamen iz kamenoloma Vrapče prevozi se Savom, preko luke koja se nalazila na području današnje gradske četvrti Stenjevec, do naselja u Panonskoj nizini.
Iz razdoblja dolaska Slavena na ove prostore u Podsusedu je pronađen grob slavenskog ratnika sa željeznim i brončanim oružjem (9. st.).
U srednjem vijeku, u vrijeme vrlo burnih zbivanja na ovom području, oblikuju se i toponimi Podsused i Vrapče. Prvi upućuje na smještaj naselja podno staroga feudalnog posjeda Sused. Potonji, pak, potječe od staroslavenske riječi "rab" koja je označavala roba ili kmeta, što je u izravnoj vezi sa činjenicom da se radi o najvećem feudalnom posjedu u ovom kraju što ga je Bela III. darovao Kaptolu.
Susedgrad je 1316. gradio ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert Anžuvinac. Rodbinskim vezama i nasljeđivanjem u 16. stoljeću taj je posjed došao u ruke zloglasnog Franje Tahija protiv kojega su se seljaci digli u poznatoj buni 1573. Na području Susedgrada i Gornjeg Stenjevca seljački je ustanak izbio 3. veljače, a ugušila ga je feudalna vojska.
U 16. se stoljeću na ovo područje doseljava mnogo novih stanovnika s područja Like i Krbave koji bježe pred Turcima. U prodorima Turaka u ove krajeve, potkraj 16. i na početku 17. stoljeća, popaljena su ovdašnja sela i porušene crkve.
Za vrijeme najžešćih turskih prijetnji ovdje se protiv osvajača borio i u borbi poginuo široj javnosti malo poznati hrvatski junak plemić Martin Mogorić koji je, za vrijeme cara Ferdinanda III., bio ogulinski kapetan. Mogorić je pokopan u (tada franjevačkoj) crkvi u Mariji Gorici, a rodbina mu je podigla spomen ploču koja i danas tamo stoji.
Prvi crkveni objekt u Vrapču, nepoznate godine gradnje, bila je crkva Sv. Križa, smještena na povišem brežuljku s desne strane Prišlinova puta. U tu je crkvu više puta udarao grom te je napuštena zbog ruševosti, a 1704. zagrebački je kanonik Ivan Znika dao sagraditi novu baroknu crkvu Sv. Barbare.
Prvi snažniji poticaj naseljavanju ovoga dijela Zagreba daje gradnja željzničke pruge Zidani Most – Zagreb – Sisak. "Zagorska željeznica" sagrađena je 1886., a uskotračna pruga Zagreb – Samobor puštena je u promet 14. svibnja 1901.
Uz već spomenute Stenjevec i Vrapče, najstarija su naselja na ovom području: Orešje, Kostanjek, Dolec, Bizek, Dolje, Jarek, Goljak, Borčec, Perjavica i Lisičina. Prema popisu iz 1890. najviše je stanovnika imao Borčec – 780, a u Bizeku i Dolju živjelo je po 400 ljudi.
Osobito nagli rast broja stanovnika ovdje je zabilježen sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća zahvaljujući gradnji novog naselja Gajnice i stambenog bloka Stenjevec-sjever. Tako naselje Vrapče, koje je 1880. imalo 245, a 1931. – 1.994 stanovnika, u vrijeme popisa 1971. ima čak 13.180 žitelja.
Neposredno nakon II. svjetskog rata cijelo je područje Gradske četvrti Podsused – Vrapče još izvan granica grada Zagreba, iako tamošnji mjesni narodni odbori pripadaju zagrebačkom kotaru. Tek 23. prosinca 1949. u okvir grada ulaze dijelovi područja MNO Borčec, Podsused, Stenjevec Gornji i Vrapče Gornje – Bregi. Od 1952., pak, dijelovi Podsuseda – Vrapča ulaze u sastav perifernih gradskih općina Podsused, Vrapče i Stenjevec. Općine Vrapče i Stenjevec uključuju i dijelove područja današnje gradske četvrti Stenjevec, a Vrapču tada pripada i naselje Prečko. Godine 1955. formirana je Općina Susedgrad koja se proteže područjima današnjih četvrti Podsused – Vrapče i Stenjevec te naselja Prečko, danas u sastavu Gradske četvrti Trešnjevka – jug. Ta je općina 1962. pripojena Općini Črnomerec, a njezino cjelokupno područje, pet godina kasnije, postaje dijelom grada Zagreba kao jedinstvene općine. Prostor današnjih gradskih četvrti Podsused – Vrapče i Stenjevec u razdoblju od 1974. do 1990. čini teritorij gradske općine Susedgrad. Na dijelu toga prostora koji danas pripada Gradskoj četvrti Podsused – Vrapče do 1994. je djelovalo sedam mjesnih zajednica: Gornji Stenjevec, Gornje Vrapče, Perjavica-Borčec, Podsused, Vrapče-centar, Gajnice i Stenjevec. Dijelovi područja bivših mjesnih zajednica Gajnice i Stenjevec, južno od željezničke pruge, pripadaju Gradskoj četvrti Stenjevec.

Dobrodošli na GV stranice. U pripremi je info.blog o dešavanjima u GV i okolici sa željom da blog postane vrsta zidnih novina našeg Vrapča kako bi se povezali u jednu kompaktnu zajednicu i brzo informirali o događajima u GV

REPRINT članka izviđača iz Zaprešića

25. ožujka 2000.
Za naš prvi izlet odredili smo tri cilja: posjet izložbi "Sige" u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu, te posjet polju u kršu Ponikve i spilji Veternici na jugozapadnim obroncima planine Medvednice.
Ispraćeni lošom prognozom i namrgođenim nebom napustili smo Zaprešić iza 8 sati ujutro. Autobus je bio ispunjen do zadnjeg mjesta - 49 učenika i 2 profesora.
Prijepodnevni dio izleta proveli smo u Muzeju. Podijeljeni u dvije grupe obišli smo dostupne zbirke - zoološku i mineraloško-petrografsku. Osim naših predaka koji su nas ukočeno gledali iz staklenih vitrina, najveću pažnju privukli su nam predstavnici podzemnog svijeta naših spilja i jama. Zanimljivo je bilo i u mineraloško-petrografskom odjelu gdje smo najviše pažnje posvetili taložnim stijenama u kojima se najčešće nalaze speleološke pojave - vapnencu i dolomitu.
Nakon Muzeja krenuli smo prema Ponikvama. To je polje u kršu na jugozapadnom dijelu Mevednice i jedan od predmeta našeg mini istraživačkog projekta u suradnji s E-školom geografije. Učenici su se ovdje upoznali s nekim od krških oblika: ponikvama, slijepim dolinama, ponorima i ponornicama. Najviše je pažnje izazvao ponor potoka Jezeranec koji je, nažalost (kao i velik dio Ponikava), u vrijeme našeg posjeta bio pun raznovrsnog smeća. Nakon kraćeg odmora tek započetu nogometnu utakmicu prekinula je kiša, pa je odlučeno da se krene prema planinarskom domu na Glavici.
Dom je bio pun posjetilaca, speleologa i onih koji su to tek trebali postati (članovi i polaznici speleološke škole SOPDV Velebit). Tu nas je dočekao i naš vodič kroz Veternicu, g. Juraj Posarić.
Zbog uzbuđenja i nestrpljivosti nakon prestanka kiše, do ulaza u spilju Veternicu većina nas je stigla polutrčrći i poluklizeći niz strmu padinu i blatnu stazu. Smiriti takvu avanture željnu ekipu nije lako, ali Jura je u tome i bez pomoći vođa grupe bio vrlo uspješan. Na ulazu smo čuli sve o dimenzijama spilje, njenim prvim stanovnicima i istraživanju.
Spilja Veternica duga je 7100 m, a za posjet turista uređeno je prvih 380 m. Iako je uređeni dio gotovo bez siga, prepun je zanimljivih detalja. U davnoj prošlosti, prije više od 40000 godina u spilji su povremeno boravili ljudi. Kao nastambu koristile su je i razne izumrle životinje. Među njima je bio naveći spiljski medvjed čije su brojne kosti i tragovi pronađeni blizu ulaza. Danas se od životinja najčešće mogu sresti šišmiši, dok je većina sitnih spiljskih životinja (uglavnom kukaca) skrivena oku posjetilaca.
Od reljefnih oblika zanimljivi su radom vode oblikovani kanali, vrtložni lonci i niše. Sige su vrlo rijetke, a najveća sigasta nakupina je kameni slap nastao slijevanjem vode iz jednog od bočnih kanala. Danas je vode u ovom dijelu malo, uglavnom u obliku nakapnice koja kaplje sa stropa kanala. Od ostalih najzanimljivija je pojava vjetra na ulazu koja je posljedica razlike u temperaturi zraka na površini i u podzemlju. Po njemu je spilja dobila ime.

Ovakvi rakovi nekada su živjeli u potocima na Ponikvama. Sada ih samo viđamo na slikama!!

Još je ljepši zimi

Mnoge će možda začuditi ali i Zagreb ima svoj slap. On je jedna od najljepših (preostalih) prirodnih pojava na Medvednici, a nalazi se u gornjem toku potoka Vrapčaka. To je slap Sopot koji pada preko stijene s visine od 9m. Najlakše se do slapa može doći po šumskoj cesti, koju je probila Zagrebačka Šumarija, 1978.godine. Šumska cesta, dužine 3,5km, vodi od tzv. "Zelene magistrale" (hrpe smeća na nekoliko mjesta uz cestu, zasigurno ne govore u prilog sadašnjeg naziva). Početak šumske ceste je zatvoren (na svu sreću) rampom, tako da je prilaz moguć jedino pješice.
Prilaz slapu je moguć i planinarskim putem koji vodi preko Ponikava ili planinarskog doma Risnjak. Ako
krenete šumskom cestom usput se možete "diviti" lovačkim čekama i učinkovitoj sječi "bolesne" šume, i sve to u Parku prirode Medvednica kako govori drvena turistička ploča kod rampe. Slap se nalazi u gustoj mladoj šumi a korito potoka je ispod slapa premošteno drvenim mostom, s koje je lijepi pogled na Sopot. Most je također izgradila Šumarija Zagreb, 1994. godine, po projektu ing. Karla Posavca. Most je dugačak 27m, širok 2,6m, visok 10,8m i nosivosti 2,5t. Njime je slap Sopot dobio na popularnosti, koju kao najljepši zagrebački slap doista i zaslužuje. Krajem ljeta potok zna i presušiti.

Sjedište

Područni ured Gradske uprave Susedgrad,
10090 Zagreb, Sigetje 2;
telefon: 658 58 68;
telefaks: 658 58 69;
e-mail: andreja.kralj@zagreb.hr




Smještaj na prostoru Grada Zagreba

Obuhvaća najzapadniji dio područja grada Zagreba. Na istoku i jugu graniči s gradskim četvrtima Črnomerec, Stenjevec i Novi Zagreb – zapad, na jugozapadu, na Savi, s općinom Sv. Nedelja, a na zapadu, na rijeci Krapini, s gradom Zaprešićem.


Površina

3604,9 ha (36,049 km2)


Stanovništvo (2001.)
- ukupan broj 42.360 stalnih stanovnika
- prosječna dob stanovnika 39 godina
- gustoća naseljenosti 1.175 stanovnika/km2
- broj kućanstava 14.108
- broj stanova 15.378


Osnovna obilježja prostora i urbaniteta

Podsused–Vrapče zapadna su vrata grada Zagreba. Stoga je identitet ove četvrti ponajprije povezan s prometnicama što, pružajući se u smjeru istok-zapad, vode prema središtu grada: Alejom Bologne, Samoborskom cestom, Ilicom, Karažnikom i Bolničkom ulicom. Na smjeru sjever-jug, pak, svojim se značenjem ističu: Vrapčanska, Gospodska, Dubravica i Zelena magistrala.
Južni, veći dio prostora Četvrti, urbaniziran je, a brdski, sjeverni dio, zadržao je poneka ruralna obilježja.

Iz povijesti

Na području današnje gradske četvrti Podsused-Vrapče u medvedničkoj spilji Veternica, iznad naselja Gornji Stenjevec, otkrivene su kosti pračovjeka (homo Crapiniensis) stare više od 35.000 godina. Uz ostatke toga pradavnog stanovnika ovih prostora nađene su i kamene sjekire, šiljci i strugala, karakteristični uporabni predmeti visoke kulture neoličana.
O prvim stalnim naseljima na području Vrapča svjedoče ostaci tzv. kulture polja sa žarama, iz razdoblja između 1.700. i 750. prije Krista. U današnjoj Bolničkoj ulici iskopani su grobovi s urnama u kamenim sanducima te posude i brončani predmeti iz 1200. prije Krista.
U rimsko doba kamen iz kamenoloma Vrapče prevozi se Savom, preko luke koja se nalazila na području današnje gradske četvrti Stenjevec, do naselja u Panonskoj nizini.
Iz razdoblja dolaska Slavena na ove prostore u Podsusedu je pronađen grob slavenskog ratnika sa željeznim i brončanim oružjem (9. st.).
U srednjem vijeku, u vrijeme vrlo burnih zbivanja na ovom području, oblikuju se i toponimi Podsused i Vrapče. Prvi upućuje na smještaj naselja podno staroga feudalnog posjeda Sused. Potonji, pak, potječe od staroslavenske riječi "rab" koja je označavala roba ili kmeta, što je u izravnoj vezi sa činjenicom da se radi o najvećem feudalnom posjedu u ovom kraju što ga je Bela III. darovao Kaptolu.
Susedgrad je 1316. gradio ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert Anžuvinac. Rodbinskim vezama i nasljeđivanjem u 16. stoljeću taj je posjed došao u ruke zloglasnog Franje Tahija protiv kojega su se seljaci digli u poznatoj buni 1573. Na području Susedgrada i Gornjeg Stenjevca seljački je ustanak izbio 3. veljače, a ugušila ga je feudalna vojska.
U 16. se stoljeću na ovo područje doseljava mnogo novih stanovnika s područja Like i Krbave koji bježe pred Turcima. U prodorima Turaka u ove krajeve, potkraj 16. i na početku 17. stoljeća, popaljena su ovdašnja sela i porušene crkve.
Za vrijeme najžešćih turskih prijetnji ovdje se protiv osvajača borio i u borbi poginuo široj javnosti malo poznati hrvatski junak plemić Martin Mogorić koji je, za vrijeme cara Ferdinanda III., bio ogulinski kapetan. Mogorić je pokopan u (tada franjevačkoj) crkvi u Mariji Gorici, a rodbina mu je podigla spomen ploču koja i danas tamo stoji.
Prvi crkveni objekt u Vrapču, nepoznate godine gradnje, bila je crkva Sv. Križa, smještena na povišem brežuljku s desne strane Prišlinova puta. U tu je crkvu više puta udarao grom te je napuštena zbog ruševosti, a 1704. zagrebački je kanonik Ivan Znika dao sagraditi novu baroknu crkvu Sv. Barbare.
Prvi snažniji poticaj naseljavanju ovoga dijela Zagreba daje gradnja željzničke pruge Zidani Most – Zagreb – Sisak. "Zagorska željeznica" sagrađena je 1886., a uskotračna pruga Zagreb – Samobor puštena je u promet 14. svibnja 1901.
Uz već spomenute Stenjevec i Vrapče, najstarija su naselja na ovom području: Orešje, Kostanjek, Dolec, Bizek, Dolje, Jarek, Goljak, Borčec, Perjavica i Lisičina. Prema popisu iz 1890. najviše je stanovnika imao Borčec – 780, a u Bizeku i Dolju živjelo je po 400 ljudi.
Osobito nagli rast broja stanovnika ovdje je zabilježen sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća zahvaljujući gradnji novog naselja Gajnice i stambenog bloka Stenjevec-sjever. Tako naselje Vrapče, koje je 1880. imalo 245, a 1931. – 1.994 stanovnika, u vrijeme popisa 1971. ima čak 13.180 žitelja.
Neposredno nakon II. svjetskog rata cijelo je područje Gradske četvrti Podsused – Vrapče još izvan granica grada Zagreba, iako tamošnji mjesni narodni odbori pripadaju zagrebačkom kotaru. Tek 23. prosinca 1949. u okvir grada ulaze dijelovi područja MNO Borčec, Podsused, Stenjevec Gornji i Vrapče Gornje – Bregi. Od 1952., pak, dijelovi Podsuseda – Vrapča ulaze u sastav perifernih gradskih općina Podsused, Vrapče i Stenjevec. Općine Vrapče i Stenjevec uključuju i dijelove područja današnje gradske četvrti Stenjevec, a Vrapču tada pripada i naselje Prečko. Godine 1955. formirana je Općina Susedgrad koja se proteže područjima današnjih četvrti Podsused – Vrapče i Stenjevec te naselja Prečko, danas u sastavu Gradske četvrti Trešnjevka – jug. Ta je općina 1962. pripojena Općini Črnomerec, a njezino cjelokupno područje, pet godina kasnije, postaje dijelom grada Zagreba kao jedinstvene općine. Prostor današnjih gradskih četvrti Podsused – Vrapče i Stenjevec u razdoblju od 1974. do 1990. čini teritorij gradske općine Susedgrad. Na dijelu toga prostora koji danas pripada Gradskoj četvrti Podsused – Vrapče do 1994. je djelovalo sedam mjesnih zajednica: Gornji Stenjevec, Gornje Vrapče, Perjavica-Borčec, Podsused, Vrapče-centar, Gajnice i Stenjevec. Dijelovi područja bivših mjesnih zajednica Gajnice i Stenjevec, južno od željezničke pruge, pripadaju Gradskoj četvrti Stenjevec.

U potocima i dalje ima svega, od klaoničkog otpada do olupina
Najviše prijava zbog otpada ostavljenoga tamo gdje mu nije mjesto, ali raste broj pritužbi zbog narušavanja zelenila, gradnje, lošega zraka i zagađivanja vode / Među starim lokacijama ponovo se spominju Zelena magistrala, parkiralište kod Hladnjače uz Ledo i Dukat i kanal u Aveniji Većeslava Holjevca / Karoserije, građevinski otpad i razni metalni i plastični materijali ponovo su se pojavili uz planinarski put na Medvednici
Brojna divlja odlagališta otpada u Zagrebu su i dalje kronična pojava, piše u nedavno objavljenom izvješću Zelenog telefona za proteklu godinu.
Među starim lokacijama ponovo se spominju Zelena magistrala, parkiralište kod Hladnjače uz Ledo i Dukat i kanal u Aveniji Većeslava Holjevca.
Od novih prijava najdojmljivije su one o tome da se u dijelu potoka na uglu Štefanovečke i Banačke ulice nalaze kauči, televizori, stare tapete i sličan glomazni otpad. Karoserije, građevinski otpad i razni metalni i plastični materijali ponovo su se pojavili uz planinarski put prema Goršćici, na Medvednici, samo što je ovaj put sve skupa završilo u obližnjem potoku Vidovcu. Na još jedno ugrožavanje potoka žalili su se stanovnici Šimunčevca. Njima je iz potoka, koji prolazi pored njihovih obiteljskih kuća, počeo nadirati nepodnošljiv smrad, a uzrok je bio otpad odbačen iz lokalne klaonice.
Bilo je još nekoliko dojava da susjedi u potocima peru automobile i kamione. Jedan je susjed čak uhvaćen kako svakog tjedna »uredno« izlije u potok ili na livadu po dvije bačve od po 200 litara otpadne iz svoje male kućne radionice klesarstva.
Veliki broj prijava uobičajeno je stizao iz naselja u blizini Jakuševca. Stanari su se žalili na mučninu i glavobolju. Slične su probleme javljali i susjedi Agroproteinke, koji i dalje moraju trpjeti posljedice tehnološki zaostalog spaljivanja organskog otpada. Zagrebački Zeleni telefon poslužio je kao rame za plakanje čak i Siščanima. Žalili su se da zbog smrada iz Rafinerije, koji nastaje sagorijevanjem otpada iz prerade nafte, teško spavaju jer ih guši svake noći. Iz Čičke Poljane pokraj Velike Gorice ljudi su zvali i zapomagali da više ne mogu disati, da prozore više niti ne otvaraju, a voćke da im propadaju, jer se u mjestu nalazi ljevaonica metala.
Na zagađeni zrak žalili su se mnogi, jer njihovi susjedi u urbanoj ili barem poluurbanoj sredini naveliko pale travu i korov. Stanari Mlinarske ulice žalili su se pak da u njihovu susjedstvu dimovi povremeno nastaju zbog paljenja otpada koji se prije toga skuplja u dvorištu Doma za medicinske sestre.
Jedan je građanin, koji se nakon dugo godina vratio iz Nizozemske, poručio je preko Zelenog telefona da mjesto Hruševec u okolici Zagreba »izgleda kao svinjac«. No, bilo je i svijetlih primjera, kada su građani uzeli problem u svoje ruke i od »svinjca« napravili, recimo, cvjetnjak. Tako su stanari Baburičine ulice 22 u Zapruđu pred svojim ulazom, gdje je nekad bila neuređena parcela na kojoj je svako malo niknuo mini deponij, uredili i cvjetnjak i travnjak. Uložili su mnogo truda, izdvojili dosta novca za humus, sadnice, kosilice za travu itd., i ne samo da su obogatili okoliš pred zgradom, nego i odnose među susjedima. A onda se pojavio komunalni redar i naredio da se »sve vrati u prvobitno stanje«.
Neobičan slučaj zabilježen je i u svakodnevici Rokova perivoja, inače zaštićenog gradskog područja. Jedna je gospođa »iščupala sve zelenilo koje se moglo iščupati«, pa su susjedi izrazili bojazan da ne sruši i stabla.
Uobičajeni »slučajevi« s gradskim zelenilom događali su se, recimo, zbog pokušaja da se izbetonira park s dječjim igralištem (radi parkirališta), da se izgradi benzinska crpka nasred šetališta uz potok, ili pak da se na mjestu dječjeg igrališta u širem centru naselja pored Zagreba istovaruje građevinski otpad.
Za neke zelene površine, čak i u samome gradu, građani su javljali da su se pretvorile u odlagališta psećeg izmeta. Jedan od takvih travnjaka nalazi se tik do dječjeg vrtića i osnovne škole u Travnom.
Narušavanje zelenila danas zauzima drugo mjesto po broju prijava, odmah iza problema otpada, s tim da se broj prijava o otpadu smanjio u odnosu na godinu ranije, a onih o zelenilu porastao, i iznosi 20 posto od svih prijava. Na otpad otpada 22 posto. Na trećem mjestu su prijave u vezi s gradnjom, a njihov je broj porastao naglo: u 2002. godini činile su pet, a u 2003. već 15 posto poziva.
Građani počinju više nego prije zvati zbog zraka i vode. Nešto ih manje smetaju buka, promet i olupine na javnim parkiralištima, a najmanje uništavanje šuma i životinja.
Slika općeg stanja ekološke svijesti (i savjesti) u gradu svakako bi bila realnija da je Zeleni telefon (062 123 456) popularniji građanski projekt. Osnovan je 1992. godine. Zelena akcija koja ga vodi, danas najavljuje marketinšku kampanju koja bi inicijativu predstavila široj javnosti, i to na području čitave zemlje. Projekt financira Europska unija. Najavljena je i internetska stranica, koja bi trebala biti objavljena ove godine. U zagrebačkom Zelenom telefonu kažu da njihov uspjeh ovisi i o tome koliki je sluh za ovakve inicijative kod onih koji raspolažu s gradskom blagajnom.