gurwoman

subota, 30.08.2008.

Forski post

Da nastavim s rezimiranjem putešestvija. Hvar. Mislim, ako su tamo i Mehunka, Pišekica, Sunčica Lalić, Frano i Dolores, kako bih ja to mogla propustiti, halooo?!

Mislim da nisam bila na Hvaru još od razdoblja kad su mi svi zubi bili mliječni pa sam htjela vidjeti kaj se to tam nudi. Baza nam je bila puno nepretencioznija Jelsa, koja me ugodno iznenadila jer nijedne večeri nigdje nismo čuli cajke. Najveća pošast bili su čopori kreštavih prepreplanulih talijanskih fufana u roza polo majicama nehajno zadignutih kragni, sa zavarivačkim sunčanim naočalama i u svako doba dana besprijekornim frizurom. Ali i na to se čovjek navikne.

Baš i nemam nekih posebnih doživljaja ni impresija. Konoba Humac u istoimenom selu: lijepo, kameno, mir, tišina, priroda, ljubazni domaćini, ali preskupo, a nedostatno za dvoje gladnih prebjega s trajekta. Idealno za veliko društvo i peku.
Restoran Milina u Milni: jede se metar uz more, dobra gregada, ali ne ići tijekom sezone kad je sve krcato talijanskim izjelicama pa vas nitko previše ne ferma i sve je nešto nabrzaka, ko po traci.
Tragala sam za Plenkovićem i Tomcem, a mislim da sam potonjeg i ugledala iz auta, ne baš u prilici da se derem: "E, di ti je podrum u koji mogu doći degustirati sve živo, izdaviti te i za male pare kupiti koju butelju?" Našli smo samo u Sv. Nedjelji prizor poznavateljima poznat s etikete Plenkovićevih boca, istodobno lijepo mjesto za kupanje:

Tragala sam i za dobrom pučkom feštom, ali one mi uspješno izmiču. Ili bude ko u Milni, seoska zabava uz pripitog iritantnog lokalnog barbu voditelja i program sastavljen od plesne skupine curičica iz osnovne škole koje njišu bokovima na Rihanu i Ambrelu, a bake i dede plješću. Nije nas mogla zadržati ni ogromna tuna koja se trančirala i pekla. Ili bude ko u Jelsi i Starom Gradu gdje se sve svede na vatromet (zašto ga sad odjednom svaka jadranska naseobina po ljeti mora imati?) i nastup neke zvjezdice, a bez svega onog što feštu čini feštom, dakle: hrpe besplatnih srdela, domaćeg vina i dobre atmosfere kad se čak i Wolfgang i Gertrude iz Tirola opuste pa zaplešu na staru Matemišinu uspješnicu.

Drugo razočaranje je neuspješno krštenje naše nove sklopive vrše. Da, uvjeti su bili loši, vjetar, valovi, hladnoća, nepristupačna obala, potpuno neznanje, neiskustvo... Ja sam baš zato računala na početničku sreću trapavih kontinentalaca. Muško je osim dva ježinca kao mamac ubacio i štrucu kruha, ali nije uspio ukloniti najlonsku vrećicu pa je ostao u njoj (kruh, ne Filip). A i špaga od vrše je bila nova-novcata i skoro pa kričava. Možda je u tome caka? Ribe su prozrele trik? Ne znam, ali ne mogu reći da nisam te noći sanjala jato salpi i pokoju hobotnicu koji će me dočekati sutradan. A kad tamo, ništa, niti paćotica Simone Gotovac. Više sreće iduće godine. Savjeti dobrodošli.

Otkriće putovanja je pitoreskno seoce Pitve u unutrašnjosti. Malo vuče na istarski đir. Nije slučajno Lupino tu smjestio svoju kućicu i galeriju. Srećom, okolo nisu jezdile gole žene na konjima niti išta slično što se kosi s mojim osjećajem za ćudoređe. U Pitvama su dvije konobe - U Dubokovića i Kod komina, također u vlasništvu nekih Dubokovića. Odlučili smo se za potonje jer su imali jednostavniji broj telefona za zapamtiti, a ionako mislim da su obje na istu foru. Bio je to pun pogodak.

(pogled sa stola)

Dakle, Kod komina, Pitve.
Unijeli u se: travarica, slane srdele, fenomenalna riblja plata za dvoje (divlji brancin i orada, škamp, lignje), najbolji stolni plavac svih vremena koji može postiditi dobar dio buteljiranih po dućanima te endemska pitvanska torta. Za vrlo OK cijenu. A vino se moglo i kupiti za 30 kn litra, juhuuu!
Sjediš na terasi usred sela na brdašcu, atmosfera opuštena, gosti raznorazni, ali nijednog talijanskog čopora, konobari simpica, a najsimpica mi je bilo iz kuhinje čuti gromadu od kuhara kako sluša radio i baritonom pjevuši Heaven is a Place on Earth od Belinda Carlisle.
Ovaj neugledan komad biskvita je ta famozna torta, zapravo vrlo fina i sočna. Marketinški trik? Možda.

A ako se zaputite u grad Hvar, ogladnite, a iznervirani ste preskupim cijenama, gužvom i gomilom identičnih restorana, evo male preporuke: konoba Menego. Dobro, nije najjeftinije i nije teška krkačina, ali barem ima dušu i malo originalnosti. Nije za teže klaustrofobičare. Rajski prošek.

I prođe još jedan godišnji.
Odoh ja kuhati zalihe pilećeg temeljca i spremat pac za sutrašnji roštilj.
Ako ste zatučeni monotonijom zapisa i tema, evo vam...
Povratak Kutka SMS poezije!

Tematika je usklađena s mojim preksutrašnjim posjetom ginekologici, bljak.

JA:

dopusti mi bit ti ginekologom,
i pred ljudima i pred dragim bogom!
mamografiju meku ko činčile,
papatest nježnim dodirom od svile
bez participacije ja ti nudim,
tek cjelovom nagradi me ludim.
7.2.2003.

ONA:
zar ljubav naša je šarena laža?
Papa test nježni il kiretaža?
Obećaješ meni vagine bris
Dok britvom odstranjuješ mi klitoris!
Riječi su tvoje himbene, mila –
A dodir nježan ko pterodaktila!
8.2.2003.

30.08.2008. u 16:17 • 9 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 20.08.2008.

Kako sam probavljala u Tunisu i druge priče

Drugari i drugarice izjelice i ispičuture, evo me opet među vama!
Nije baš da živim životom Michaela Palina ili Anthonyja Bourdaina (novi idol), ali guzica i želudac vidjeli su ponešto puta u zadnjih mjesec dana.

Prvo se išlo u Tunis, da se malo onjuši nešto novo i da noga kroči na novi kontinent, makar samo sat i frtalj avionom dalje od Zagreba. Sve je popularniji i nuđeniji među hrvatskim putničkim agencijama, a relativno jeftin, pa svima koji se nećkaju toplo preporučujem. Osim ako niste mimoza navikla na raskoš Hiltona i Kempinskog i vrisnut ćete od užasa ako vidite da je fuga na kadi u hotelu malo pocrnila.

Elem, mi se odlučili za Hammamet, tunišku Opatiju, a od cijelog aviona punog presjeka hrvatskog puka, samo se još petero ljudi osim nas odlučilo za malo aktivniji program 3 dana safarija u džipovima + 4 dana Hammameta, što je bio pun pogodak. Dvostruki dobitak, avantura i nova lijepa poznanstva.

Dojmovi? Izuzetno pozitivni. Zanimljivo, drukčije. Totalno bezazleno i turistički, s jedne strane, jer država kojoj 80% privrede drži turizam sva je podređena uguravanju u razmaženu guzicu velikog bijelog čovjeka. Osim aviona Hrvata, sve je vrvjelo Talijanima (jebo feragosto, zašto ga uvijek potrefim?), Francuzima, Rusima, Nijemcima, Česima itd. Haleluja, nema Amera. A ni čopora hiperpripitih sredovječnih Engleza, što pripisujem nedostatku kulture alkohola. Svi forumi bruje o tome da su Tunižani ekstraljubazni. Ne mogu reći da su nisu, uslužni su, ali ništa posebno, većina samo mirno odrađuje posao. Ako se i rastope, to je zato što u nama gledaju hodajuće dinare. Samo se nadam da neće devaluirati na razinu dalmatinskog konobara.
Mali je bed što govore francuski, a engleski samo natucuju pa smo bili uskraćeni za zanimljive razgovore na višem nivou od "hau mač? - van dinar." A tako sam se nadala uz dupli čaj od mente izrešetati nekog finog blagoglagoljivog Mustafu tisućama pitanja koje su mi se rojile po glavi.

More? Iznenađujuće čisto (s obzirom na ostatak zemlje), ali inferiorno našem.

Vrućine? Aha. Začudo, u pustinji podnošljivije nego u gradu.

Promet? Katastrofa, ali ultrajeftino. Fala bogu da ne piju alkohol jer bi bilo pokolja na cestama kako voze, ali ovako su svi iznenađujuće mirni, opušteni i kul.

Cjenkanje i to? To je cijela znanost. Nažalost, uskratila sam si okušavanje u toj zahtjevnoj disciplini, osim pri kupnji šafrana i čaja od jasmina, nemajući potrebu za haljama, kopijama lakostica, beskorisnim suvenirima, nakitu, bodežima, nargilama, keramici, tepisima i šljokastim papučicama a la Aladin. Jer to je 99% ponude. Antimuž se opekao i završio njačući s magarećim ušima kad je za sranje od slamnatog šešira dao 60 kn umjesto realnih 5.
Da, trgovci i nuđači svega i svačega nasrtljivi su iznad granica podnošljivosti, ali onda se jednostavno moraš ufurati u neko zen stanje svijesti i tretirati ih kao komarce, ali uz smiješak.

Ugostiteljska i zabavna ponuda? Uglavnom užas. Miš-maš kopija drečavih europskih odmarališta: slamnati koktel barovi a la Zrće, diskači, picerije, tapas barovi, pabovi, čak i njemačka pivnica koja radi svoje pivo, francuski bistroi, slastičarnice a la Millennium... Jako malo izvornih stvari.

Jesu li me čudno gledali jer ne hodam iza muškog i nisam zakukuljena? Nimalo. Kao što rekoh, sve je podređeno turizmu i zapadnjačka dekadencija već uzima maha i među lokalnim mlađim pukom. Na turističkom sjeveru. Prema jugu sve je jadnije i ortodoksnije, ali i dalje te nitko ne ferma. Zanimljiv miks. Uobičajena slika je hrpa muškaraca koji po cijele dane ili leže u prašini naslonjeni na zid kuće ili masovno sjede vani u kafićima (žene su doma, bile one zakukuljene ili ne), ali svi okrenuti prema ulici kao hrpa najgorih baba tračara.

Klišei koji izlaze na nos? Pustinjska ruža čijoj sam se kupnji među rijetkima uspjela othrvati iako većina poklekne jer taj beskorisni i ne baš lijepi kamenčić neobična oblika nude svi, svugdje i uz sve, a košta samo 5 kn, iako bi uporan pregovarač mogao spustiti i na manje. I buketići jasmina koje ti svi turaju pod nos ili bacaju na tebe u obliku vjenčića. Divno miriše, opet samo 5 kn, ali odlučno ne. Odeš malo dalje i sam si ga nabereš.
No uspješno sam se našla u mnogim drugim, malo zanimljivijim kliše-situacijama za tipičnu turisticu:

Ovdje izgleda kao da uživam i zabavljam se kao nikad u životu, ali to je maska. Zapravo sam zatečena, ukočena, isključena i čekam da maknu to s mene:

Inače, prodavači magle valjda koriste priliku pa vole malu naivnu Europljanku koja im dopadne šapa fino izgrliti i izljubiti. Pogotovo kad je vašem muškarcu zanimljivije gledati neko brdo u daljini nego objasniti da mu baš nije najzgodnije ako vas otmu i odvedu u harem. Kiseli osmijeh na mom licu govori tisuću riječi.

Spretno smo unajmili dvojicu starih brka taksista koji su nas šestero satima po našim željama vozali razgledavati Kartagu, Sidi Bou Said, odveli na ručak pa u Tunis, dok su se luzeri koji su uzeli izlet preko agencije truckali u busu. Stričeki su iz gepeka izvukli i priručne halje da nas zamaskiraju i odvedu u razgled neke velebne džamije. Cijena izleta? 100 kn po glavi. Ručak? 50 kn. Iskustvo pišanja u džamiji? Neprocjenjivo. Nikad vidla čišći WC.
Evo me kao hanume:

Malo krajobraza. Mogu reći da je tišina u pustinji jedno od najljepših auditivno-meditativnih iskustava koje sam doživjela.

A sad ono glavno. Tuniška patrola Okusnog Pupoljka!

Prvo da se pohvalim da je probava bila besprijekorna i zloglasne arapske bakterije nisu mi mogle ništa, a nisam se suzdržavala od jedenja (treba nekome kutija aktivnog ugljena?). Dapače, prvi dan sam slučajno u usta strpala pokvarenu datulju s bubama u sebi.
Tuniška hrana? Zadovoljna probanim, iako nije bilo većih iznenađenja, ali ne i ponudom.
Hotelska ponuda je zbog strukture gostiju prosječna konfekcija europeizirane menzaške kuhinje. Tu i tamo se moglo probati malo njihovih salata (slično grčkoj), povrtnih složenaca, gulaša s hobotnicom ili janjetinom, finih kolačića nešto manje šećernih od turskih, a jedan dan imali su folklornu večer pa se moglo kušati nešto više. Najtipičnija jela koja smo kušali su brik (trokut masnog tankog tijesta punjen krumpirom, lukom, jajem, tunjevinom, nekad i kaparima) - kad su ga Talijani vidjeli, uskliklnuli su "Siii, calzone, eee!!!" - i kuskus u varijacijama s mesom, povrćem ili ribom. Ima se puno maslina, kapara i datulja, a jede se i plod od kaktusa koji je kao neka fina sočna koštuničava tropska voćka.

Otkriće mi je harisa - ova ajvarolika crvena masa. Ljuti začin od luka, paprike i ko zna čega još koji guraju uz sve. Prvi put sam rigala vatru, ali zaintrigirala me i odlučila sam se sprijateljiti s njome pa sam je pred kraj skoro jela na žlicu. Kupila i teglicu za doma.

Proizvode čak i rakiju od smokve, jako dobra, vrlo slična našoj smokovači, i liker od datulje, ok, niš posebno, ima miris jegera, a okus nedefinirane slatkaste žestice. Proizvode samo jedno pivo, Celtiju, po licenci firme koja radi Stellu Artois (nije neka preporuka), ali iznenađujuće lagano, pitko i dobro. Bolje jedno pošteno pivce nego masa Žuje, Kaltenberga, Pana i sličnih nuspojava hmelja. Vino je beskarakterno, ali pitko razočaranje.
Fini gusti sokići od netom iscijeđenog voća, naranče, dinje, lubenice i sl. česta su i jeftina pojava.

Najveća ljubav rodila se između mene i glavnog pića - čaja od mente, koji nema veze s našim. Tamniji, jači, šećerniji, savršeno prija na 40 stupnjeva. Imaju i apgrejdane verzije kad u njega stave pinjole ili bademe. Evo ga na slici desno, to je meza kojom su nas babe Berberice koje sad žive kao turistička atrakcija ponudile u svojoj preslatko, kao iz neke Ikee iz paralelnog svemira uređenoj kamenoj nastambici koju pohode horde turista. Ovo lijevo je neka pogačica, koja se tunka u mješavinu meda i maslinovog ulja:

Kupila čaj za doma, pokušavam ga imitirati, ali ne ide, kmeee.

Bili smo u par restorana, kao, domaćih, ali čim ste u turističkoj zoni i tu je sve ublaženo za krhko turističko nepce, a ja sam se baš nadobudno nabrusila na gastroavanture, ovčje gušterače, sote od devinih mošnja, zmiju na naglo i slično (vidi se tko se zapalio za Bourdaina). Lokalcima je uz cestu glavna fora janjetina, nešto kao kod nas, ali umjesto da vidite suptilne prizore mesa koje se vrti, oni ispred lokala objese cijele ovce, ovčje glave iz kojih kapka krv, kravlje glave... Dražesno. No to nisu mjesta za turističku nogu, unatoč mojim istraživačkim porivima. Nažalost, imam samo jednu plahu sliku:

I za kraj, jebo me ćuko ako ovo u masi turista u amfiteatru u El Džemu nije brat doktora Davida Dabića. Mladić? Haški tužitelji, istražite malo: